Ne, večer nije bila ledena, kišovita, zavijena u mistične magle i obgrljena vjetrovima kuge. Nisu štovatelji glasnih i tromih suzvučja iz zlokobnog predvorja dostojanstveno hodočastili prema hramu uzvišene patnje na stoner/doom misu. Ne. Večer je bila sasvim obična. Suha i topljikava. Više onako za surf rock u havajskim košuljama. Možda baš time možemo objasniti činjenicu što prvi dan Massive Infection Festivala nije privukao mnogo stoned i doomed duša. Bit će da im je za izlazak smetalo lijepo vrijeme.

Masivnu infekciju prvi je započeo širiti bend (drama). Od ove rečenice bi se lektorima (iako ih Terapija nema) koji ne poznaju zagrebačku doom scenu dizala kosa na glavi, ali moram ih umiriti činjenicom da se ime benda zaista piše malim početnim slovom i u zagradi, koliko god to prkosilo pravopisnim pravilima. Radi se o doom/sludge/metal petorci koja je na sceni još od 2005. godine i iza sebe ima jedan demo i album "Zastor tišine". Osim numera s dotičnih uradaka, predstavili su nam i podosta novih pjesama na kojima je primjetan porast melodičnih vokala. Također, gitarsko suzvučje obogaćeno je porastom broja pedala po stopalu člana benda. Bend je zadovoljavajuće usviran i solidno scenski pokretljiv. No, takav opis se može odnositi na milijun drugih bendova tog žanra. Ono po čemu se (drama) razlikuje od stilskih srodnika su strukture pjesama koje u svojoj karakterističnoj tromosti imaju nepredvidiv tok razvoja. A opet, niti u jednom trenutku ne zvuče nabacano i opterećeno viškom. Kao top-instrumentalistu istaknuo bih bubnjara Nikolu koji pokazuje izuzetno umijeće balansiranja ritmike. Ne svira niti premalo da ritam zvuči praznjikavo i banalno, niti previše da napada ostale instrumente. Tako se to radi.

Tekstovi (drame) ocrtavaju pejzaž duše inficirane ljubavlju, tugom, čemerom i ostalim veltšmerc motivima, ali izdvaja ih to što su spjevani na hrvatskom jeziku. (drama) tako pokazuje da metal može biti u službi materinjeg jezika kojeg domaći bendovi često izbjegavaju pod raznim izgovorima. Da im ne zvuči dovoljno moćno, da su odrasli na bendovima engleskih tekstova i slično. Neki se čak kunu da razmišljaju na engleskom, ali samo kad je pisanje teksta u pitanju. Čudnovato. A realnost je vjerojatno bliža činjenici da se neznanje pisanja tekstova lakše zakamuflira u jezik kojim se služiš jedino u razgovoru s inostrancima. Ako se engleski tekst prevede na hrvatski i zvuči loše, to naprosto znači da je loš. Meni je jedini problem što za hrvatski tekst imam više kriterije. Engleski tekst mi je dalek i kada ga u potpunosti razumijem zato što mi do glave dolazi tek posredstvom prijevoda. Ako mi se tekst ne sviđa, lako mi je centar za prevođenje pustiti na pašu i reći: "ma 'ko jebe tekst, bitno da je dobra mjuza!". Međutim, Hrvatski mi se automatski nameće i teško ignoriram loš tekst. Ne znam da li srećom ili žalošću, ali ovog puta Markov vokal nije bio dovoljno glasan da ga se išta razumije, pa imam izgovor da linijom manjeg otpora preskočim ulaženje u kvalitetu poetike.

(drama) izuzetno rijetko koncertira, tako da je šteta što publika nije pokazala više volje za kretanjem, jer tko zna kada će opet imati priliku slušati ih live. A dečkima iz benda bi bilo krajnje vrijeme da nakon 6 godina diskografske pauze snime novi album, jer im je tempo izdavaštva postao sporiji od tempa muzike.

Idući bend koji stupa na scenu odaziva se na ime Abroad Experiments. Iako bi se reklo da se rijetko odaziva, jer također nisu imali živi nastup nekoliko godina. Dečki su na stage pristigli u svečanim odjelima kao da sviraju svadbu, iako je atmosfera u publici bila više nalik karminama. Možda zato što mješavina laganijih dionica Faith No More-a s uplivima alter/rock sentimenta i prog/rock ukrasa ne prolazi najbolje među štovateljima masivnih stonerskih mantri. Čak sam imao dojam da ih je publika (izuzevši ekipu njihovih frendova) gledala s dozom podozrivosti. Muzika im jeste šarolika i tehnički kvalitetno odsvirana, ali to je otprilike sve što mogu ponuditi. Ni uz najbolji trud da se emotivno uživim u njihove taktove (čas ščilane, čas nabrijane grooveom) nisam uspio doći do stadija da mi se duša žedna muzike napije s njihovog izvora. Koliko im je forma ispolirana do savršenstva, toliko iza nje nema nekog sadržaja koji ima putra. Rekao bih da im nedostaje onaj X faktor koji tjera čovjeka da kaže: "wow!" umjesto: "a ono, dobri su".

Dolaskom zvijezda prve večeri, američkih stonera Egypt, u dvorani se nekako uspjelo izbrojati skoro 100 ljudi. Ovaj power trio je školski primjer sviranja dotičnog pravca po teškom PS-u, ali uživljenost i strast su im neupitni. Čak i gitaristove pedale na kat izgledaju kao da nisu kupljene na akciji, nego kao da je u njih uložio puno ljubavi slažući ih doma u garaži. Egypt zvuče kao da su inkarnacija zadnjih ostataka Black Sabbatha i AC/DC-ja koja nakon temeljito ispušenog bonga skunka na samrtnim mukama svira svoj posljednji koncert. I tijekom tog ceremonijalnog rekvijema samima sebi obijesno uživa u jahanju posljednjih valova buke. Kao da im je san i smisao života umrijeti na stageu. Ova zvijer je umirala sat vremena i nikako da prdne u fenjer. Sto puta padne i uzdigne se 101 put još jača. Ali zaista. Taman kad misliš da su si posljednjim udarcem presudili, oni nakratko stanu i odsviraju još bezbroj završnih nota. Nikada nisam čuo duže svršavanje koncerta i poželio sam da traje beskrajno. Publika nije iskoristila sve potencijale da se bez zadrške preda transu u koji ih Egypt može baciti. Jasno je meni da to nije muzika za pogo, ali toliko je kreativnog prostora za plesno izražavanje između šutke i stajanja. No, zato publika nije štedjela glasnice kada je trebalo pokazati oduševljenje muzikom ili zvati bend na nekoliko biseva. Takva atmosfera u publici me podsjetila na koncert Mangroovea, Chui-ja i Kozmodruma prije mjesec i po dana unatoč drugačijem žanrovskom opredjeljenju posjetitelja. Imam dojam da je Vintageom i ovog puta više vladao kužeraj u kojem su si svi jako važni, nego prepuštanje jakim emocijama i dobrim vibracijama. Čast rijetkim iznimkama!

Kako god bilo, na kraju ovog ugodnog mučenja bend nije crknuo. Štoviše, više je izgledao kao da se ponovo rodio. Kakva refleksija! Nakon koncerta mi se učinilo da je nastup Egypta ipak zapravo bio orgija porođajnih muka prije dolaska na svijet. Ali iz koje god perspektive gledali, dođe nam na isto. Život i smrt samo su beskrajni lanac karmičkog ciklusa. Neka ta rečenica važi i kao zaključak. Ili možda prije otključak. Možemo još samo poželjeti da iduća stonerijada bude posjećenija i neobuzdanija po pitanju angažmana publike.

ognjen bašić // 06/05/2016

> vidi sve fotke // see all photos