Nevjerojatno, ali ovaj bend kojeg je 1981. osnovao Dave Allen nakon odlaska iz Gang Of Four još uvijek postoji. Nedavno su bez njega objavili 11. studijski album.

Iznenađenje kada sam sasvim slučajno čeprkajući po internetu saznao da ovaj bend još uvijek postoji i radi otprilike je isto onome kada sam prilikom jedne od ranijih izbornih kampanja na glasačkom listiću pronašao ime Stipe Šuvara koji je vodio Socijalističku partiju Hrvatske. Jest, nevjerojatno je i za Šuvara da se čvrsto držao svojih načela mada ga od 1991. nitko više nije podupirao (preminuo je u ljeto 2004), a i za Shriekback o kojima nisam ama baš ništa čuo od 1992. kada su objavili, tada navodno posljednji album "Sacred City" nakon kojeg su se razišli.

A Shriekback su bili skoro pa sestrinski bend - pop privjesak Gang Of Four kojeg je osnovao basist Dave Allen nakon što je napustio legendarnu četvorku iz Leedsa 1981. Zajedno s njime, osnivač je bio i Barry Andrews (vokal, klavijature, synth, elektronika), nekadašnji utemeljitelj XTC, još jednog veoma značajnog britanskog new-wave/ post-punk sastava. Andrews je jedno kraće vrijeme proveo i u The League Of Gentlemen, neuspješnom new-wave/ post-punk bendu Robert Frippa koji je plesao samo s prelaza 1980/81. Shriekback se nije odmah sa prvim EP-ijem "Tench" (1982) nametnuo kao konkurencija tada posustalim Gang Of Four koji su opasno počeli glibiti u popu i pomodarstvu, već su bili poprilično eksperimentalan synth-pop sastav koji je podjednako protežirao artističke opservacije sa discom, minimalizmom, psihodelijom i neobičnim space strukturama elektronskog post-punka i new romanticsa. Kroz narednih nekoliko godina proširivali su postavu na žive glazbenike, objavili su 4 odlična albuma koje je krasio specifičan i jedinstveni Allenov funkirani bas, vriskav, šaputav, katkad vrlo prodoran, baršunast i veoma raznolik Andrewsov vokal kojeg je bilo moguće zamjeniti i sa tada najmoćnijim trendovskim vokalom Sal Soloa iz Classics Nouveaux (a interesantno, obojica su ćelavi), te psihodelične gitare Carl Marsha i ponekad iznimno plesna i žestoka post-punk/ dance-rock glazba, osobito na ponajboljim albumima "Jam Science" (1984., dvaput objavljen u različitim varijantama) i "Oil And Gold" 1985. Tako nešto slično su tih godina bezuspješno pokušavali kreirati tada pravi početnici - Red Hot Chilli Peppers, Jane's Addiction i Primus. Ostvarili su nekoliko zapaženih singlova od kojih se plesni synth-pop/ funk "Hand on my heart" 1984. pronašao na UK no.52 i na američkoj dance ljestvici, te je sve izgledalo da će bend nastaviti utabanim putevima Gang Of Four funka/ post-punka s daleko komercijalnijim, plesnijim i u to vrijeme prihvatljivijim synth-pop zvukom. Tada se mnogo pisalo i govorilo o Shriekback čak i u našim glazbenim magazinima Džuboks i Rock, Ante Batinović je redovito puštao njihove ploče u radio emisijama "Rock express" i "Po vašem izboru", MTV je vrtio njihove spotove, albumi su im ostvarivali pristojne tiraže, te ih je objeručke prihvatila publika Gang Of Four i sukladnih bendova poput Talking Heads, P.I.L., Simple Minds, Bauhaus, Echo & The Bunnymen, XTC i sličnih. No, kada je 1986. nakon neočekivanog zaokreta u mekani funk-pop s albumom "Big Night Music" Dave Allen napustio bend u želji da ponovno revitalizira tada ugasli Gang Of Four, u Shriekback ekipi je počelo da dolazi do mnogih trzavica. Allen je malo bio, pa malo nije bio u bendu koji je još objavio tri nevjerojatno prozirna trendly mainstream pop/ dance-rock albuma koji su se mogli komotno utrpati u fah izvođača poput Duran Duran, Tears For Fears, Level 42... sa zaključnim, ponajboljim u toj 'lošoj' pop seriji "Sacred City" 1992. nakon kojeg je otišao u Los Angeles gdje je osnovao etiketu World Domination Recordings. Allen je tamo pokrenuo neuspješan gothic/ indie-rock bend Low Pop Suicide sa Jeff Wardom, pokojnim bubnjarem Ministry, Lard, Nine Inch Nails i Revolting Cooks koji je u proljeće 1993. počinio samoubojstvo zaključavši se u garažu punu monoksida iz auspuha vlastitog automobila. Ward je imao svega 20 godina... Allen je prethodno imao kratkotrajne avanture sa bendom King Swamp (1988-1990) u kojem je svirao sa Dominic Millerom, kasnijim stalnim gitaristom Stinga, te je tokom 90-ih predvodio posve nepoznati sastav The Elastic Purejoy. Svoju najveću komercijalnu priliku Shriekback je imao sa albumom "Go Bang!" (1988) na kome je Allena zamjenio Doug Wimbish iz Living Colour, no na nesreću, upravo u vrijeme kada je album objavljen, umro je Joel Webber, glavni čovjek za marketing i promociju u njihovoj tadašnjoj etiketi Island Records, tako da je ovaj album posve zanemaren s njihove strane, a etiketa je prestala s radom na nekih godinu dana (izvukao ih je velebno megauspješan U2 - "Rattle And Hum"). Shriekback su se bez ikakve medijske popme ponovno okupili 1999., ali bez Allena, te su 2000. objavili neprimjetan povratnički album "Naked Apes And Pond Life" koji je bio prihvatljiv pop s ponešto world-musica i zanimljivih gitarističkih jazz-folk tehnikalija Lu Edmondsa, svestranog glazbenika koji je radio sa P.I.L., The Damned, The Mekons, Kirsty MacColl, 3 Mustaphas 3... Allen im se priključio na narednom "Having A Moment" (2003), te opet otišao iz benda jer je ujesen 2004. ponovno na koncertne pozornice izašao Gang Of Four u izvornoj postavi. U Shriekbacku su ostali samo bubnjar Martyn Barker (najpoznatiji po radu sa Billy Braggom i na solo albumima Beth Gibbons, pjevačice Portishead) i Barry Andrews koji je tokom svih ovih peripetija bio jedini konstantni član. Njih dvojica su 2005. sa pridruženom pjevačicom Wendy Partridge (nekadašnja backvokalistica bristolskog post-punk benda Electric Guitars koja ih povremeno prati od 1986.) realizirali još jedan bezuspješan album "Cormorant" za Malicious Damage, etiketu koju su osnovali Killing Joke, a onda su pokušali zaigrati na veliku kartu i 2007. objavili grandiozan album "Glory Bumps" na kome su ugostili desetak glazbenika uključujući i samog Andy Partridgea koji se počeo kreativno gubiti nakon razlaza XTC koncem 2005.

I sad dolazimo do ovog, 12. albuma u karijeri Shriekback koji je ništa drugo nego razvijeniji sljedbenik otprilike onog zvuka sa "Sacred City" albuma, ali mu manjka Dave Allenov prodoran i specifičan funk bas. Puno elektronike, ambijentalne atmosfere, laganih tema i po svemu se praktički album može utrpati u fah synth-popa sa psycho/ dream-pop referencama. Premda na albumu gostuje nekoliko znamenitih muzičara (Andy Partridge i Stuart Rowe - gitare, Catherine Shrubshall - duhački instrumenti, Mark The Harp - blues harfa, Ben Smith - trombon, dječji zbor Finn Wilkinsona & Mie Griffiths...), eklektičnost kojom on isijava je prilično predvidljiva. Barem za onaj dio starih fanova koji se sjećaju prodornog i moćnog funk/ post-punk albuma "Oil & Gold"...

Okey, evidentno je da Andrews više vjerojatno nema ambicije čeprkati po relativno slavnim danima prošlosti i hvatati se za stare prokušane recepte, ali većina pjesama u glazbenom pogledu nažalost djeluje kao malo bolja i dotjeranija pozadina za George Michaela, Sade ili za neke od ležernijih kompozicija Dine Dvornika i Duran Duran. Tipični primjeri se nalaze u prvom dijelu albuma sa pjesmama "Dreamlife of dogs", "Semi delicious", "Loving up the thing", "Another day above the ground", "Nowhere nothing ever", u karipskom ritmu rasplesana "Make it mauve" gdje se Andrews vokalno baca u hip-hop... Sve je to uglavnom mekana i prijatna pop glazba s malo funka i elektronskog soula kakvog bi poželjela svaka današnja pop zvijezda od Britney Spears i Madonne do Jamiroquaija, Yello i David Sylviana, prošarana je ugodnim piano i klavirskim dionicama, raznovrsnim Barkerovim ritmičkim tehnikama elektronskih i akustičnih bubnjeva, katkad je obavijena sa psihodeličnim dimenzijama i kraćim izletima u gitarističko - elektronske ekpresije, no unatoč svoj finoći i prividnom 'alternativnom' šlihu nije ama baš ništa novo u opusu Shriekback. Nevjerojatno je da nakon gotovo dvadeset godina ova muzika i dalje funkcionira na istim osnovama, te da praktički nije napredovala niti milimetar. Plesna "Flowers of angst" čak zamiriše i na melodijske reference prastarog hit-singla "Nemesis" iz 1985. Jedina odstupanja se pojavljuju u art-rockerskoj "Running with the mothmen" sa uvrnutim tekstom o vožnji u pijanom stanju koja zvuči kao jedna od složenica Mick Karna, jazza i hip-hopa, te pred samom završnicom albuma, pjesme "Now I wanna go home" i "Pointless rivers" koje su ozarene folkom na razmeđi The Pogues, The Levellers i finskih Korpiklaani u electro-rock varijanti.

Druga strana ovog albuma su tekstovi; ponekad nadrealistični, ponekad smiješni, ponekad veoma dirljivi, često lascivni s povećanim kvocijentom suptilnih metafora, a sam naslov je navodno referenca na uvjerenja fundamentalističkih kršćana. Ako ste željni saznati šta to rade bivši Allenovi kolege, ovo je vrlo dobar autoritativan primjerak posve zaboravljenog benda koji je jednom bio proglašen najboljim 'drugoligaškim' bendom na svijetu (u drugoj polovici 80-ih), no ako poznajete barem maleni dio opusa Shriekback, osobito onog s početka karijere, nećete se posebno oduševiti.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 07/03/2011