Dječak iz vode (imenom i prezimenom: Edin Džambić), od samostalnih prvih albuma, u zadnje vrijeme svoje albuma snima, a također i nastupa, sa suprugom Lju Anđelković Đambić. S njom je ove godine snimio i dva albuma, četvrti po redu - Sretan rad, o kojem možete pročitati iz pera kolege Horvija, a ovaj posljednji čistokrvni je album sa, za one koje poznaju Dječaka, samo dvadesetjednom pjesmom. Zašto "samo"? U slučaju da niste upućeni u opus ovog karizmatičnog pjesnika i glazbenika, pročitajte to u osvrtima na njegove prethodne albume. I moram priznati da je apsolutno neobično slušati Dječaka u standardnom album izdanju, ali uvjeren sam da će tako ipak doći i do onih koji nemaju živaca za ozbiljno preslušavanje albuma.

Što na Nije moje na mislim pomalo razlikuje ovog buntovnog Dječaka od ranije, je jedna smirenija ploča s tek nekoliko nervoznijih bržih numera, gdje Edin najčešće u pratnji svoje gitare, a nešto manje u pratnji Lju, gazi po psihodeličnim i mračnijim aranžmanima. U njegovoj glazbi prisutno je i etno elemenata, a sve je začinjeno tekstovima od kojih vam se steže želudac od grča, jer crtaju realno stanje današnjih ljudi i svijeta. Socijalna tema kojom prevladava album, prikazuje otvoren prozor u svijet gdje je ljepota negdje daleko, a tama, čemer i tuga u prvom su planu. A ruku na srce, električna gitara svirana čisto, bez prisustva efekta distorzije pojačava dojam tame. Tek ponekad u pratnji je bubanj, a isto je i s lampicama distorzije. Nekoliko (uvjetno) bržih i žešćih pjesama samo pojačavaju tamni karakter koji nakon tog slijedi. Jedna od pjesama koja će mnogima biti po naslovu (pre)poznata je "Ona se budi", u kojoj je Edin posudio refren Šarlina hita "Ona se budi". Ono što je autor uspio s pjesmom, smiriti originalnu verziju, te dodati svoj prepoznatljivi pečat. Veliki dio albuma uzimaju i instrumentali, u kojima se nastavlja mračna katarza albuma. Neki brojevi stvaraju kulisu kazališne predstave ("Grlica"), a kroz neke tekstove provlači glavne likove mojeg djetinjstva; "Probudi me atomski" (Branko Kockica, Miki Rurk), "Ona se budi" (partizani, Hitler), "Zašto kuće imaju brojeve" (Tito). U potonjoj su vokali gospođe Anđelković Džambić pjesmi predali dodatnu snagu emocije. Sve to jasno iscrtava da ovo nije album koji će u vama pobuditi veselo stanje i lijepe tonove. Ako tako nešto tražite, možete odmah prestati sa slušanjem albuma i čitanjem ovog teksta. Ono što i nakon šestog albuma priznajem Dječaku je Štulićevska magija i Caveov mentalitet. Jedan od naših velikih, nedavno preminulih pjesnika, s kojim mogu usporediti Dječaka iz vode je i Arsen Dedić, ali za razliku od Arsena, sjeta i tama je ovdje prisutna u puno većim količinama. Kako su Nicka Cavea krstili kao "Princa tame", usuđujem se Dječaka nazvati mračnim Arsenom. I za jednog i za drugog treba puno vremena da uđe u pore i osjetila, ali u onom trenutku kad vas pridobije, teško će iz vas izaći. Dječaka iz vode teško mogu razumjeti klinci u svojim tinejdžerskim godinama, već će biti potrebno popapati puno glazbenih žganaca prije nego se ulovite u koštac s ovim pjesnikom.

Veliki zaokret napravio je Dječak iz vode s ovim albumom samim tim što ga je srezao na prihvatljivih šezdeset osam minuta. Za razliku od njegova prva dva albuma, kod kojih sam nakon kompletnog preslušavanja, uzimao dugu pauzu pri ponovnom slušanju DIV-a, ovdje je manjim brojem pjesama uspio probuditi želju za tipkom repeat all. Ono što je možda mana albuma su aranžmani pjesama, koji previše nalikuju jedan na drugi, za što je zaslužan siromašan dijapazon instrumenata. Glazbeno priča štima, tekstualno mu rijetko tko može parirati, no jednostavnost aranžmana nakon duljeg slušanja, pomalo ubija snagu albuma.

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 29/09/2015