Prvi dio najnovijih demo i d.i.y. radova, doduše gotovo svih realiziranih u 2010. godini potpisuju BOŽJE OVČICE (Čakovec-Koprivnica), FELON (Zagreb), FOR PLEASURE (Koprivnica), MOLTENCORE (Kutina), te PORTMAN i UTHOVAR (oba iz Našica). BOŽJE OVČICE - Live EP (2010, d.i.y.)

Božje Ovčice su međimursko-podravski (Čakovec - Koprivnica) christian-rock kvartet u sastavu Tomislav Mihac (vokal, gitara), Branimir Sremec (gitara), Karlo Knežević (bubnjevi) i Ana Kovačić (bas). Sam christian-rock već se dulje vrijeme provlači uglavnom po hrvatskoj demo sceni (October Light, Agape, Zakon Neba koji su nedavno objavili debi album...) u različitim oblicima poput ska, indie-rocka, popa i metala, a od 2009. sa pojavom Božjih Ovčica, teritorij se proširio i na hardcore-punk kojeg su oni sami prozvali heaven-core.

U principu, njihov glazbeni stil ne pokazuje nikakav veći odmak od klasičnog hardcore-punka još od vremena Black Flag, a jedina razlika između nekadašnje angažirane socio-političke i filozofske orijentacije Henry Rollinsa spram Božjih Ovčica je u svjetovnim načelima. Duhovnost koju Ovčice profiliraju je izrazito brutalne naravi kao da su se poput Nick Cavea iz vremena The Birthday Party čvrsto vezali uz Stari zavjet. Tako su kod njih prisutni demoni, bitke sa zlom, paklenim ognjem i grijehovima što sve neopisivo asocira na biblijske prizore Mojsija i gorućeg grma, te scenama iz Knjige Postanka i Knjige Izlaska. U tome je vjerojatno mnogo kumovao nastup sa poznatim rock-svećenikom David Pierceom i njegovim ekscentričnim bendom No Longer Music kada su svirali u paketu sa riječkim Effathom. Originalnost koju Božje Ovčice preferiraju je korištenje kajkavskog narječja, kao i ekstremno šokantan scenski nastup frontmena Tomislava Mihca koji se na pozornici pojavljuje sa velikim crvenim križem često nehajno iscrtanim u dva poteza na golim prsima (ili sa ogromnim crvenim ukršetnim flasterima). On se u svojem nastupu bori sa svim unutarnjim prokletstvima pokušavajući istjerati zlo što djeluje veoma bizarno, a često i suviše brutalno, pa je tako band potpuno neshvaćen i veoma loše prihvaćen u krugu tradicionalne hrvatske kršćanske zajednice. Balansirajući na granicama krajnosti i šokantnosti, fundamentalizmom i fanatizmom opčinjenim leksikom, česte insinuacije koje tradicionalisti i konzervativci pripisuju ovom bendu su otprilike vrlo bliske sotonistima i black-metalcima, međutim, riječ je o posve drugačijim temeljima.

Ovaj vrlo kratak živi zapis iznosi svega 10 minuta, sadrži 5 pjesama i vrlo loše je tehničke kakvoće, ali se može uočiti sva snaga tradicionalnog hardcore-punka uokvirenog u žestoke troakordne kompozicije koje u dva slučaja ne traju niti jednu minutu ("42 ROCKorana 2010" i "Deus et dominus"). U najduljoj skladbi "Marš sotona" band zalazi u eksperimentalne teritorije sa noise-psycho gitarskim tretmanima i poduljim laganim disonantnim uvodnikom koji je još i najoriginalniji dio ovog materijala, dok su preostale dvije "Nesem Bog" i "Salve Regina live ROCKorana 2010" klasični hardcore-punk brzanci sa svim pripadajućim elementima gdje se između slojeva urnebesnih ritmova može uočiti i kompetentnost za solidne blues-rock riffove i povremene solo intervencije. Nažalost, u cijeloj ovoj konstrukciji najmanje razumljiv je vokal koji bi upravo zbog specifičnog konteksta trebao biti najistureniji element. Tja, hardcore je to, nisu balade i relikvijske obredne liturgije...

Nedavno su objavili promotivni video-spot i singl "Tvoj sam" u produkciji Erol Zejnilovića, gitariste iz Elementala, te su isti preveli i izveli na poljskom jeziku budući da su u Poljskoj nastupili u nekoliko navrata i pokupili iznimno pozitivan feedback na koncertima i festivalima alternativne kršćanske glazbe.

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/bozjeovcice FELON - August EP (2011, d.i.y.)

Kantautorski solo projekt gitarista i pjevača Denisa Kataneca iz Zagreba je vrlo zanimljiv kratki EP koji nastavlja lijepu tradiciju domaćih akustičara sklonih ka sofisticiranim tekstovima i relativno jednostavnim glazbenim formatima na pragovima americane. Ovo je njegov prvi rad, a pripomogli su mu stanoviti Howard Hule (bubnjevi, klavijature, bas, produkcija) i Marko Kalčić (bas, udaraljke, mastering i studijska priprema). Pjesme su mu jednostavne i minimalističke s ritmičkom potporom akustične gitare i povremenim melodičnim backgroundom klavijatura i električne gitarske distorzije, a tekstovi su vrlo interesantni. Felon naime sastavlja jedan vrlo otkačen mozaik u kojem isprepliće patetiku s ironijom, realizam sa sanjarenjem, a frustracije sa egzibicionizmom što posebno dolazi do izražaja zahvaljujući njegovom vokalu kojim improvizira tegobni, poluplačljivi i gnjecavi brit-pop šlih. Ako ćemo pravo, u kombinaciji s vokalom i tekstovima, materijal je neka čudna mješavina Balaševića, Morrisseya i Jarvis Cockera (pa i Sam Duckwortha alias Get Cape.Wear Cape.Fly); momak je očito već u samom startu pronašao idealnu indie-pop/ americana formulu iako nije naročiti pjevač. Štoviše, namjerno falša, boja mu je loša, pokušava uhvatiti melodiju, no baš u tom grmu leži zec. S brljaško-hrapavom tradicijom wiskeya i ćaknutih tema koju su nasljedili svi njegovi neo-cowboy uzori zagrljeni sa akustarom pokušavajući uhvatiti djeličak kreativnosti Johnny Casha, Gram Parsona, Neil Younga, Son Volta, Wilca, Uncle Tupela..., Felon je ponudio svoju domaću 'stočarsku' priču o kućnim životinjama (pas, mačka, magarac) i dogodovštinama iz uske porodične i emotivne okoline. Stihovi su mu zagonetni i sofisticirani, te svojim poetski opaljenim egzibicionizmom u kome se provlači realizam, ekspresija i nadrealizam uvlači slušatelja u istraživanje značenja tko je bio dotični August (brza uvodna "August"), dok preostale teme unatoč relativno zvrkastim stihovima govore o tri vitalne seksističke (dez)orijentacije - bračnoj nevjeri ("Sunčev bles"), homoseksualnosti ("Prijateljstvo") i incestu ("Tata kaže").

Ovaj kratki rad od 16 minuta ima koncept i vrlo mračnu fabulu mada to u prvi mah ne izgleda tako. Iza svih ovih, naoko zafrkantskih stihova, stoji priča o veoma kompleksnoj životnoj situaciji gdje klinac odrasta prepušten samom sebi dok mu otac ševi susjedu i vlastitu kčerku. Poprilično umobolna satira upakirana u stanovite natruhe americane mogući je nagovještaj novog domaćeg kantautorskog iznenađenja kome za sada najbolje leže stihovi.

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/felonzg FOR PLEASURE - In The Freetime 1 Sunny demo album (2010, d.i.y.)

Nekadašnji originalni gitarist prve postave koprivničkih Overflow realizirao je svoj prvi solistički demo nakon 12 godina otkako je napustio matični bend s kojim je snimio prva tri proslavljena albuma. Branimir Živković - Mali je u međuvremenu imao kratkotrajnu avanturu sa lokalnom supergrupom Spice Boys sredinom prve dekade 21. stoljeća gdje je bio bubnjar pod imenom Anorexic Spice. Band je u to vrijeme puno obećavao na račun njihove bogate prošlosti s Manijakom na čelu koji je pokrenuo vlastiti studio, ali je aktivnost vrlo brzo isparila i bend je nakon nekoliko održanih koncerata nestao s lica zemlje.

Na ovome materijalu kojega je Mali 2009. snimio u vlastitom aranžmanu odsviravši sve instrumente, predstavlja se u klasičnom punk-rock izdanju sa kratkim i britkim pjesmama na engleskom jeziku od kojih se samo 5-6 njih vrzma oko 3 minute. Gotovo 50 minuta žestoke svirke podsjetiti će na prva dva Overflow albuma "Through Department Store" (1991) i "Dorothy" (1993), te pokazuje čvrstu kreativnu osovinu na kojoj su nastale njihove mnoge znamenite pjesme. Šetajući brojnim inačicama punka od klasičnog oldscholl hardcorea do pop-punka i post-hardcorea s neznatnim izletima u žestoki indie-rock, ovdje je nanizano čak 18 pjesama koje frcaju energičnim melodijama, raznolikim gitarskim tehnikalijama (zavodljivi riffovi, kratke solaže, povremene stacatto intervencije...) i standardnim, uglavnom 1/1 tempovima. Sve pjesme izuzev intro/outro instrumentala "One life is too short" i sjajnog egzibicijskog blues-punka "Don Giovanni's revenge" kakvog bi možda zasvirao i sam Hendrix, obiluju sa 'tri tone' tekstova, elem količine koja se priprema za dva klasična ili jedan dvostruki album. Pjesme su to koje protežiraju različite vrste emocija, frustracija, individualnih preokupacija i povremenih ironija ("All of me", "You're a freak"), tako da se uistinu ima šta za čuti, a bogami i pročitati iz priložene knjižice od 8 stranica. Onaj tko nikada nije čuo šta i kako je Mali svirao gitaru u Overflow, propustio je najuzbudljiviji period drugog vala hrvatskog punka, te može propušteno nadoknaditi sa ovim veoma prijatnim materijalom gdje s punom kreativnom i autorskom snagom nemilice obara svojim sjajnim riffovima, vrlo interesantnom i za punk neobičnom tehnikom sviranja bas gitare koja je čas u funkciji ritma, a čas se pretvara u melodije i solo linije neopisivo donoseći artistički funk-punk prizvuk. Naposljetku, tu je i njegov melodičan vokal koji se nikada nije nametnuo u Overflowu, a samo kao prispodoba, paralela s njegovim starijim bratom Žikom (frontmen Overflow) je očita. Imao je najboljeg uzora i učitelja.

Ostavi li se po strani nešto prozirnija produkcija koja je u nekoliko navrata oivičena lo-fi ispadima, ovo je jedan od ubjedljivo najsadržajnijih i najkreativnijih domaćih punk materijala u nekoliko posljednjih godina. Pjesme su bitne, a one ovdje jednostavno obaraju himničnim refrenima, višeglasjima, poletnošću i britkim gitarističkim tretmanima. Svatko će s vremenom ponaosob izabrati svoje favorite, no valja pažnju obratiti na hitoidne "Saturday night", "Tomorrow" i "Where do you go?", zatim R.E.M.-ovsku "Don't stand" i klasične Bad Religion obrasce u "Evif", "I know", "Out of control" i nešto lakšoj "It's over". Još samo da Mali uspije okupiti neku prateću ekipu sa virtuoznim basistom i odličnim gitaristom, ovo bi mogao biti jedan iznenađujuće kvalitetan 'novi' live sastav.

Ocjena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/forpleasurekc MOLTENCORE - Infinite Metamorphosis (2010, d.i.y.)

Moltencore je kvintet iz Kutine koji svira melodični death-metal pod utjecajima klasične skandinavske škole, točnije, švedskih bendova poput starih In Flames, te At The Gates, Arch Enemy, The Crown i djelomično Dark Tranquillity. Jedan od najvećih dometa u karijeri bilo im je sudjelovanje na glasovitom Metal Campu u slovenskom Tolminu 2008. kada su svirali ispred Behemotha i Bleed From Within. U karijeri su održali zavidnu nisku koncerata na kojima su pozornicu djelili sa mnogim znamenitim bandovima poput Cold Snap, Overflow, Analene, Pero Defformero, Sixpack, Gužva u 16-ercu, Diverzije, austrijskih The Plague Mass ili relativno novijih hrvatskih sastava kao što su True, Drama i Machine Insufficiency. Postavu čine dvije gitare (Glax i Mishel), bas (Adi), bubnjevi (Alen) i solo vokal (Koshpa).

Već po samom slijedu utjecaja jasno se može zaključiti da je band orijentiran prvenstveno na kratke gitarističke melodične riffove, relativno galopirajuće tempove i vokalno nerazumljivi growl, a sami za ovaj album kažu da je rekapitulacija dosadašnjeg rada, te da pripremaju novi i potpuno drugačiji materijal. Elem, ovih 40-tak minuta sa 11 pjesama koje su odreda na engleskom jeziku prikazuju Moltencore u sasvim solidnoj formi demo banda koji zna što želi, samo je problem u tome što je materijal vrlo tanak u produkciji i nedovoljno popeglan za neku transparentniju prezentaciju pred širim auditorijem. Death, pogotovo melodičan kojem band stremi odavno je usavršio tehničke standarde koji se nažalost kod nas ne mogu ispolirati na visokoj razini, pa je tako cjelokupan zvuk banda prilično sirov i produkcijski linerano posložen. Primjerice, neki melodični izleti u gotovo svakoj pjesmi nekako se doimaju potisnuti u pozadinu, osobito kada su paralelno ukomponirani sa refrenima u kojima je ritam pojeo vitalnu melodiju koja bi u principu trebala biti istaknuta u vodećoj poziciji (osobito u pjesmi "Violence of silence" koja se nameće kao namelodičniji komad albuma). Inače, riječ je o vrlo kompleksnim pjesmama s brojnim stepenasto odsviranim nadogradnjama gdje gitare imaju stanoviti simfonijski šlih koji nalikuje virtuoznoj svirci violončela i na svu sreću, nemaju tenzije onih klasičnih boljki naših demo bandova gdje dvije gitare i bas frlje po istosmjernim akordima. Svirka im je kompaktna, svaki instrument funkcionira odvojeno, no nekako je bas gitara tu najmanje uočljiva i razabire se tek u povremenim intervalima što se moglo spretnije riješiti izborom nekih radikalnijih boja tonova i tretmanima post-produkcije. Bubnjevi su također stacionirani u pozadinu, a šusevi po dobošu se u pojedinim trenucima tek imaginarno nameću da su 'tu negdje' budući da su svi srednji i visoki tonovi usmjereni prvenstveno na gitare.

Odbace li se tehničke boljke produkcije koje prilično kvare kompletan dojam i sasvim otklanjaju pažnju slušatelja u jednom drugom smjeru, ne može se poreći da Moltencore ne umiju napraviti solidnu pjesmu, samo je problem što su gotovo svaku kompoziciju aranžmanski pretrpali u želji da naprave grandiozne skladbe. Tako u principu svaka pjesma počinje zanimljivim riffovima i relativno fino, kroz umjerene tempove se giba do otprilike polovice skladbe, a onda nastaju problemi kako aranžmanski uokviriti preostali dio. Često se u toj želji izgubi dinamika i koherentna povezanost, pa se same po sebi kao najuspjelijima izdvajaju najkraće skladbe - "Weakest link", "Misconcepcion of reality", naslovna "Infinite metamorphosis" u nešto brutalnijim tempovima s brojnim breakovima, te s nekolicinom pratećih vokala koji aludiraju na zborsko pjevanje i "Hipocrisy" koja iznosi svega 2.15 i više duguje thrash ostavštini nego li deathu. Pjesme koje iznose više od 4 minute prilično su pogubljene u aranžmanima, ali ipak vrijedi izdvojiti "Blind heresy" u kojoj su provučena dva tempa (brzi i sporiji) i dvije interesantnije gitarske melodične intervencije, te pretposljednju "The winter that never came".

Moltencore imaju solidne sviračke performanse, međutim s obzirom na aranžmanska petljanja i tehničke produkcijske propuste, cjelokupan materijal se doima kao nezavršeni predložak kojeg bi samo adekvatni producent mogao dovesti u red. Uostalom, na samom završetku skladbe "My golden cage" netko od njih jasno i glasno kaže 'ljudi ovo ne valja ništa, tko će ovo da sluša?'. Tja, svirati death i to još melodičan bez potpore pravog ton majstora sa izoštrenim sluhom za kompaktnu kompoziciju i aranžmansku strukturu Moltencore očito još nisu savladali u potpunosti. Ali treba im odati priznanje da su i sa šturim tehnikalijama uspjeli barem dio svojeg nadahnuća pretvoriti u zvuk od kojeg tek valja očekivati daleko kreativniji napredak.

Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/moltencorekutina PORTMAN - Pereskesije (2010, d.i.y.)

Portman su uz Uthovar i Oprosti jedan od bandova sa 'starijim' stažom koji stižu iz Našica. Premda su startali s radom još 2004., pomalo je nevjerojatno da su prošli nekoliko različitih faza od melodičnog metala i progressiva do koketiranja sa technom na demo materijalu iz 2006. u suradnji sa DJ Rapsom, sve do današnjeg izraza koji je otprilike u fahu kompleksnog post-rocka. Prvo su počeli kao instrumentalni band, a onda su imali period kada su radili pjevane skladbe na kojima su se izredala tri vokalista - Saša Pul (Godlike), Hrvoje Maretić (Penetracija) i Vinko Kubica (Meander Valley). Kako se pjevači nisu zadržali dulje vrijeme u postavi, band se ponovno vratio na instrumentale, te se proširio krug glazbe koja je utjecala na njihov stil - slušao se stoner, punk, post-metal, post-rock, r'n'r, rock, new wave, elektronika... što je na koncu rezultiralo eksperimentima sa različitim žanrovima u kojima su pronašli svoj zvuk.

Delay koji je osnovni efekt gitariste Davora Kavičkija, uz bubnjara Ivana Kukuljevića jedinog člana iz izvorne postave, je takoreći zaštitni znak njihovog zvuka koji temelji bogati atmosferični sadržaj djelomično protkan math-rock sintagmama i psihodeličnim opservacijama. Treći član je basist Josip Zupčić koji još svira u Oprosti, Yanez, Alzheimer, Avathar i Uthovar, a povremeni Siniša Dukarić (samplovi) koji se, koliko se može uočiti, ne pojavljuje na ovom zapisu. Ovaj materijal sastavljen je od 11 instrumentala u kojima se osim bazičnog post-rocka mogu primjetiti mnogi elementi različitih utjecaja sklopljeni u veoma prozračnim zvukopisima s velikim dozama progressiva i kompleksnih aranžmana, tako da svaka pjesma ima svoju posebnost i gotovo je nemoguće točno definirati njihov izraz. Uglavnom je svaka skladba vođena jednom osnovnom idejom koja se razvija i kada primjerice mislite da će zapasti u neki šablon ili predvidljivi format, Portman to s nevjerojatnom lakoćom pretvaraju ponekad u velebne i neočekivane aranžmane. Već same uvodne "Skejtbord indisajzer" i naslovna "Pereskesije" počinju stoner riffovima, a potom se konvertiraju u ambijentalne rock pasaže gdje se može uočiti mnoštvo raznolikih varijacija kraut-rocka, natruha britanske psihodelije i shoegaza s prelaza 80-ih u 90-te. Obje pjesme imaju i klasičan stonerski naboj s podebljanom gitarom. Kroz svaku skladbu se provlače gitaristički delay ambijenti bez obzira bili oni nošeni math-rock tehnikom (primjerice "Sivi dabar"), revijalnom potkom evergreena ("Valcer"), dance-rockom ("Doing Doingi"), slojevitim sympho/ progressive načelima ("Sjebana") ili punkom ("Punkerica"). Od klasičnog post-rocka jedine pjesme su laganije "Cvilidreta", "Ratatatira" (nema veze sa "Ratatatatija" splitskog Metka) i donekle posljednja, rasplesana "Children" koja je ustvari obrada istoimenog soft techno-pop/house hita Robert Milesa iz 1995. s mnogobrojnim melodičnim delay tehnikalijama.

Kroz čitav materijal nameću se veoma lijepe melodije i zaista ugodni aranžmani nošeni dinamikom, a band kao takav uopće ne pokazuje niti najmanje znakove dosade, monotonije i zapadanja u samoreciklaže. Napraviti instrumentale koji su nepretenciozni nije baš lako. A Portman ih je k tome fino zapakirao u čistu produkciju, tako da se može konstatirati da je pred nama jedan od iznenađujućih demo materijala hrvatske scene koja je bogatija za jedan iznimno kreativan band na kojeg valja obratiti pažnju.

Ocjena (1-10): 9
Web: www.myspace.com/portmanofficial

Diskografija:
Demo (2006)
Pereskesije (2010) UTHOVAR - Gospodarska gomora (2010, d.i.y.)

Još jedan band iz Našica sa poduljim stažom koji je počeo 2003., a inficiran je sa alternativnim metalom, uglavnom sporijeg tempa sa čestim doom sintagmama. Inače je krenuo kao kolaboracijski projekt kompozitora i gitariste Siniše Dukarića i Josipa Zupčića, a interesantno je da uz to što obojica sviraju gitare, povremeno se mjenjaju na pozicijama bubnjara. Donedavni basist bio je Martin Odrljin - Zdrlja, a na njegovo mjesto postavljen je Davor Kavički iz Portmana. Također imaju i još jednog bubnjara, Ivana Kukuljevića (Portman), tako da je band gotovo svim članovima praktički off-projekt i frakcija matičnog sastava kojeg po potrebi nadopunjavaju po sistemu 'kako god tko stigne'.

Ne znam sada što je suština u svemu ovome jerbo u biografiji stoji da rade tekstove na hrvatskom jeziku, ali na ovome demo materijalu nema niti jednog ispjevanog stiha u prvih 10 kompozicija. S nazivima skladbi koji su vrlo mračni, ironični i klasično tegobni u rangu doom/hardcore žanra ("Bare tuge", "Poraz", "Kurva", "Koraš sam majko", "Jedem balce", "Siroče", "Manje soli više bibera, kurvo"...), očekivao sam depresije, tuge, čemer, dodirivanje samog dna psihe i emocija, ali ništa od toga. Samo instrumentali. Prvih 10 komada je klasični tromiji metal s velikim koeficijentom dooma uz povremena prebacivanja u lakše hardcore tempove ("Dve muve na krpi"), dok je drugi dio albuma sastavljen od 6 pjesama koje su ha-ha-ha,... što drugo reći nego vokalno-akustični predlošci za etno-doom/ folk.

Eh sada..., slušati doom tempove s nisko odfrljenim gitarama, povremenim disonantnim riffovima i improvizacijama bez vokala je vrlo mučan posao; band ne eksperimentira već improvizira na zadane teme i tu je problem dugačak dobrih pola sata. Onaj drugi dio sa akustičnim skladbama je nešto zanimljiviji zbog vokala, ali avaj, instrumentalizacija je minimalistička, bez bubnjeva i tu nestaje sav čar koji se očekuje u prethodnih 'nijemih' pola sata. Ne znam da li je band namjerno izbacio vokale iz upotrebe u prvih 10 pjesama, ali da ih je koristio na sarkastičan folk način kao u akustičnim skladbama "Mirna", "Krvave ruke" i "Krvava djeva", rezultat bio bio daleko kreativniji i dorečeniji.

Ovako se dobilo dvojako lice banda - prvo svira instrumentalni doom, a drugo vokalne akustične pjesme koje su posve nedorađene. Sve skupa kada se sabere je nedefinirano izdanje u kojem se zaista ne zna što bend ustvari želi osim čiste zafrkancije na dva različita zvučna nivoa.

Ocjena (1-10): 4
Web: www.myspace.com/uthovaravathar

horvi // 30/01/2011