Kad su objavili okupljanje Oasisa nakon 16 godina u svađi, nije bilo pitanje da li idem, nego kad i gdje. Naravno, bilo je i drugih takvih. No mnogi su otpali. U prvoj rundi objavljeni su Cardiff, Manchester, London, Edinburgh i Dublin s po nekoliko datuma. Zahvaljujući Sinišinom brzom prstu, ispalo je da imamo kartu za prvi koncert u rodnom im Manchesteru, a sveukupno treći po redu. I tad su već krenule kladionice dal budu se raspali i prije nego krenu svirke ili koliko budu koncerata odradili.
Enivejs, vrijeme je išlo, oni su vježbali i došli su ti dani. Prva dva koncerta za zagrijavanje u Cardiffu prošla su euforično i čekao nas je prvi od pet Heaton parkova. Inače, nesretno im mjesto jer su zadnjiputa, tu imali ogromnih problema sa raspadom sustava i sa samim sobom, a uskoro nakon toga su se i raspali. Tada su tu odsvirali tri koncerta, no na drugoj livadi i bili su nešto manjeg obujma. Ovaj puta se spremaju na pet. A mogli su barem još 2-3 s obzirom koliko je ostalo ljudi u virtualnim redovima. Svaki od tih pet nosi nekih 80ak tisuća ljudi.

Došli smo u Machester tri dana prije da malo osjetimo atmosferu, počekiramo malo dio bogate glazbene ostavštine ovoga grada, i zato jer su tak avioni vozili... No, da ne bi ispalo da čekamo Oasis, napravili smo si mali mančesterski ljetni fest. O svemu tome u drugom textu, za koji dan. Oasismanija je bila u punom jeku. Cijeli grad živi s njima. Pop up dućan samo s njihovim merchom, posebnim za ovu priliku, pop up štand s drugačijim merchom za koncert, Adidas posebni dućan sa kolekcijom za tu priliku, Lidl, Aldi... Posebni murali s braćom, cijeli grad u plakatima i oznakama za buseve koji voze do HP, pješačke rute... A i sve ostalo što ide uz to. Svi su htjeli komadić zarade, pa je bilo i majica po suvenir shopovima, posebnih jela i pića po restoranima itd itd. Sve to možete vidjeti na mom fejsu, ako smo si frendovi. Naravno i horde obožavatelja koji pohode ikonična mjesta i fotografiraju se. Čak i Gallagher lookalike competition, pa i pub kvizovi. Iskreno ne znam koji bi bend dobio ovakvu popularnost, a s druge strane nisam siguran da će ovako biti u drugim gradovima, tako da ovaj doživljaj ide na next level. Inače, u Manchesteru tih dana, osim epskih priprema za koncerte, bile su i epske vrućine, koje su se kretale do nekih 31 stupanj, a na što su sa svih strana bobmardirali, hidrirajte se, nosite kape, budite u hladu. No, mi koji smo naviknuti i na više od toga, bili smo u prednosti.

Uglavnom, kažu da je taj petak bio najtopliji u dugom nizu godina, a bez obzira na to, ljudi su kempali pred parkom već od sinoć, a mnogi od ranog jutra, pa je vjerojatno bilo i onih koji su odustali i prije koncerta. Ulaz u par bio je najavljen od 15, predgrupe od 18, a Oasis u 20:15.

Do parka, koji je malo na brdu izvan grada, moglo se doći shuttle busevima, tramvajem i pješke. Auti su bili zabranjeni, odnosno, većina ulica u okolici je bila zatvorena za osobni promet, pa nije imalo nikakvog smisla ići autom. Najavljivane su velike gužve u javnom prijevozu, a da ih izbjegnemo krenuli smo malo ranije i prošli vrlo brzo i bez gužve, a pred park smo došli oko 14:30. Kasnije, dok Internet nije umro do kraja, čitali smo da su ljudima preporučivali da idu pješke, što je nekih 4-5 km od grada, jer se sve zagušilo. To je bio odličan potez, a drugi odličan je bio, što se već puštalo unutra, pa smo već i prije 15 bili na poziciji ispred stejđa. Na tomboli smo izvukli karte za "front standing", koje je dobilo nekih 10ak posto ljudi, pa smo se našli oči u oči s ogromnom pozornicom i nijednom, sve do drugog dana, nismo imali osjećaj koliko je ljudi iza nas. Znali smo samo da je ispred nas par redova i stejđ, a odmah malo iza nas, vip tribina, na kojoj su kasnije došli i Pep Guardiola, i neki Cityevi igrači, te djeca Liama i Noela i ostali koji su se trebali tamo naći.
E sad, trebalo je ubiti tih tri sata do predgrupa, pa smo našli neki hlad, po preporuci, ko i mnogi drugi, a da opet ne izgubimo puno mjesta. Kao što sam već napisao, o predrupama će biti riječi u drugom tekstu, a sad idemo na 20:15 i izlazak braće i benda. Sve počinje sa bubnjevima iz Fuckin' in the Bushes koji lupaju iz zvučnika, a na ogromnom ekranu se pokazuje poruka "This is not a Drill" nakon koje idu stari isječci iz novina, te glasina o ponovnom okupljanju Oasisa, i konačna potvrda od prošlog kolovoza, a sve to da mi koji stojimo ispred, skužimo da ovo nije san, nego stvarnost. A da bi to upotpunili na ekranu se pojavljuje "This is Really Happening".

Braća Gallagher izlaze zajedno s uzdignutim rukama (sad me prolaze trnci), Noel staje kod mikrofona i više "This is the fuckin' place! This is the place", a Liam viče "Manchester this is it, Manchester in the area". Potpuna ekstaza je u publici. Lete čaše s vodom, pivom, pišalinom. Who cares! Oasis su ispred nas. Skoro pa da ih možemo dotaknuti! Kad pogledaš okolo ima tu svega, mnogi fanovi ili su bili premladi ili se nisu ni rodili kada su Oasis upali krenuli i svirali, ima tu i starijih koji ih se sjećaju od samih početaka. Sve je puno Mancuniana, engleza iz svih gradova, fanova iz cijelog svijeta. Oko nas su talijani, čileanci, engleske čistačice, sa svima smo se upoznali, kucnuli prije koncerta. Svi smo jedno. Toliko majica s bendovskim oznakama nikad prije nisam vidio, možda jednio na koncertu KISSa, koji imaju svoju armiju. Bucket hatovi svih veličina i boja, koji štite od sunca ali i pišaline. Liam je i dalje Liam — u parki, s rukama iza leđa, s maracasima u rukama, prkosan, strelja pogledom prve redove. Noel? Emotivan, precizan, genijalan. Tijekom koncerta nisu razmijenili mnogo pogleda, ali ono što smo dobili tijekom dva sata nastupa mislim da trenutno nijedan bend na svijetu ne može postići. Uz njih je tu i Bonehead. Jedini iz originalne grupe. Genijalac koji se uspio vratiti. Imaju i jos dvojicu genijalaca na basu i gitari. Andy Bell, gitarista iz Ride, ovdje se prihvatio basa, i stigao na Guigsyevo mjesto, a kasnije je odradio dio i sa Beady Eye. Gitarist Gem Archer imao je svoj bend Heavy Stereo, tijekom devedesetih, pa se kasnije pridružio prvo Oasisu (kad je Bonehead izašao), pa Beady Eye, pa Noelu u njegovim Flying Birdsima. Najnepoznatiji među poznatima, bubnjar Joey Waronker, koji je lupao sa BEckom i Rogerom Watersom, između ostalih, a friško je odradio i nedavni album Liama i John Squirea. Uglavnom, iz Fuckin'… prešli su u Hello - "it's good to be back" i od tog trenutka do završnih akorda Champagne Supernova, bili smo u zraku, skakali, pjevali, polijevali se, grlili se, plakali…

Liam, s facom prema nebu, zatvorenih očiju, upija svaki trenutak. "You look fuckin' stunning you should be proud of yourselves. 10 out of 10." viče iz sveg glasa, dok kreću prvi akordi Morning Glory, a svi vičemo "pam pam pam paaam" i tak sve do texta i tu se uključujemo "All your dreams are made"… Jesu li? Možda nakon ovog svega. Tko zna!
Na Cigarettes and Alcohol tjera sve da se okrenu i "do the Poznan" i nikom nije teško. To je vjerojatno bio jedini trenutak kad mobiteli nisu bili u zraku, a svih 80000 zagrljeno je skakalo s leđima okrenutim pozornici. Supersonic i Roll With it samo dolijevaju ulje u ionako zažarenu atmosferu, pale se baklje i sve je u dimu. Da bi smirili situaciju, Liam ide malo na odmor, a Noel preuzima mikrofon. Talk Tonight, Half the World Away i Little by Little su njegovih pet minuta slave. "We'll make it fuckin' big one day" i kreće, a za nas nema odmora. Na Half the World Away svi plaču.

And when I leave this planet
You know I'd stay but I just can't stand it
And I can feel the warnin' signs
Runnin' around my mind

Učinilo se da je i Noel pustio suzu, iako je imao naočale, pa je bilo teže vidjeti, no stegnuto grlo na "thank you" ipak je odalo da mu nije lako. Liam se vraća uz zvukove D'you know what I mean i pozdravlja Pepa Guardiolu, "the greatest manager of all time", nakon čega dobiva dosta jaki "Buuuuuuu", no svejedno, čini se da Pepu nije jako zasmetalo. Cast No Shadow, posvetili su prijatelju Richardu (ili Ricardu, kako ga Liam zove) Ashcroftu, koji je otvorio za njih. Na Whatever su završili sa Octopuss Garden, a publika je i kad su završili pjevala "I'd like to be Under the sea In an octopus's garden In the shade".

Vrijeme je prolazilo prebrzo. Postao sam svjestan, da za nekih sat vremena, biti će gotovo. Možda više nikad, a vrlo vjerojatno nikad u ovakvom okruženju. Al, who cares, idemo do kraja. Dajte nam sve i dajte nam sad!

Live Forever i Rock'n Roll Star za zakucavanje. Uh, kakve stvari (opet trnci). "Thanks for sticking with us, I know we're fuckin' hard work, you try being in a fuckin' band". To su prave riječi rokenrol stara (opet trnci). Vratili su se bez Liama, i Noel je preuzeo prvi dio bisa, The Masterplan, jedna od b-strana koja je prestigla mnoge a-strane i Don't Look Back in Anger, na kojoj je predstavio bend. Singalong i dalje ne prestaje, ali glasovi su sve tanji. Pitanje je kak Liam izdrži tak svaku večer uz dva sata deranja. Jer, on ne pjeva. On viče iz petnih žila. Kako danas, tako i prije 30 godina kad su imali probe u Boardwalku, koji danas više ne postoji, ali ima spomen ploču. Liam se vraća na Wonderwall, pjesmu koji je skoro dobio Noel na početku, i Champagne Supernovu, uz koju polako i pada mrak, pa ima smisla i vatromet s kojim završava cijela ova priča. Braća su se zagrlila i vjerojatno otišla svaki u svoju garderobu i svaki na svoju stranu. No, djeca su im bila zajedno cijeli koncert. A to je ipak bitno. Nadam se da su i Peggy i Paul bili negdje, ponosni i sretni. Možda je produkcija ultra skupa, možda su karte i merch preskupi, al kad izađu na stejđ to je još uvijek onaj isti bend (ili barem dio) koji je i 1995 izašao u nekom klubu pred 11 ljudi, uštekali su se i odsvirali svoje, ko da su znali da će za 30 godina ispred njih biti 11 + 79989. A možda je i tih 11 bilo u Heaton parku te večeri. A mi. Mi smo vidjeli prošlost, sadašnjost i budućnost rokenrola. I nema dalje. To je to. Mirno i staloženo gomila je krenula putem afterpartya, kućama, u hotele… Mi smo odlučili prošetati i složiti dojmove. Trebalo nam je dva sata za tih devet kilometara. No, nismo ih ni osjetili. Čak smo i malo skrenuli za jedan photo shoot ispred Salford Lads Cluba. I to je to. Nema dalje.

pedja // 13/07/2025

> vidi sve fotke // see all photos