Još jedno odlično izdanje Novog Zvuka ovaj puta obilježeno je sa tri još bolja banda koji dokazuju da je, za neke od njih, demo status samo stvar izostanka zvaničnog nosača zvuka, a nikako ne i manjak sviračkih sposobnosti. Kada bi se kojim slučajem mogla dodjeliti nagrada i priznanje na globalnom nivou za upornost, volju i kompromisni izbor, tada bi se ona trebala uručiti večerašnjoj publici koja je došla na Novi Zvuk. Jer naime, te večeri je bilo tako opako hladno (barometar na Vukovarskoj ulici je pokazao -11 stupnjeva Celzijusa u trenutku kada sam prošao pored njega) da niti moji psi nisu htjeli biti dulje od desetak minuta u svojoj uobičajenoj šetnji nakon večere, a osim toga, igrala se odlučujuća utakmica na europskom rukometnom prvenstvu između Hrvatske i Danske, pa su ulice bile gotovo prazne kao da se nalazite u holivudski ledenom i praznom SF gradu duhova. Ja sam osobno bio mišljenja da će svi ostati kod kuće zabarikadirani u svojim toplim sobama i gledati utakmicu, te da će Sax zjapiti otužno prazan kao što se ponekad zna dogoditi kada se igra neka značajna utakmica ili se meteorološke vremenske neprilike ne poklope s pogodnim uslovima za večernji izlazak. Ali, da ne povjeruješ, te večeri je Sax unatoč svemu bio iznimno krcat, gotovo pretovaren, skoro da se može reći kako je ovo bio jedan od najposjećenijih Novih Zvukova u protekle tri sezone. Naravno, mnogi su tražili od osoblja da uključe TV kako bi se barem slikom pratila utakmica, ali konobari su nevoljko sljegali ramenima ponavljajući tko zna koliko puta 'nemamo antenu', pa su jedine veze s utakmicom i raspletom događaja bile sms-poruke s onima koji su ostali kod kuće. A večeras su na programu bila tri izuzetno kvalitetna banda od kojih jednostavno ne znaš koji je bolji. Svi oni su svirali za sebe, za ovu neustrašivu publiku koju nije omela iznimna hladnoća, a djelomično i za hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Pošto smo ove bandove već dobro upoznali tokom protekle 3-4 godine, nećemo ih detaljno secirati, već ćemo navesti samo najbitnije segmente njihovih nastupa.

Prvi su izašli ABROAD EXPERIMENTS, kvartet iz Zagreba koji je u posljednje dvije godine napredovao u 'čizmama od 7 milja'. Nekada su zvučali vrlo pretenciozno, čak i mučno u pretjeranom koketiranju sa retro prog-rock frazama i solažama, no s vremenom su ukrotili aranžmansku papazjanu u zaista impresivne pjesme koje i dalje imaju progressive predznak ali s daleko većim otklonom u suvremeni izričaj. Momci su i dalje ostali isti (Mak - vokal, gitara, Marko - bubnjevi, Beli - bas i Stale - gitara), ali su zahvaljujući upornosti i iskustvu sazreli u band kojeg bi mirne duše mogli staviti predgrupom vodećih svjetskih progressive-rock atrakcija poput Porcupine Tree, Pain Of Salvation, Saga ili Redemption. Kroz otprilike ova četiri navedena sastava može se i promatrati zvuk Abroad Experiments; to su mahom vrlo zapetljani aranžmani bez oscilacija s čestim izmjenama nježnih i nabrušenih, laganih i bržih, te atmosferičnijih i gitarski baražiranih dionica koje podjednako duguju ostavštini hard/heavy, progressive i grunge nasljeđa. Uz osnovne elemente na razmeđi hard-rocka i metala, band se zna uputiti u psihodelične sfere, pa čak i u funk i jazzy sintagme (primjerice u skladbi "Self destructed") s kojima obogaćuju svoj šaroliki glazbeni spektar s bogatim harmonijama gitara, a čistunci će im jedino zamjeriti što imaju tekstove na engleskom jeziku. Pjesme su im kompleksne, ponekad višesmjerne, koncizno odsvirane i detaljno razrađene (ponekad i sa vokalnim samplovima s laptopa), te su večeras pokazali iznimnu uvježbanost kojom su na pravi način nadomjestili zadovoljstvo gledanja važne rukometne utakmice. Kad već nismo mogli gledati rasturačinu Hrvatska - Danska, vidjeli smo i slušali jedan zaista kvalitetan band. I još po nečemu su specifični - imaju jedan album koji je snimljen, nije objavljen, a kad će - ne zna se. NO CHANCE, također kvartet iz Zagreba su band kojeg sam unazad protekle 3-4 godine gledao više puta, te se otprilike slično kao i za prethodni Abroads Experiments može reći da su definitivno sazreli za album. Već odavno ne šalabajzaju sa stilskim transformacijama i sada su profilirani rock band koji svira svoju viziju plemenitog radiofoničnog i suvremenog post-grungea. Pjesme su im odreda pune atmosferičnih gitarskih kontura Hrvoje Šubina koje se razvijaju od laganijih uvoda s eksplozijama u refrenima iznimno kvalitetnog frontmena Django del Este (Nenad Gajić) koji po načinu interpretacije neodoljivo podsjeća na Eddie Weddera, a cjelokupni zvuk, kao i ritmika, blisko su im povezani sa stoner stilistikom. U cjelini gledano nisu žestok band, no neke dionice im zvuče zaista nabrušeno što njihovom relativno mirnom, fino ugođenom, pomalo i psihodeličnom feelingu pridodaje punoću kompleksnog izraza. Pjevač Nenad je večeras bio u odličnom izdanju potpuno se prepustivši kompaktnosti banda, pa se uživio u izvedbu koja je s jedne strane bila gotovo nježne i meditativne naravi, dok je s druge, u nekim momentima djelovala kao da će porazbijati sve oko sebe. Njima, kao i Abroad Experiments se zamjerke stavljaju na engleskom jeziku, no stiče se dojam da bi korištenje hrvatskog umnogome smanjilo njihovu kreativnu kapitalizaciju, osobito ako ih se sjećate kako je to nemušto zvučalo prije 3-4 godine kada su znali imati tekstove na domaćem jeziku. Ovako, kako su večeras zvučali trebalo bi se dokumentirati barem u obliku albuma kao krajnji domet njihove faze u kojoj su zaista dosegli vrhunac. O bandu SKAUT se manje-više zna sve. Pripremaju drugi album već gotovo dvije godine koji nikako da se objavi zbog cijelog niza peripetija, a autorskog materijala imaju barem za još dva nosača zvuka. Malo ih je omela i učestala promjena basista, a od sada, nadamo se i na dulje vrijeme, na toj poziciji je Igor koji između ostalog svira u najnovijoj postavi Jure Stublića i grupe Film. Koncertno spadaju u uvjerljivo sami vrh današnje nove hrvatske rock scene i imaju za razliku od cijelog niza pripadajućih zagrebačkih novijih rock bandova impozantnu količinu obožavatelja koji su ove večeri pristigli već u 21h mada je njihov polusatni set počeo oko 23,30h. Pri tome su se svi oni veoma dobro i prijatno zabavili na prethodna dva banda, a slobodno se može zaključiti i da su mnogi od njih ostali iznenađeni njihovom kvalitetom, tako da su Abroad Experiments i No Chance vjerojatno pridobili još nekolicinu novih fanova. Skaut su u odlično prilagođenoj rockerskoj atmosferi koja je pospješena sa dojavom da je Hrvatska rukometna selekcija pregazila aktualne europske prvake Dance (27-23), startali sa novom skladbom "Lucifer i ja" koja je ubjedljivo njihov najneobičniji komad do sada. Pjesma počinje sa žestokim hard-rockom koji se spontano pretvara u plesni hard-ska ritam, upada u reggae, ima čudnovati aranžmanski obrat i na koncu završava skoro sa natruhama etno/folk-rocka gdje je Goc (Gordan Dragić) na gitari izveo posve neuobičajenu finalnu solo dionicu. Premda izgleda kao zamršen i zapetljan, komad je vrlo suptilnog i postepeno građenog aranžmana kojeg će trebati pomno analizirati kada izađe album. U svakom slučaju, ovo je bilo vrlo ugodno iznenađenje koje jasno govori da se band razvija u kompozitorskim sposobnostima, te da otvara posve slobodne i nepredvidljive transžanrovske smjernice vlastitog izraza. Od novijih skladbi koje će se naći na dugoočekivanom albumu za kojeg tvrde da su s njime daleko zadovoljniji nego s debijem "Nož za dvoje" (2006, Capo Media Music), izveli su samo ultimativni snažno nabrijani budući hit "Papa Štrumf" s očiglednim utjecajima RATM i Faith No More koji okončava žestokom hardcore dionicom, dok su ostatak materijala namijenili svojim mnogobrojnim obožavateljima ispreplitanjem skladbi s debi albuma. Tako su večeras izveli nisku brojeva sastavljenih od moćnog hard/heavy-rockerskog groovea sa skladbama "Hey", "Prva" i "Osa", lakšeg komada "Onda i sad", najvećeg hita, plesne "Kako je umro Petar Pan" i vrlo neobične "Na kraju" koja je također stepenastog formata sa laganim početkom, melodičnom potkom punom elegične atmosfere i kulminacijskim finišom koji ima i hardcore naboja. Frontmen i gitarist Ivan Veljača ponovno je dio svirke tokom koncerta prepustio Gocu posvetivši se energičnom scenskom nastupu pozivajući publiku na 'clap-hands' i ovacije, naravno, publika ga je maksimalno podržavala i pjevala zajedno s njime, a on je jednostavno letio ponesen ekstazom i odličnim raspoloženjem. Bio je u najbolje pogođenom elementu, taman onako kako treba biti, te je izmamio sasvim neočekivano jedan bis na kome je izveden još jedan novi broj, lagana "Bog je sad kod nas" s upečatljivim refrenom i sjajnom Gocovom dionicom na gitari. Kroz ovako ugođen i ravnomjerno izabran repertoar, Skaut je ponovno dokazao da su u igri za najvišlja postolja novog hrvatskog rocka, a i da zabrazde u još žešće tempove s nabrušenijim gitarama, nitko im ne bi zamjerio. Dapače, ako se pogleda da do 2006. kada im je objavljen debi album, na hrvatskoj sceni praktički nije bilo relevantno suvremenog hard-rock banda koji je imao tekstove na hrvatskom jeziku, tada je posve jasno da jednu od zasluga stasanja cijele plejade hard/heavy/progressive-rock/metal bandova (Pet do dvanaest, Kaucija, We Come One, Angel Of Fire, Ne znam kak se zovu al frajer mi je susjed, Tix, Dijete nemira...) možemo pripisati njihovoj pojavi s odmjerenom spregom alternativnog i komercijalnog gdje su povezali mnogo različitih sintagmi u vrlo moderan i direktan rock. Ovakva večer koja se baš i neće tako brzo zaboraviti zbog tri zaista odlična, dorađena i stilski posve profilirana sastava, kao i već spomenute propuštene utakmice, protekla je u konciznom zvuku ton majstora koji se baš u ovakvim bandovima nalazi na svome terenu. Naravno, mnogi bandovi koje sam nakon Novog Zvuka kasnije gledao na nekim drugim lokacijama nisu imali niti 'z' od tog zvuka, pa je posve jasno kako je ovaj program izuzetno važna karika koja pokazuje već treću sezonu pravu sliku hrvatske, uglavnom, demo-scene, kao i izvođača s debi albumima. Nakon što su Skaut okončali svoj nastup debelo iza ponoći, a redari nas počeli uljudno moliti da napustimo klub, rođena je ideja kako bi vrlo praktično bilo da program u Saxu starta već u 20 sati. Svi bandovi bi imali bez ikakvih problema dovoljno vremena za repertoar, a nakon svirke još bi se moglo ostati u klubu barem pola sata za dvije-tri 'putne' runde koje su uvijek najdraže, a i najvažnije jer tada svi pričaju o dojmovima onoga što se događalo na pozornici. Ionako svi znate kako je to kada zadnji band odsvira i onda hoćeš-nećeš odmah te tjeraju iz kluba jer je dozvoljeno radno vrijeme odavno prošlo...

horvi // 01/02/2010