Večer koja se skoro pa u zvučne tančine mogla paralelno usporediti s nastupom ova dva benda prije točno šest mjeseci u Vintage Industrial Baru (27/05/2015) za mene je počela skroz šašavo. Vozeći bicikl, odlučih da odem poprečke 'shortcut' po uličicama između Slavonske i Vukovarske razmišljajući o sasvim desetim, svakodnevnim stvarima tumbajući i okrečući neke činjenice uopće ne kapiravši kuda se to ja točno vozikam. I jebemti taj vjetar u glavi punoj briga i problema, nađem se na Savici. O, majko Kristuševa, pa kud sam ja to zalutao? Ali, pa onda ajde, kad sam već na Savici da onda posjetim svoju staru Folku gdje sam živio prošle decenije i upoznao Velju i Goca iz Skauta, da se prisjetim kako mi je to nekad izgledalo kad sam odlazio na njihove mahom krcate koncerte po KSET-u, Saxu, a bome i u Velikom pogonu Tvornice, a i u Boogaloo. Tada je izgledalo da će vrlo brzo postati veliki bend: iz nastupa u nastup su okupljali sve brojniju publiku, debi album "Nož za dvoje" (2006) im se rasprodao u finom tiražu, imali su hitova i još brdo novih pjesama za koje su samo čekali da ih konačno snime. Ali, pokazalo se da je taj 'konačno' došao s debelim zakašnjenjem od 6 godina u kojima je znatno opao interes za bend. Količina publike se raspolovila, a s novim, fantastičnim trećim albumom "II", objavljenim u proljeće 2015. uspjeli su koliko-toliko vratiti stare fanove solidno popunivši Vintage na promotivnom koncertu. Mislio sam, hvala Bogu, publika im se vratila i nastaviti će oni s rapidnim povećavanjem kapaciteta auditorija.



No, kad sam stigao u Klub, prvo sam shvatio da sam uz ono bezglavo vozikanje zaboravio ponjeti i cigarete, a to mi se već po treći-četvrti put dešava, ali daleko je bila otužnija slika vidjeti poluprazan prostor. Pa gdje su ti ljudi? Ok, tu večer uoči Halloweena je bilo mnogo svirki po gradu, no sumnjam da njihovi fanovi nisu znali za ovaj koncert. Prate ih na FB, a prvi video spot s novog albuma za pjesmu "Vjerujem" koji je objavljen samo par dana prije na Youtube je vidjelo 500-tinjak ljudi. Ali sad... šta je - tu je. Nego, prvi su izašli ACHROMATIC ATTIC sa skoro polusatnim zakašnjenjem od najavljenog, pa su morali znatno skratiti repertoar odvalivši svoj miks post-grungea, žestokog indie-rocka i garaže s kojim djeluju poput ranih Arctic Monkeys. Sve tu štima kod njih što se tiče svirke (vođi Dini Seferoviću je pukla žica pa je nabrzaka posudio gitaru od Goca), imaju druk i šus, dobro pogođene boje, ukusno opremljene pjesme, ali engleski jezik im predstavlja ogromnu barijeru kod našeg auditorija isto kao i gomili ovozemnih izvođača. Naprosto, zbog njega ne djeluju originalno i upečatljivo, a teško da će uspjeti izboriti i neki plasman u inozemstvu s obzirom da takvih bendova ima na kile. Englezima se živo fučka za naše bendove na engleskom, prije će raditi sprdačinu od njih nego li ih uopće i pokušati poslušati, a još teže doći na njihov eventualni koncert. Bend ide u dobrome smjeru što se tiče glazbe, ali o tim sudbonosnim jezičnim činjenicama bi trebali ozbiljno razmisliti. Nije ovo heavy metal, hardcore ili synth-pop gdje je engleski univerzalan jer te žanrove sluša dobar dio planeta. Drugo bi bilo da 'bezbojni tavan' praši turneje po Europi i ima kakvu-takvu bazu fanova, međutim obraćaju se našoj publici od koje 3/4 nema blage veze s engleskim i samo čuje nekakvo melodično mrmljanje, a to o čemu govori pjesma uopće ih ni ne zanima. Jednom sam pitao Zokija, gitaristu Hitchcock kada su imali vokaliste na engleskom o čemu su im svi ti pjevači i pjevačice urlali. Rekao je 'nemam blage veze', mi smo svirali, a oni su si napisali tekstove kak' je njima pasalo. Nama je bilo bitno da sviramo i nastupamo'. SKAUT su otprašili ful nakrcan set od poštenih sat i kusur vremena pokazavši svoje konstantno energično izdanje s uvijek raspoloženim frontmenom Veljom koji je spreman za kontakt s publikom, zajebancije, dobacivanje sitnih štoseva, a i opaliti po gitari s kojom se postiže moćan hard/heavy efekt u odnosu na prezaposlenost glavnog gitarista Goca koji svira i riffove i solaže, razne improvizacije, legata, staccata... Zvuk im je po običaju bio vrlo sređen i kompaktan, a ajde, za vrijeme njihovog nastupa se stekao i dojam solidne posjete.

Nisu ljudi stajali i zijevali, ok, za vrijeme nastupa prethodnog benda jedna ekipa simpatičnih cura ih je zdušno bodrila, već su Skaut dobili i podršku publike kad su izvodili ultimativne hitove "Kako je umro Petar Pan", "Crna rupa" i "Papa Štrumpf". Dobar feedback ostvario je i singl "Vjerujem", vrlo je žestok i nabrušen, prava hard-rokačina, a kad bi imali onu staru publiku koja je upijala njihove pjesme, odličan rezultat bi polučila "Šesta žena" koja je u sporijem blueserskom maniru stvorena upravo za gromoglasno himnično pjevanje. A jednom, kada s vremenom prerastu u legende nakon XX godina i tisuća koncerata, možda će im i memorabilija postati dragocjeni rekvizit. Evo, na ovome koncertu su imali unikatni primjerak set-liste ispisane crnom kemijskom na komadu bijele kartonske kutije od pizze s priloženim računom picerije i datumom. Igrom slučaja, završila je kod mene. Pa tko zna, možda jednog dana za nju dobijem jedan lijepi automobilček ili vikendicu s bazenom poput rukopisa Dylana, Lennona ili Bono Voxa što su na aukcijama dosezali astronomske cifre. Ha-ha-ha.

Ma ne, sve u redu. Skaut je naš najbolji hard-rock bend s primjesama heavyija, paraju po svim šavovima srednju struju pretvarajući je u svoj poligon moćno isklesanog bastiona frcajući koncertnom snagom i nikako unatoč mršavijoj posjeti neće odustati od ovog zanata. Žestoko i nabrušeno su nas uveli u Hallowen noć, te je jedina šteta što se nisu sjetili "Lucifer i ja" odsvirati nakon ponoći. Ali i "Papa Štrumpf" je u ovome slučaju urliknuo vrlo prigodno.

horvi // 01/11/2015

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Slike su mi grozne, digitalac mi nije htio opaliti niti jedan blic i ja tu ne mogu ništa pomoći.