Frontmen, gitarist i vođa koprivničkih hard-rockera Pod naponom realizirao je svoj samostalni debi album koji je zamišljen vrlo dobro, ali je realiziran traljavo. Znate onu uobičajenu poštapalicu da kritičari kenjaju i pišu svašta o autorima, da nemaju pojma o glazbi, da su svi redom promašeni muzičari, pa svoje frustracije nadoknađuju kritikama itd.

Eh, kod Gorana je stvar jedne sasvim druge prirode i nemam niti najmanju namjeru ocrniti njegov rad zbog možebitnih subjektivnih razloga. On je kvalitetan autor i gitarist kada je u pitanju distorzija i hard/heavy zvuk, no što se tiče vokala, tu puno oscilira. A budući da je ovaj album kompletno zamišljen kao akustičan s tek mjestimičnim amplificiranim gitarama i tek rijetkim uštekavanjima u klasičnu distorziju, njegov vokal je izbio u prvi plan i kao takav je nedotjeran, sirov i mahom linearan. To se u ovome slučaju moglo popraviti sa produkcijom, no i ona je podbacila jerbo je Goran sve sam odsvirao i snimio u vlasitom aranžmanu kod kuće i na koncu miksao takvo kakvo jeste u RHS studiju bez ikakvih produkcijskih zahvata i finalnog masteringa koji je sve mogao popraviti na n-tu potenciju. Na koncu je od svega dobiven samo uobičajeni lo-fi album na nivou demo materijala gdje ništa nije popeglano i kao takvo je jednostavno 'pojelo' u principu vrlo dobro zamišljene pjesme.

U globalu, album je zamišljen kao relevantan odgovor hrvatskog hard-rockera na cijelu seriju onih unplugged ostvarenja znamenitih lidera žanra s velikim utjecajem Johnny Cashovog "Solitary Man" i one serije akustičnih albuma objavljenih pred samu smrt. Stoga je tematika albuma vrlo mračna i sumorna, često je obavijena teškim emotivnim individualnim opsesijama o smrti voljene, povrijeđenim emocijama, melankolijom i sasvim opravdano je uokvirena sa dvije obrade - "Bol" iliti "Hurt", te "Solitary man". Ali ova prva prevedena na hrvatski jezik je katastrofa od translatacije u kojoj je tekst doslovce kao preveden pomoću jezičnog google prevoditelja. Tu manjka one prave poetične slobode jer prevesti ovu pjesmu koju malo tko poznaje u originalu Nine Inch Nails (album "The Downward Spiral", 1994) kao 'nanio sam si bol/ da vidim dal' još osjećam/ jedino ona iz nas izvlači istinu/ ...i sve to možeš imati/ od mog života samo blato/ iznevjerit ću te znaš da će boljeti'. Goran se poslužio onako kako je znao i umio, ali se osim strahovitog pomanjkanja lirske interpretacije posve pogubio u aranžmanu držeći se Cashovog covera. Da je recimo uzeo Nine Inch Nails original, vjerojatnost da ne bi fulao u tempu je daleko manja. Ovo je prvi veliki minus. Drugi je vrlo loš vokal, tj. njegov glas koji se na sve moguće načine pokušao transformirati u Cashovu interpretaciju, ali za divno čudo, premda pjesma puca po svim šavovima, itekako se osjeća da ju je Goran izveo iskreno s uvjerenjem da je to 'tour de force' albuma. "Solitary man", inače original Neil Diamonda, a također uzeto od Cashove obrade je na svu sreću otpjevana na engleskom jeziku uz pratnju staccato električne gitare, te zvuči malčice bolje. Baš me zanima kakav prijevod bi bio na hrvatskom, ali obje skladbe su loše točke albuma koje je trebalo daleko kvalitetnije prirediti budući da su one skoro pa glavni nositelji cijelog koncepta.

Ne bih htio ulaziti sad u nekakve prevelike polemike o 'konceptu', a evidentno je da postoji, no potpuno je nejasna ta Ivana na kojoj se temelji cijela fabula albuma. Uvodna pjesma "Hello hello", melodijski kao uzeta od Sheakespear's Sisters hita "Stay" odpjevana na engleskom govori o isčekivanju na veliku ljubav i tu se odmah u staru osjeća da je Goranu itekako stalo do cijele priče. Naredna "Ivana" potkrijepljena sampliranim slow-down house ritmom i analognim činelama (sjetite se kako je Beck napravio onaj velebni hit "Loser"), donosi vrlo čudan i nedorečen tekst u kome je izražena velika bol i nostalgija za ljubavlju koja je nestala. Ali tko je koga ostavio, da li je ona umrla ili je samo autorova fikcija, nemoguće je odgonetnuti. Okey, zagonetna pjesma s malo tipičnog mačoidnog stava i kao takva može proći. Međutim, jedan od pravih pogodaka "Zašto napustila si svijet" u akustičnoj minimalistici gdje se Goran najbolje snalazi na cijelom albumu donosi jedan posve oprečan tekst o tome da je ona umrla. Ili nestala iz njegovog života. Ili napravila samoubojstvo. Ili nikad nije postojala. Enigmatično i nejasno. A potom slijedi na engleskom otpjevana "I don't care" koja sadrži čak i 3-4 akorda akustične gitare, ritam akustičnih bubnjeva a'la "Sussie Q", naravno C.C.Revival, te malo intervencija za koje je glupo reći da su solo dionice jer su sve na albumu 'soliranja'. Tu Goran posve opovrgava bilo kakvu letargiju i nostalgiju za Ivanom i na kraju veli 'fuck you' u gotovo akustičnom punkeraju koji finišira sa ortodoksnim insinuacijama na Iggy Popa i Mudhoney križanih sa industrialom. Tja, ovo sve više nalikuje na neku osvetu... "Pod naponom" je konačno jedna koherentna pjesma koja govori o klasičnom r'n'r životu, ali je teška, puna lucidnih detalja i u njoj je Goran donio istinski fokus albuma stihom 'zašto se osjećam kao da venem, a ne umirem?'. I na kraju, pjesma "Hoćeš li me voljeti" definitivno potvrđuje melodramatičnost albuma i svih ovih igrica ''voliš me-ne voliš me-ubij se-jebi se'' sa stihovima 'hoćeš li me voljeti takva kakav jesam/ hoćeš li mi reći zašto živjeti sutra'.

Ima tu još pjesama, ali su doslovce razorene s lošom produkcijom. "Okreni oči unatrag" je fantastičan komad četiri minute plesne psihodelije na pragovima kraut-rocka sa monolitnom harmonijom syntha i bubnjarskim ritmom a'la Adam And The Ants & Bow Wow Wow (bez činela, naravno), te nadosnimljenim vokalima, ali s jebenom gitarskom trance razaraljkom u samom finišu pjesme uz sjajan tekst 'budi princ s visokih visina/ budi kralj dalekih dubina/ daj sebe drugome i ne traži ništa'. Ovo je najoriginalnija stvar na albumu i oslobođena je svih onih tegoba prethodnih pjesama koje su bile zarobljene u šablone. Eh, da je ovakav tretman posvetio aranžmanima i da se na ovakav način upustio u cijeli koncept... Zadnje dvije pjesme "Nisam volio" s vrlo degutantnim tekstom 'ja nikada nisam volio pustinju/ moj život je kao velika Zen/ ti nikada nećeš biti moja' i odličan instrumental "Bit'N'H" su komadi beat-box, tj.vox-extended tehnike gdje se Goran pokazuje u jednom sasvim drugačijem izrazu, hip-hopu kojeg je oplemenio sa blueserskom svirkom usne harmonike i potpuno se razlikuju od ostatka materijala. Ove dvije stvari po ničemu ne aludiraju da je riječ o hard-rockeru koji je prethodnih pola sata cvilio o ženi i frustrirajućem životu na različite načine. Ivanu je odjebao na fini način 'ti nikada nečeš plivati kroz život moj'. Znači, Ivana je nula i ne postoji u njegovom životu.

A možda nije Ivana, sumnjam da bi ovako kompetentan autor direktno do znanja otkrio svoje intimne tajne na uviđaj, možda je neka Vesna, Mirela, Katarina, Željka, Mirjana... itd. u pitanju. Osveta je u svakom slučaju slatka. Goran je napravio inteligentan solo album s mnogo enigmatičnih detalja koji čine najdražu stvar albuma, ali tamo gdje je trebao pokazati svoje puno lice je potpuno zakazao. Najbolji je kada je oslobođen od tehničkih poteškoća s kojima se ne mora zamarati i kada radi slobodno bez ikakve obaveze da će napraviti 'hit'. Primjeri toga su "Zašto napustila si svijet" i "Okreni oči unatrag", dvije kompozicije koje su toliko jedinstvene da bi u američkim okolnostima adaptiranim na MGMT način mogle biti hitovi.

Pomanjkanje adekvatne produkcije i tehničkih finesa bez kojih se nije smjelo hrliti ovako skoro bez glave kao grlom u jagode, nagrdilo je nekoliko odličnih pjesama i cijeli mračni koncept. Jasno je šta je htio, ali je vrlo loše realizirano.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 30/12/2010