Po službenoj informaciji, te legendarne nedjelje na stadion u Maksimiru okupilo se više od 60.000 ljudi koji su gotovo punih 6 mjeseci na tko zna kakve sve načine dolazili do karata. Neki su u onome prvom valu koncem ožujka kada je u prodaju pušten prvi kontingent karata čekali satima i satima u dugačkim redovima, a neki su imali tu sreću da su praktički na 'blef' kupili kartu uoči samog koncerta ispred stadiona od mnogobrojnih preprodavača koji su ih prodavali za zaista smiješne cifre. Za zagrijavanje publike kada se stadion tek počeo puniti nastupili su The Hours koje sam zbog opće gužve propustio i Snow Patrol čiji je bas gitarist svirao sa gipsom na lijevoj ruci. Ovi Irci/Škoti u šeteročlanoj postavi (2 gitare, bas, dva bubnjara i klavijaturist) su solidno pripremili teren, a mi smo gotovo tik do pozornice komentirali da je band, eto, igrom slučaja ni kriv ni dužan nagrađen nastupom na ovakvom spektaklu. Band nije zaista ništa posebno, niti osobito, a mnogima bi bilo svjejedno da su umjesto njih nastupili Travis, Weezer, Eels ili netko sličan u opusu sladunjavog indie rock/popa. Odmah nakon odlaska ovih Iraca, na pozornicu dolazi nevjerojatna gomila roadija, spuštaju se pokretne skele na kojima su bili postavljeni tehničari za rasvijetu, a ogromna pozornica koja je izgledala poput pauka ili kandže (the claw) počela je s prvim sumrakom poprimati svoje pravo veličanstveno lice. Centralni dio pozornice bio je okružen publikom, a iznad njih su bila dva viseća mosta preko kojih je band kasnije dolazio na kružnu pistu (catwalk) i bio koliko-toliko prisan sa publikom u prvim redovima na travnjaku. Uoči samog izlaska, publika na tribinama se zabavljala sa kružnom 'olom' koja je prodefilirala jedno 5-6 puta, a onda je lukavi mix-majstor s razglasa pustio "Space oddity" koja je podsjetila na veliki spektakl David Bowiea na ovom istom stadionu početkom rujna 1990. Sjećam se tog koncerta uoči kojeg se razlijao strahoviti prolom oblaka tokom nastupa predgrupe Boa, te sjajne sezone inozemnih gostovanja kada su u Zagrebu nastupili Ramones, Iggy Pop, Laurie Anderson... Interesantno, nakon Bowiea prvi puta je Maksimir koncertno bio ispunjen tek nakon 15 godina kada su 2005. nastupili Bijelo dugme, te nedavno kada ga je napunio Thompson. No, još 1990. se govorkalo da bi jedine svjetske zvijezde koje mogu popuniti Maksimir mogli biti samo U2, The Rolling Stones ili Guns'n'Roses. Stonese smo vidjeli 1998. na zagrebačkom hipodromu, Gunsi su se u međuvremenu rasturili i ponovno okupili, a na dolazak U2 se čekalo duže nego bi se itko nadao. I onda, u 21.10h prvi na pozornicu izlazi bubnjar Larry Mullen jnr., pa basist Adam Clayton i gitarist Edge, a na kraju i Bono, te po zacrtanom "360 degrees" repertoaru prvo izvode 4 skladbe s najnovijeg albuma "No Line On The Horizon". Bile su to skladbe "Breathe", "No line on the horizon", "Get on your boots" i hit "Magnificent". Sve one bile su odreda fantastično prihvaćene, te su se već u startu raspršile sve sumnje oko bojazni da će feedback na nove skladbe biti površan. Potom su slijedile hitoidne injekcije "Beautiful day" i "Elevation", a onda je Bono na prilično tečnom hrvatskom jeziku rekao 'hvala' i 'dobro veče Zagreb, Split, Rijeka, Sarajevo', gdje se nakon svakog spomena grada čula salva ovacija i gromoglasnih aplauza. A osim domaće publike, ovdje je bilo prisutno još mnoštvo Talijana, Slovenaca, Srba, Mađara, Rumunja, Slovaka, Čeha... samo da spomenem, još uoči koncerta kada smo čekali u redu za press-akreditacije pojavila se i jedna TV ekipa iz Bilbaoa (Španjolska) koji su oduševljeni nakon koncerta u Barceloni došli i u Zagreb, te usput navratili i do Jadrana. Slijedio je potom veliki hit "One" kojeg je Bono u samoj završnici lagano vokalno kao medley okrenuo u čuveni hit "Unchained melody" Everly Brothers, te su se ponovno dotaknuli "Achtung Baby" albuma s izvedbom "Until the end of the world". Dan uoči ovog koncerta gitarist Edge je proslavio svoj rođendan, a Bono je ovu priliku iskoristio da zajedno s publikom otpjeva kratki skit "happy birthday to you" koji se slavljenički pretvorio u "Stay (faraway, so close)", jedinu pjesmu na repertoaru s onog prilično jezovitog i nemuštog albuma "Zooropa" koji im je zamalo srušio sav kreativni kredibilitet. Tu skladbu su izveli Bono i Edge koji ga je pratio na akustičnoj gitari, dok su se Larry i Adam za to vrijeme nakratko povukli sa pozornice. U nastavku koncerta sva četvorica su konstantno bili prisutni na bini, te su u kraćim intervalima prodefilirali po kružnoj catwalk pisti koja je bila spojena sa dva viseća mosta. "Unknown caller" s novog albuma se učinila kao najslabiji dio repertoara; pjesma je poprilično mlaka i u njoj su bili prisutni zvukovi harmonija s programiranih klavijatura, te je ona relevantno poslužila kao uvod na kratku dance-rock fazu U2 iz '80-tih izvedbom klasika "Unforgettable fire" kada su sa Simple Minds i Big Country činili veliku i snažnu keltsku (irsko-škotsku) rock-scenu. Ovom prilikom Edge je istovremeno svirao i gitaru i klavijature, te se bavio i svim onim sampliranim producentskim štosevima koje je naučio od Brian Enoa, a sama pjesma se ritmički i melodijski uklopila u još jedan novi broj - "City of blinding lights". Od nabrušenosti indie-rock hita "Vertigo" se baš i nije osjetila ona energija koju skladba ima u studijskoj varijanti, no zato je jedan od najvećih pogodaka bila neuobičajena, gotovo techno varijanta "I'll go crazy if I don't go crazy tonight" kada je na catwalk pistu izašao i sam bubnjar Larry s talking drumom okačenim oko pojasa dok su plesni taktovi dopirali s programirane ritam-mašine. Ova pjesma je u publici izazvala ogromno oduševljenje, skoro pa masovnu histeriju stadionskog techno-partyija u kome su plesale tribine. I onda više nije bilo dileme - "Sunday, bloody sunday" je pala kao kec na desetku, a Bono se poigrao u završnici s par stihova The Clash plesnog klasika "Rock the casbah", da bi se kulminacija koncerta dosegla sa "Pride" i nezaobilaznom laganicom "MLK". Angažirano i vizualno vrlo efektno, koncert se finiširao izvedbom "Walk on" u kojoj je na kružnu catwalk pistu izašlo stotinjak djevojaka i mladića noseći ispred lica crno-bijele maske Aung San Suu Kyi. Po očekivanju, posljednji broj u zvaničnom dijelu koncerta bio je "Where the streets have no name" koji je okončan s još jednim skitom "happy birthday to Edge" i kolektivnom zdravicom u kojoj je Bono slavljenički prskao sa šampanjcem. U 22.55h U2 su izašli sa bine, te su se ponovno vratili na bis izvevši plesnu "Ultra violet (light my way)", svoj najveći hit "With or without you" i kao završnu laganicu "Moment of surrender". Tom prilikom se pozornica, odnosno podest gdje je bio bubnjar Larry okrenula za 180 stupnjeva, tako da ga je s čela mogla promatrati i publika na južnom dijelu tribina. I Bono, i Edge, i Adam su tijekom koncerta, a i ovom prilikom skoknuli do tog dijela publike koja ih je cijelo vrijeme gledala s leđa, tako da na koncu konca nitko nije ostao zakinut. Posebno valja navesti da su U2 bez obzira na priličnu tremu koju su imali i ne baš osobit govornički program Bona samo nastavili svoju uspješnu turneju, a kada ne bi imali ona čudesa od pozornice i svih popratnih efekata s kojima obogaćuju svoj scenski nastup bili bi samo jedan prosječan, ali vrlo kvalitetan band koji podjednako zagovara post-punk i dance-rock formate uz umjerenost tradicijskog poimanja fraze sex'n'drugs'n'r'n'r. Njihovo oružje - snažne himnične pjesme s jasnim porukama u kojima se između ostalog čulo i Bonovo recitiranje Ivana Gundulića su više nego idealno bile raspoređene u set listi. Kasnije se doznalo da ih je 'prala' velika trema pogotovo kada su saznali da je za koncert zainteresirano oko 130.000 ljudi od kojih ih gotovo 3/4 nikada nije gledalo uživo. S njihove strane to nije nikakvo čudo jer su redovito tokom 30-togodišnje karijere zaobilazili Hrvatsku i vjerojatno se i sami pitali što publika od njih više može očekivati. Ali, ta publika koju su na nesreću htjeli ili ne zaobilazili, pružila im je više nego što su se i sami mogli nadati. Dva rasprodana koncerta u gradu koji s okolicom ima oko milijun stanovnika pokazali su se pravom turističkom destinacijom u samoj špici ljetne sezone. A da su U2 umjesto nekih, možda nepotrebnih pjesama u set listu ubacili "I will follow" ili "Gloria" (s prva dva albuma nisu ništa svirali), apsolutno im nitko ništa ne bi zamjerio. No, također isto, pomanjkanje hitova poput "I still haven't found what I'm looking for" ili "Angel of harlem" (pa i "Discotheque") nitko im ne može predbaciti. U ovako enormnom skupom spektaklu ove zvijezde su mogle izvesti što su god htjele...

Samo četiri instrumenta (bubnjevi, gitara, vokal i bas) uz sitnu potporu samplova, programa i klavijatura i dalje su glavni kamen temeljac pravog rock zvuka za stadionski užitak, a U2 su i dalje moderan i inspirativan band poput Beatlesa & Stonesa najsjajnije generacije proizašle iz post-punka i new wavea. Tko nije bio na jednom od ova dva koncerta može mu biti žao jer ovako nešto možda se vidi samo jednom u životu. set lista (09/08/2009)

Breathe
No Line On The Horizon
Get On Your Boots
Magnificent / Miss Sarajevo
Beautiful Day / Blackbird
Elevation
One / Unchained Melody
Until The End Of The World
Stay (Faraway, So Close!)
Unknown Caller
The Unforgettable Fire
City Of Blinding Lights
Vertigo
I'll Go Crazy If I Don't Go Crazy Tonight
Sunday Bloody Sunday / Rock The Casbah
Pride (In The Name Of Love)
MLK
Walk On / You'll Never Walk Alone (snippet)
Where The Streets Have No Name / All You Need Is Love / Happy Birthday

bis:
Ultra Violet (Light My Way)
With Or Without You
Moment of Surrender set lista (10/08/2009)

Breathe
No Line On The Horizon
Get On Your Boots
Magnificent
Beautiful Day
Mysterious Ways / Don't Stop 'Til You Get Enough
I Still Haven't Found What I'm Looking For / Stand By Me
Stuck In A Moment You Can't Get Out Of
Unknown Caller
The Unforgettable Fire
City Of Blinding Lights
Vertigo
I'll Go Crazy If I Don't Go Crazy Tonight
Sunday Bloody Sunday
Pride (In The Name Of Love)
MLK
Walk On
Where The Streets Have No Name
One

bis:
Ultra Violet (Light My Way)
With Or Without You / Shine Like Stars
Moment of Surrender

horvi // 11/08/2009

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Razlika u setlisti bila je u tri pjesme, gdje su Mysterious Ways / Don't Stop 'Til You Get Enough (u kojoj je Bono iz publike izvukao izvjesnu Simonu koja nas je pak iznenadila sa svojim trbušnim plesom), I Still Haven't Found What I'm Looking For / Stand By Me i Stuck In A Moment You Can't Get Out Of (koju su odsvirali i otpjevali samo The Edge na akustičnoj i Bono) zamijenile Elevation, Until The End Of The World i Stay (Faraway, So Close), dok je One prebačena na kraj oficijelnog dijela programa. O kakvoći obaju koncerata i atmosferi može se raspravljati no činjenica je da nitko tko je otišao na koncert bilo koji dan ili oba dana nije pogriješio a svatko tko nije otišao može mu biti žao. (pedja)