Iako to nije bio pravi festival, u Manchesteru traje ljetno ludilo, koncerata ima na lopate, a oni najvažniji, Oasis, samo začinjavaju ionako pretrpanu Madchester scenu. Ne sjećam se da mi je ikad pošlo za rukom otići na četiri različita koncerta u četiri večeri za redom. Čak ni u najboljim danima. Tri festivalske večeri da, ali ovako nešto, mislim da ne. When you're in Manchester…

Razmišljao sam kako da ovo uredim, dal da pišem klasične recke za svaki ili nekak drugačije, pa je ispalo nekak drugačije. Dakle, prvo ide opis prostora u kojma su bile svirke, a onda i opis deset bendova, poredanih od najboljeg prema najlošijem. Oasis su odavde izuzeti, ali su njihove predgrupe tu. Pa krenimo… Gullivers je jedan od legendarnih klubova smješten u srcu Northern Quartera, a iznutra i izvana izgleda ko da bi se svakičas mogao srušiti. Pub postoji od 1865. Ima dva koncertna prostora. Jedan za cca 40 ljudi i drugi za stotinjak. Taj gornji je bio naš prvi doticaj sa manc klubskom scenom. Tu su 8.7. svirali redom, Severe Girls, Bruise Control i Civic. Yes je četverokatni koncertni klub i bar nasuprot legendarnog Factorya. Ima dva koncertna prostora. U podrumu za 60 ljudi i "pink room" na katu za cca 250 ljudi, gdje su svirali SB i PR. Ostalo je bar, terasa itd. Imaju Amstel pivo za manje od 3 paundsa i to je najmanja cijena koju smo plaćali za vopi. Upad je tu bio nekih 20ak evra i nije bio rasprodanac. Tu su 9.7. svirali SOAPBOX i Press Club. Treći prostor koji smo posjetili je Castlefield Bowl, open air amfiteatar koji prima nekih 8,500 ljudi. Nalazi se uz kanal, ispod željezničkog vijadukta pa svako malo prolazi vlak. Cijeli mjesec tu traje program koji se zove Sounds of the city i sviraju odlični bendovi. Tu je upad po 50 funti i pivo 6,5. U seriji od desetak koncerata, jedini je ovaj koncert bio rasprodanac. A dane prije su bili Black Keys, Charlatans, Elbow, Shed Seven, Basement Jaxx i drugi. Uz Bloc Party, tu su 10.7. svirali Monobloc i The Royston Club.

Zadnji prostor, ujedno i najveći je Heaton park. Moglo se tu nagurati i 500.000. Al ograničili su na 80.000. i to je bilo skroz ok. Lijep park, od kojeg smo vidjeli samo ograde, barove, stejđ i puuuuno Oasis majica i bucket hatova. Viđena je jedna Cast majica, no od Ricarda ili Verve nijedna.

A sad bendovi. Briuse Control (10/10) Ovo je bilo prvo ugodno iznenađenje i odmah bačena rukavica headlinerima večeri, Civic. Iako ne djeluju dugo, BC na stejđu izgledaju ko iskusni veterani mančesterske scene, a stagepresence pjevača Jim Taylora je neponovljiv i neprepričljiv. Dok drugi headbangaju u ritmu, on to isto radi triput brže. E sad, ako možete to zamisliti... Uglavnom, meni se počelo vrtiti nakon par pjesama. Uz sve to, pogađa svaki stih, skače, dajva, a ostatak benda ga moćno prati. Zvuk im je na tragu hc bendova 80ih i novijih postpunk bendova. Moćno i sirovo, možda studijski nije za svakoga, ali uživo bi ih gledao svaki dan. Već na drugom bendu prve večeri ljestvica je dignuta jaako visoko. I uopće me zanimalo kako će Civic uletjeti u ovo. Basisti sam prije početka koncerta obećao da ću kupiti ploču ako budu dobri. Bili su odlični, a ploča je na polici. I potpisana setlista. Tko zna, možda se tu pisala povijest. SOAPBOX (9/10) Od ovog benda nisam znao što očekivati jer je internet prepun bendova s tim imenom, a kad su se popeli na stejđ u Pink roomu, vidio sam da je to grupica frendova, netom završene srednje škole, radnička klasa, koja je gnjevna i želi svoje stavove izraziti kroz punk pjesme. Odličan punk bend, brz točan, uigran s moćnom bubnjarkom i trećim po redu karizmatičnim frontmenom (prvi je JT iz Bruise Control, druga je Natalie iz Press Cluba) koji me odmah podsjetio na našeg Ujaka Stanleya. Čas visi sa stropa, čas je u publici i unosi nam se u facu, znojan i ćelav, pjeva u "privatnom javnom prijevozu", koji je naravno, sranje. Ko i kod nas. I ovo je bilo toliko moćno da sam se zapitao, što Press Club, koji su dolazili nakon, imaju za ponuditi. I ta je setlista došla do Hrvatske. Ko zna… Press Club (9/10) A Press club, još jedan bend iz Melbournea u mančestesterkim noćima (poznat onima koji su pohodili kasnonoćne koncerte na ovogodišnjem INmusicu), imaju luuudu pjevačicu i trio gitara-bas-bubanj, koji jede sve ispred sebe. Bubnjar lupa ko da mu je zadnje, i polijeva se s pivom iza svake pjesme, basista pumpa i skače, dok gitarista koristi priliku kad je mir, pa malo zasolira. Pjevačica, slično ko i "ujak" ranije, visi, dubi na glavi, raskrvari koljeno, unosi se publici u facu. U jednom trenutku rekla je da im nije bilo lako izaći nakon SOAPBOXa. True that. No, publika im jede iz ruku. Znaju sve pjesme i poseban je doživljaj biti na ovakvom koncertu. Oni svakako nisu podbacili u svom žestokom nastupu. Bloc Party (8,5/10) Bloc Party sam propustio kad su bili na INmusicu. Što slučajno, što namjerno. Tada mi više nisu bili u fokusu, bili su u nekoj čudnoj poluraspadnutoj formaciji i kasnije mi nije bilo žao da ih nisam odgledao. Njihov debi album "Silent Alarm" bio mi je među najboljima 2005. al tada su kod mene vladale dječje pjesmice. I drugi album je bio u sličnom tonu. Oba albuma i danas redoviti slušam. Iz tog razloga, kada smo znali datume koje ćemo biti u Manchesteru, a Bloc Party su taman najavili turneju "20 years of Silent Alarm", nije bilo razmišljanja, nego su karte kupljene odmah. Srećom, jer je i to ispao rasprodanac. Očekivao sam da će Silent Alarm odsvirati u cijelosti, pa onda to poklopiti hitovima, kao što to obično rade bendovi na takvim turnejama, no oni su se odlučili za drugačiji pristup. Čak nisu ni cijeli album odsvirali, no 9 od 13 nije ni tak loše. Plus 5 sa "A Weekend in the City", što je činilo 2/3 pjesama te večeri. I ja zadovoljan. Bend je u formi skroz. Kele i dalje ima opak glas, a ostatak odlično prati. A otkrio sam i još jednu novu odličnu pjesmu, koja mi je promakla u povijesti. Tu je One more Chance, koja mi se odmah ubacila među omiljene. No, The Prayer, Banquet, This Modern Love ili Hunting for Witches, sad su u živoj uspomeni. Richard Ashcroft (8/10) Iako Ashcrofta nisam nikad gotivio, nit u solo nit u bendovskim vodama, priznajem mu da ima catchy pjesmuljke, no većim dijelom su mi dosadne i često ih ne mogu do kraja odslušati. Malo mi je žao bilo kad su najavili predgrupe od Oasis, jer su obje bile totalno bezvrijedne za slušanje, po meni, no s druge strane, imao sam Oasis, pa ko šljivi predgrupe. Kako god bilo, predgrupe nikad ne propuštam, pa nisam ni ovajput.
Ashcroft, kao obiteljski frend Liama i Noela, bio je zapravo logičan izbor. Njemu je i posvećena pjesma Cast no Shadow, a on se skoro između svake pjesme zahvalio što su ga pozvali da otvori za njih, a zahvalio se i The Stone Rosesima, što su ih sve uveli u svijet muzike, a možda i droge.
Od sedam odsviranih pjesama, 5 ih je bilo iz The Verve faze, a čak mi je i Drugs don't work bila podnošljiva u ovom okruženju. Pogotovo jer sam znao da je zadnja. No, nekako sve te matrice mi se ipak nisu svidjele. Civic (8/10) Prvi bend iz Melbournea na ovoj našoj turneji, trenutno promovira svoj treći album i okupio je respektan broj od 100injak ljudi na katu u Gulliveru. Ispalo je da im nije zasmetao energičan nastup benda ispred njih, jer i oni imaju konja za utrku. Pjevač, ćelav, visok, sav u crnom, adut je iz rukava za bend. Počeli su ispitivački sa novijim pjesmama, no kad su se prebacili na starije, koje je većina publike prepoznala, u publici su se našli i članovi prethodnog benda, koji su predvodili šutku ispred stejđa. Iako je pjevač malo preteatralan za moj ukus, bend je uspio opravdati dolazak i dostojno su odradili odličan koncert. The Royston Club (7,5/10)

Velški The Royston Club otvorili su za Bloc Party. Simpatičan su bend, koji ima stav i dobre pjesme, ali im fali hit da preskoče status predgrupe. Sviraju neki indie rock između The Strokesa i Arctic Monkeysa, a njihov hit Mr Narcissistic znalo je dosta publike, no to još uvijek nije to. Severe Girls (7/10)

Prvi bend kojeg smo pogledali na ovom "ljetnom festivalu" bili su Severe Girls. Iako bi ime možda indiciralo da će se na stejđ popesti neke cure, pretpostavka je bila kriva. Ime je alias za engleskog glazbenika Andrew Neil Richardsona, koji je nakon par godina solo djelovanja, odlučio okupiti bend i odsvirati neke koncerte prije objave EP-a. Tak je to i izgledalo. Ko Metessi i Zvijezde ili Jura i Film. Momci su dobro odsvirali svoj set mod/Buzzcocks like pjesama i malo me upoznali kak je to moglo izgledati upravo u Gulliveru negdje pred kraj 70ih u doba punka. Iako neloši, na kraju se ispostavilo da su bili među lošijim bendovima na festu. Cast (6/10) Liverpudlianski Cast, imali su čast otvoriti za Ashcrofta. Ne znam otkud su njih izvukli, ali oni su jedan od minornih bendova koji su se uspjeli uloviti za brit-pop vlak, a meni su bili utoliko zanimljivi jer su proizašli iz bendova The LA's i Shack, koje sam dosta volio slušati. No, Cast su imali neki hitić - Alright. I to je to. Sad izgledaju dosta izgubljeno na tom velikom stejđu, a doveli su još i PP Arnold, koja je s njima otpjevala njihov zajednički novi singl, Poison Wine. Svaka čast, sedamdesetosmogodišnjoj pjevačici, al zvučala je ko da su je ubacili iz totalnog drugog disca. Srećom, oni su brzo završili. Monobloc (6/10)

Osim dva australska, ovo je bio još jedan bend izvan UK. Dolaze iz New Yorka, i prema studijskim snimkama, činilo se da bi mogli biti zanimljivi. Na žalost, u vrući dan, u šest popodne, trebalo bi biti puno bolji da zainteresiraš publiku. Ovako, oni su ostali samo još jedan indie band kakvih ima na bacanje u Manchesteru, ali i New Yorku, a osim pjesme I'm Just Trying To Love You, koja ima neki vibe, ostalo se može lagano zaboraviti.

pedja // 14/07/2025

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Još fotki i filmića pogledajte na terapijskom fb-u.