Aidan Moffat i Malcolm Middleton ušli su u moj život 1996. godine sa svojim debi albumom The Week Never Starts Round Here. Škotski naglasak, velika tuga, alkohol, samoća i brutalna iskrenost zamotana u poeziju ili su Vas obuzeli ili ste ih izbjegavali. Drugi, najteži album, Philophobia (1998) pretvorili su u malo remekdjelo post rocka i himne za sve luzere i one koji su se tak osjećali.

Sve do razlaza 2005. palio je početni recept - Moffatov polugovoreni, gotovo dokumentaristički vokal i Middletonove sumorne gitare, a taj album The LAst Romance, djelovao je kao logičan kraj priče.

Mnogi od nas su se nekih 16 godina zadovoljavali "polovičnim" izdanjima jednog ili drugog i čekali da se opet nešto desi. Mene je obasjalo kad su najavili da će 2017. zasvirati zajedno na Primaveri i to je bio jedan od hajlajta festivala, a uletjeli su naknadno kao zamjena za ne znam više koga.

Ipak, trebalo im je još četiri godine da izbace odličan As Days Get Dark (2021), a danas, trideset godina nakon devi albuma, Half-Told Tales pokazuje da se malo toga promijenilo, barem što se tiče njihovih pjesama. Otvaranje albuma, "I Get Noise", odmah pokazuje da ovo neće biti nostalgično ponavljanje starog Arab Strapa. Saxofon, grublji ritam i gotovo industrial-jazz atmosfera daju malo drugačiju sliku. Možda usporeniju (ako je to kod njih moguće) i iskusniju. No, nastavak kreće malo življe pa uz već prepoznat postrock dobijamo i malo postpunka i nowavea i dobivamo neku posebnu energiju, koju može isporučiti samo iskustvo.

Album završava s "Beats Per Minute", pjesmom koja ne djeluje kao da je namjerno tu, jer nema onu zatvaralačku misao koju očekujemo od "closera", no zapravo je ovdje riječ ne o zatvaranju i nekom završetku, nego o prolaznosti, o tome kako vrijeme prolazi upravo dok pokušavamo izmjeriti koliko ga još imamo.

I to je naime, najveća poruka ovog albuma. Imamo taj trenutak, taj odličan i zanimljiv trenutak. No, već dok pomislimo na njega, nestao je. Slično je i sa Half Told Tales. Iako traju skoro sat vremena, taj je sat zapravo tek jedan trenutak, i taj trenutak prođe začas, a onda nam preostaje ili ponovo slušati ovaj album. Ili sve njihove otpočetka do kraja.

No, ono što najviše veseli da će "za trenutak" doći do Zagreba, i po prvi puta kao bend (jer Malcolm je bio kao Human don't be Angry) predstaviti ovaj album i neke stare dobre uspješnice.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 11/09/2026