Ovo je moj treći pokušaj da doživim uživo The Felice Brothers, tu esenciju rock and rolla u nepročišćenom obliku. Njihov koncert je nešto o čemu sanjam od trenutka kada sam prvi puta čuo bend 2008. godine na nekom Internet radiju. Nisam vodio arhivu svojih "best of" godišnjih lista, ali siguran sam da bi te godine otkrivena prva dva albuma ovog benda bila u samom vrhu liste.
Prvi pokušaj koncertnog doživljaja završio je neslavno. Naime, u Amsterdamu 2009. godine dosađivao sam se ispred glavnog stagea u Paradisu gledajući prateće glazbenike Senegalca Baba Malla kako se uštimavaju dok su Felice Brothersi razvaljivali pomoćnu dvoranu amsterdamskog Paradisa. Ako se ikada zateknete u Paradisu znajte da postoji i ta pomoćna dvorana na katu. Ja sam to otkrio na teži način, nakon propuštenog koncerta. Možda događaj djeluje malo smiješan, ali u stvari je tragičan ako ste potegli iz Zagreba prvenstveno na taj koncert. Drugi susret sa Felice Brothers koncertom bio je na
EOTR festivalu 2010. godine. Iza tog nastupa ostao mi je neki neodređen okus: dnevni nastup, kratki festivalski set, energija na stageu neusklađena sa suncem ošamućenom publikom. Nekako u to doba sam ih i prestao detaljnije pratiti, malo razočaran lošijim albumima nastalim nakon odlaska Simona Felicea iz benda. Ovaj Manchesterski nastup zadesio me pomalo i slučajno, odnosno pao je u vikend mog boravka u sjevernoj Engleskoj, a i zajednički koncert sa Craigom Finnom označio je kako je ovo događaj oko kojeg treba organizirati ta četiri engleska dana. To nam je bio treći koncert u četiri slobodne zimske engleske večeri. I kakva je ova bila zadnja koncertna večer? Prostorno daleko najlošija, ciljam ovdje na koncertni klub (ako se ovo skladište može tako zvati), ali zato u svemu drugome fantastična večer. Idemo prvo od najlošijeg te večeri i prostora obećavajućeg imena Manchester Academy 2. Dan prije gledali smo veterane Inspiral Carpets u krasnom Holmfirthu. Prvu večer gledali smo Kill It Kid & I Am Black Bird u malenom klubu Deaf Institute, koji je bio čista suprotnost Manchester Academy 2. Ako vas ikad put odnese u Manchester odite u Deaf Institute i samo se divite prostoru. Nebitno tko svira. Dva bloka dalje nalazi se Manchester Academy sa rezervnom dvoranom u pozadini nazvanom Academy 2: hangarom za više od tisuću posjetitelja bez ijednog šanka i sa ulaznim vratima širine ulaza na Istok Kranjčevićeve. Zaista se nadam se da postoji neki odvojeni požarni izlaz iz te dvorane.

Manchester. Osim na dvoranu gdje se održao koncert moram se ovdje osvrnuti i na šire okruženje: mistični engleski North i sam Manchester. Mislim da je tematika zanimljiva, jer koliko god to područje bilo poznato i promovirano kroz glazbu i nogomet, jako malo posjetitelja se odlučuje posjetiti sjever Engleske. Vjerojatno ste negdje čuli o novoj renesansi Manchestera, centru kulture i noćnog života, engleskoj verziji Barcelone i sličnim hvalospjevima kojima ga obasipaju vodiči poput Lonely Planeta. Koliko su istinite te usporedbe? Otprilike kao i ljetošnje nazivanje Dinama "balkanskom Barcelonom". Grad se raspada. Čuveni Northern Quarter, svjetski centar alternativne kulture osamdesetih, sada je kvart napuštenih radnji sa izlozima zaštićenim daskama. S time da je to još dobro u odnosu na ostatak Sjevera, Manchester ipak nema onih zastrašujućih potpuno napuštenih dijelova grada poput susjednih Liverpoola ili Bradforda, ali nije niti daleko od toga. Centar Manchestera, pješačka zona kojim dominira monstruozni Arndale shopping mall, pust je već u 7 navečer. Jedini znaci života su pomicanja CCTV kamera na svakom uglu. Spomenuti Arndale shopping mall zaslužuje poseban osvrt: srušiti nekoliko viktorijanskih blokova na glavnom trgu kako bi se napravio najveći i najružniji shopping centar u Europi posljedica je odluke nekog majstora urbanizma iz sedamdesetih godina. Svaka sličnost sa našim urbanistima četrdeset godina kasnije ovdje je naravno slučajna.
Ovo mi je bio drugi posjet Manchesteru. Prije pet godina dva dana sam se čudio praznom i napuštenom centru, ovoga puta ipak sam zahvaljujući koncertima pronašao dio grada koji živi noćni život. Ako od glavne pješačke ulice krenete na jug, nakon pola sata hoda praznim ulicama prolazite ispod pruge i ulazite u "University of Manchester" južno predgrađe gdje se sve mijenja: pubovi, restorani, klubovi rade do jutarnjih sati, studentska populacija daje potrebnu živost usnulom i sumornom gradu. The Felice Brothers. Google mi pokazuje da su tekstovi na hrvatskom o ovom bendu dostupni u tragovima pa ću ovaj koncertni izvještaj iskoristiti i za općeniti uvod o bendu. Početnu postavu činila su tri brata Felice: Ian, James i Simone te njihov prijatelj iz sela imenom Christmas (!). Referenciram se na selo jer sva četvorica potječu iz Palenvillea, mjestašca ispod Catskill planina u gornjem dijelu New York State. Zanimljivo je da se u istom selu nalazi koliba u koju su se Dylan i The Band zatvorili i snimili The Basement Tapes. Originalna lokacija Woodstock festivala je na livadi van sela. Da, Woodstock festival nije održan u mjestu Woodstock koji je kasnije pobrao slavu, ali to je dio druge priče. Otac trojice braće u taj kraj doselio se s Manhattana. Odnosno došao je tamo početkom sedamdesetih u hipi hodočašće, oduševio se planinama i ostao živjeti u napuštenoj kolibi bez struje i vode. Legenda kaže da se nikada više nije vratio na Manhattan.
Po formiranju banda momci se 2005. godine sele u NYC gdje su duže vrijeme imali svoju poziciju na Union Squareu, uličnom glazbom financirali život i pokušali snimiti album. Na prvim albumima dosta je velika konfuzija što gdje spada jer su sve prvo izdavali kao EP sa malom edicijom, pa zatim nekoliko EP-a u formi albuma koji su opet sadržavali različite stvari za američko izdanje i kasnije europsko. Na tim albumima sva tri brata izmjenjuju se na vokalu, dok im Christmas asistira ponekad i svirkom kuhačom po rebrima daske za pranje veša (postoji li neko kraće ime za tu napravu?). Horvi nam je u kružnom mailu nedavno dao preporuku da žanrovski smjestimo bendove čije koncerte opisujemo. Uz Felice Brotherse išla bi americana, roots rock, punk, folk, appalachian sound.. Ovdje navodim smjerove vezane uz prva tri albuma. Smjer u kojem je otišao zadnji album mislim da niti njima nije jasan? Početkom 2009. godine bend napušta Simone Felice i sa naramkom novih napisanih pjesama koje se nisu uklapale u Appalachian zvuk Felice Brothersa osniva hvaljeni The Duke and The King, čiji prvi album Nothing Gold Can Stay spada u najbolja izdanja 2009. godine. The Felice Brothers nastavljaju svojim putem, s novim bubnjarom Dave Turbevilleom i dodanim violinistom Greg Farleyom. Krasne Simoneove balade s prva dva Felice Brothers albuma poput Radio Song i Scarecrow postaju dio koncertnog repertoara Simone Felicea, Felice Brothers ih nikada više nisu izveli. Trenutna UK turneja Felice Brothersa vezana je uz njihov prošlogodišnji album Celebration Florida, album s kojim su prvi puta napravili značajniji uspjeh na US ljestvici prodaje (najviša pozicija No 5 na tjednoj Billboard 200 listi albuma). Craig Finn. Woody Alen rock and rolla. S jednakim nestrpljenjem čekao sam ovaj "supporting act" kao i glavni nastup večeri. Za Craig Finna mislim da nije ovdje potreban općeniti uvod kao za braću Felice, iza njega je ipak zagrebački nastup na Jarunu 2007. godine s matičnim bendom The Hold Steady, nastup koji se još uvijek prepričava širom otvorenih očiju. Svirali su tada pred možda jedva 150 ljudi koji su kasnije proširili oduševljene dojmove pa danas znate sigurno stotine poznanika koji se kunu da su bili tamo? A veća je šansa da nisu nego da jesu, vjerojatno su jednostavno zakasnili taj dan. Ispalo je kasnije da smo to ljeto gledali The Hold Steady na svom kreativnom vrhuncu, inspiracija benda nakon tog nadahnutog zagrebačkog nastupa krenula je nažalost rapidno padati. Idući album Stay Positive dobio je još hvalospjeve kritike, ali više po inerciji prijašnjih albuma nego po kvaliteti tog uratka. Heaven is Whenever, album iz 2010. godine, bio je iznimno neujednačeno djelo. Kritika ih je tada već napustila s pohvalama, ali bitnije od toga je da i Craig Finn uviđa kako vozi slijepom ulicom te raspušta bend na nekoliko godina i okreće se solo projektu. A taj solo projekt zove se "Clear Heart Full Eyes" i izašao je u siječnju ove godine. Album je snimljen u teksaškom studiju s iznajmljenim studijskim glazbenicima bez i jednog drugog uključenog Hold Steady člana. Usprkos prepoznatljivom Craig Finn vokalu album poprilično odudara od standardnog Hold Steady opusa: nema onih karakterističnih party-alkohol tematika, a steel guitar unosi potrebnu mirnoću Craig Finn tekstovima koju su ovoga puta većinom vezani uz priče o raspadu veze. Nakon početnog kraćeg saživljavanja sa albumom, moje veliko oduševljenje tim djelom još traje. Kada bi me u ovom trenutku pitali za najbolji album 2012. godine prvo bi prstom pokazao na "Clear Heart Full Eyes".

Sam izvještaj s Craig Finnovog dijela koncerta biti ce kraći od najave. Razlog je taj što smo propustili veci dio nastupa. Nažalost već viđeno više puta na koncertima u inozemstvu. Na netu je pisalo "doors open 19:30". Mi smo ispred Manchester Academy dvorane bili već oko 18 na dogovorenoj pivi s Martinom, lokalnim fanom glazbe američkih ruralnih područja. U 19:30 krenuli smo zajedno na koncert, izgubili 20 minuta na čuđenje mnogobrojnim okupljenim dugokosim rokerima ispred dvorane (u glavnom Manchester Academy prostoru istu večer svirali su Black Stone Cherry). Par minuta prije 20:00 ulazimo u spomenuti žalosno ružni prostor da bi zatekli popunjenu dvoranu i Craig Finna kako završava svoj nastup. Dobro, odsvirao je još tri stvari, na prve dvije od njih probijao sam se do prvih redova pored mrzovoljnih Engleza ne bi li ulovio koju fotku. Taman kada sam se stacionirao išla je Craigova najava "only one more song". Eh...
Osim tog ranog početka koncerta zatekla me i postava na stageu. Kada sam čitao o Craigovom snimanju albuma sa studijskim glazbenicima koje nije prije toga niti poznavao nekako sam očekivao njegov solo nastup, a dočekao me bend u proširenom sastavu, s tri dodatne gitare uz Craig Finna. Sve punokrvni Midwest momci, svaki u svom dezenu karirane košulje, hladnokrvno su (da ne kažem nezainteresirano) odrađivali svoj nastup. Poznajem takve face, proveo sam lani nekoliko dana po Nashvilleu gdje je jeftini hotel u kojem sam odsjeo bio pun takvih neošišanih wannabe singer-songwritera s bradom starom par dana i gitarom na ramenu. Nakon bezuspješnih pokušaja da svirkama po barovima Nashville ulove snimanje albuma slijedi konobarenje u country karaoke barovima. Onda ugledaju oglas kako Craig Finn traži prateće gitariste za europsku turneju i to im se učini bolja šansa od karaoka. I evo ih na stageu kako mehanički odrađuju svoju rolu, bez imalo entuzijazma unesenog u to što rade. Možda griješim u ovoj mojoj konstrukciji njihovog puta do Manchester stagea, ali vjerujem da sam bit pogodio. A Craig Finn? Potpuno atipična rock figura. Da ga sretnete na ulici nikada ne bi prepoznali rock mesiju. Prije bi ga smjestio na Elland Road u Leedsu da galami na drugoligaški nogomet uz pivo i pite od mesa. U stvari, Craig i je veliki fan američke verzije druge nogometne lige. Baseballa. Prošle godine je s The Baseball Project spjevao nadahnutu odu svojim Minnesota Twinsima (Craig je iz Minneapolisa). Nego da se vratim na njegov Manchesterski koncert, odnosno onu jednu stvar koju sam tamo koncentrirano popratio. Nažalost propustio sam live izvedbe vrhunaca albuma poput pjesama "No Future" ili "Balcony", na tom završetku Craig Finn nastupa dočekala me "Rented Rooms". Pjesmu Craig najavljuje s pričom o životu u iznajmljenoj sobi gdje kaže da to nije ona dobra priča kada imate 22 godine pa dođete navečer u sobu zavaljani i nađete cimera u istom raspoloženju te se zajedno dokrajčite. Ovo je priča kada imate 38, rastavu iza sebe i u stanju depresije trpite cimera u iznajmljenoj sobi. Kada vam Craig Finn ekspresivno izvede svoju priču uživo nekako ne sumnjate da u njoj ima autobiografskih momenata. Pogledao sam nakon koncerta je li Craig Finn nedavno rastavljen, ali u stvari nisam niti sumnjao da ću pronaći potvrdan odgovor. Ovih dana izašla je vijest da kreće snimanje filma prema tekstovima iz Dylanovog Blood on the Tracks albuma, na tragu Sean Pennovog filma The Indian Runner koji je snimljen po Springsteenovoj Highway Patrolman sa Nebraske. Možda zvuči pretenciozno ali nadam se da će i tekstovi Craig Finna jednoga dana ući u to ekranizirano visoko društvo. Po završetku svog nastupa Craig Finn najavljuje Felice Brotherse, ističe kako je njihov veliki fan te kako je bio počašćen pozivom na zajedničku turneju. Pred punom Manchester Academy 2, dvoranom veličine Tvornice, Felice Brothers otvaraju sa starom Murder by Mistletoe i Greatest Show On Earth. I odmah ostavljaju bez daha. Savršenstvo u njihovoj nesavršenosti. Vokal Iana Felicea liči malo i na Dylanov, u onom smislu da će vam sigurno netko primijetiti: pa zar ne čuješ da taj čovjek ne zna pjevati. Ili zar ne čuješ da ova harmonika na Frankie's Gun nije usklađena s ostalim instrumentima. Da, ali... Ma nema smisla trošiti prostor na takva objašnjenja, znate o čemu pričam. Svirka Felice Brothersa u Manchesteru bila je sirova, vesla, hrapava i bučna. Bila je poput gledanja Poguesa na njihovom vrhuncu. Ponovno otkriveno oduševljenje ovim bendom, vrijedilo je pokušati treći puta otići na njihov koncert i napokon pronaći ono što sam tražio. Moment za pamćenje: očekivani ulet Craig Finn-a na Frankie's Gun. Ako pogledate po YouTubeu vidjeti ćete koliko Craig Finn ima gostovanja po tuđim stageovima. Gdje god mu se ukazala prilika on je uskočio kao gost pa sam ga i ovdje očekivao na zajedničkom bisu. Ali pojavio se ranije, na Frankie's Gun utrčao je na stage u punom sprintu, uz pratnju harmonike Jamesa Felicea, kako bi uhvatio mikrofon za prve stihove ovog možda i jedinog hita Felice Brothersa. Drugi Moment za pamćenje: zatvaranje urnebesnog koncerta sa nabrijanom i gorkom "Darkness on the Edge of Town" koja je ovdje zvučala i mračnije od originala. Koncert za pamćenje. Za kraj moram spomenuti i jednu pozitivnu crticu iz Manchestera. Ne može loš biti grad u kojem iza 11 navečer, nakon koncerta, uđete u prvi pub i tamo zateknete šaroliku postavu, od studenata do Craig Finn vršnjaka, kako svi zajedno meditiraju uz do kraja pojačani cijeli Van Morrisonov "Astral Weeks". Vrijedi provesti četiri dana na sjeveru Engleske. Makar i po cijenu uništene probave epskom gurmanskom borbom "curry vs baked beans".

krešo // 14/04/2012