Pred nama je prvijenac koprivničkog benda Pod Naponom. Iskreno, prvi put sam čuo za njih s dolaskom CDa za recenziju, ali već samo ime benda i pogled na naslovnicu ulijevaju nadu i rađaju pomisao da bi ovo glazbeno putovanje moglo biti dobro. Surfajući netom uspio sam saznati da je u pitanju relativno mladi bend osnovan 2003. Do danas su preživjeli neke promjene u sastavu, ali i uspjeli svirati uz poznatije izvođače poput Let 3, Urbana&4 i Borisa Leinera. Okosnicu benda čine braća Goran i Robert Pintarić od kojih je Goran zadužen za vokale te solo i ritam gitaru, a Robert za bas gitaru. Branimir Sremec svira gitaru i back vokale, a Branko Pleadin bubnjeve.

Kao i za svaki mladi bend, nema se tu sad što puno mudrovati - pređimo na sadržaj, a sadržaj ovog rotirajućeg diska je čisti sirovi i žestoki rokenrol. Volim koristiti taj izraz, ali da ne bude zabune - ovo je hard rock. Zamislite Majke. Razmišljajte malo o njima, sjetite se kako zvuče. To je to! Sad ste spremni na slušanje "Rođenja". Pod Naponom su ih se očigledno naslušali i dosta toga posuđuju od njih, ali to i nije toliko loše. Hrvatskoj glazbenoj sceni opako nedostaje sirovih i žestokih hard rock bendova s vlastitim repertoarom. Bendovi kao da se orijentiraju ili na metal ili na neki blaži rock koji onda pokušavaju prodati širim masama. Bendovi koji ulaze u ovu hard rock nišu vrlo rijetko imaju neke svoje skladbe i umjesto njih nas obasipaju obradama. S obzirom na takvo stanje moram izraziti veselje da je Pod Naponom uopće tu. Album otvara skladba "Energija" - žestok i jednostavan uvodni rif odlično prezentira bend. Preko rifa se lagano se uključuju bubnjevi i počinje naša roknrol priča. Čak ni blago smiješni tekst ("Energija su bili Einstein i Tesla, Energija je što ih pokriva zemlja"....) ne smeta puno.

U ovoj vrsti glazbe virtuoznost na instrumentima nikad nije bila tražena. Dapače, energičnoj svirci povremeno "muljanje" u nekim gitarskim dionicama (sjetimo se samo Angusa Younga iz AC/DCja) daje dodatnu čar i nabrijanost. Nažalost, Pod Naponom u nekim aspektima idu u drugu krajnost. Što se tiče ritam sekcije - nemam zamjerki. Rifovi (ma koliko jednostavni bili), bas i bubanj su odrađeni solidno i time je podloga postavljena, ali što se tiče vokala i solo gitare - stvari su mogle i trebale biti mnogo bolje. Goran na vokalima ponekad previše izlazi iz tonaliteta i uzrokuje peckanje u ušima slušatelja, ali to bi se još i dalo tolerirati da ima energije. Umjesto toga on pjeva presterilno....kad kažem sterilno mislim barem za tip glazbe koji sviraju. Puno više bi odgovarao neki hrapavi, sirovi, kreštavi glas koji pjeva iz petnih žila pa bi te falševe bilo puno lakše tolerirati. Ipak, znam kako teško je na domaćem terenu naći kvalitetan vokal pa to i ne uzimam kao veliki minus. Minus ostaje rezerviran za solo gitaru. Ivan Šlabek je odlično odradio akustični solo na "Hoćeš li me voljeti", a Ivan Mihaljević iz Hard Timea je solidno (makar po meni malo izvan konteksta sirovog rock benda) otprašio metalizirani solo na remasteriranoj "Ja ne biram sredstva". Osim toga, solo gitara je više-manje užasna. Od toga što svira, do toga kako svira. Zvuči kao da je polurašimana, bilo to zbog lošeg bendanja žica, lošeg vibrata ili stvarne raštimanosti. Mislim da su i sami članovi benda shvatili da im je to slaba točka s obzirom da su te dijelove odradili minimalistički i što je moguće kraće.

Produkcija odražava idejnu sirovinu albuma - nema tu profinjenosti (niti bi je trebalo biti). Gitare zvuče teško i nabrijano, ali kod soliranja su ponešto pretihe i slabo definirane. Čini mi se da su bas tonovi cijelog miksa malo prenaglašeni, što posebno dolazi do izražaja kad poslušam remasteriranu verziju "Ja ne biram sredstva" koju je masterirao Ivan Mihaljević. Zvuk je tu po mojem mišljenju dosta bolji i mislim da ne bi bilo loše da su cijeli album izmijenili u tom stilu.

Same skladbe su solidne. Ljubitelji Majki i općenito rokenrola bi trebali biti zadovoljni. U sjećanju mi ostaju energične stvari poput "Crni anđele" i "Drakula". Početni rif "Lud sam" je zarazan i odličan primjer kako minimalizam rastura. Ovakav tip benda odlično funkcionira na svirkama uživo tako da se nadam da će uskoro skočiti i do mojih krajeva da ih čujem. Na albumu su i dvije akustične balade. "Sjene" je lošija od njih. Vokal previše fušari, a sama stvar ne nudi previše. "Hoćeš li me voljeti", koja me ponešto asocira na Urbana, je osjetno bolja, čak i vokal zvuči bolje, a odlični solo s kojim završava (šećer na kraju) sam već spomenuo.

Dakle, Pod Naponom je bend u kojem leži dosta potencijala, a samo o njima ovisi hoće li taj potencijal iskoristiti. Ideje imaju, samo ih još trebaju dotjerati (možda malo poraditi i na raznolikosti nekih rifova) i izvježbati tehnički aspekt svirke ili dovesti drugog solo gitaristu. Ljubiteljima rock sirovine preporučam da ovo obavezno preslušaju - ako ne zbog vrhunske kvalitete onda barem zbog podrške ionako slabe domaće scene jer ovi dečki su se zbilja potrudili.

ocjena albuma [1-10]: 6

deda // 25/09/2008