Preksinoć sam prisustvovala
glazbeno-poetskom događaj u mjestu Ivanska nedaleko Bjelovara.
Baš noć prije Jurjeva, umjesto zapaljenih krijesova, mi smo slavili imendan Đure Sudete. Ali i njegov rođendan koji je bio ranije u mjesecu te obljetnicu smrti koja slijedi sa zadnjim danom u mjesecu.
nebo roza © aleksandra keserin
Kao što je i Đuro Sudeta tiho obilježio književnu scenu, tako i ovaj događaj tiho obilježava našu suvremenu glazbenu scenu.
Događaj zamišljen kao nešto između glazbene i poetske večeri odvio se i u lijepo ukrašenom prostoru, inače domu kulture. Stolovi od paleta pokriveni novinama te slamnate stolice za terasu taman postavljene toliko da se svako mjesto napuni. Neka je bila 50-ak ljudi, da je bilo više, trebali bi stajati i izgubila bi se komorna i pomalo kazališna atmosfera.
Također je bila postavljena prva izložba polaznika
male škole digitalne fotografije Bilogorskog turističkog puta pa su se okolo mogli vidjeti različiti motivi iz susjedne Bilogore.
nebo roza © aleksandra keserin
Nakon što smo mogli čuti tonsku probu svih izvođača jer je izvedena u pola sata prije početka svirke, uslijedile su i uvodne riječi nekih organizatora i sudionika pa smo konačno dočekali i Branu Norca, odnosno
Nebo Roza.
Ovog puta bio je u pratnji svoja dva prijatelja te je odlično odabran kao uvodni izvođač. Lako probavljiva glazba, popraćena pozadinskim zvucima cvrčaka, kiše i sličnih uhu ugodnih zvukova iz prirode godila je ovoj malenoj, ali popriličnoj šarolikoj publici po svakom segmentu. Tekstovi ispunjeni ljubavlju i ugodna boja Braninog glasa kao da su ugodno iznenadili prisutne.
Pohvala za Branin potez i motivaciju da se izvlačenjem pjesme iz prisutne kutijice sa Sudetinim pjesmama dobrovoljci uključe u događaj pa su tako dva mladića čitala nasumično izvučene pjesme u pratnji glazbe. Velik je izazov od ovakvog događaja ne napraviti parodiju, posebice uz prisustvo neozbiljnih aktera, jer cijela publika je tu večer bila akter, ali bilo je uspješno.
Svjedok drugačijoj koncertnoj atmosferi bio je i pljesak koji je uslijedio nakon svake pjesme.
nevjerni tomo © aleksandra keserin
Idući je nastupao Tomislav Zorić, tj.
Nevjerni Tomo.
Nakon prvih odsviranih taktova uvodi nas u svaku iduću pjesmu i pritom educira i o Sudeti te onodobnoj književnoj sceni. Tomo kao vjerojatno najveći Sudetin ljubitelj pokazuje i poštovanje prema bivšem kolegi Stipi Periši te svira stvari koje je on napisao ili uglazbio iz bivšeg im Olovnog Plesa. Stipe je bio u publici te se moglo čuti njegovo davanje ritma i back vokal. Upućenijima je moglo biti zanimljivo ovo uključivanje u neki drugi interni svijet. Tomo kaže da je jedino u Vrgorcu svirao više puta nego u Ivanskoj, a njega zaista rijetko možemo vidjeti, no barem znate da ga ovdje možete pronaći.
nevjerni tomo © aleksandra keserin
Svjetla su bila poprilično prigušena radeći tako problem prisutnim fotografima, ali pritom stavljajući naglasak na auditivno, ne vizualno, bez obzira na okolnu fotografsku izložbu. Vjerujem da to nije bila namjera, ali u trenu mi se učinilo jako uspješno. Posebice zato što je publika bila jako utišana i bez obzira na spomenutu različitost, činilo mi se da svi upijaju stihove i Tominu glazbenu interpretaciju.
dječak iz vode © aleksandra keserin
Posebice je ta discipliniranost publike bila uočljiva kod idućeg izvođača -
Dječaka iz Vode. Edin Džambić i supružnica mu Ljubica Anđelković otvorili su s
Ali u mom snu te nastavljaju naizgled šarati repertoarom. Edin je bio posebno raspoložen te je cinizmom opisivao priče iz pjesama te pritom nasmijavao publiku koja je možda bila zbunjena apsurdnim tekstovima, psovkama, kratkoćom pjesama, naglim završecima i obratima ili nespremna za mozganje i interpretacije. No upravo ta neiscrpnost interpretacija tekstova, ali i pojave i izvedbe Dječaka iz Vode, čini umjetnost, rekla bih. Bila sam jako skeptična prema kombinaciji ovakvog ambijenta, publike i Dječaka iz Vode, ali definitivno mi je bio iznenađenje večeri i rekla bih da je sve kliknulo. A i sebe sam uhvatila kako stvarno upijam, a ne samo slušam.
dječak iz vode © aleksandra keserin
Pred kraj Edin u šali kaže da je pripremio još 240 pjesama, iako smo vidjeli da se lista papira na stalku smanjivala, ali možda je malo tko znao da je uz malo dobre volje to stvarno mogao biti slučaj s obzirom na njegovo stvaralaštvo.
roberto vodanović - čopor © aleksandra keserin
Mrak nas uvodi u idućeg izvođača i nešto sasvim sasvim sasvim drugačije. Možda sreća da su se najpristojniji umorili od tri izvođača s poštenim satnicama te otišli doma.
Roberto Vodanović - Čopor ulazi među publiku, ispituje jesmo li spremni, da očekuje tišinu itd. Njegov performans započinje maskom preko lica, previjanjem na podu, zapravo kritikom suvremenog kapitalističkog potrošačkog društva spominjući umiranje od gladi. Penje se na pozornicu i podiže papir s kojega čita pjesmu. Igra se zvukom papira, zvukom glasa koji dopire iza maske čineći atmosferu napetom i nelagodom. Baš to i meni je bila poanta. Uveo nas je u agoniju kapitalizma. Nakon toga je sjeo za gitaru i počeo davati ritam svojim stihovima. Kod njega se nije čuo pljesak između pjesama, jednostavno iz razloga što se nije mogla naznačiti pauza i prelazak iz jedne pjesme u drugu. Glazbena pozadina je bila podjednaka čineći njegov nastup jednom zaokruženom cjelinom. Mogli ste samo vidjeti micanje papira sa stalaka i autorovog raskomoćivanja do majice s crvenom zvijezdom.
roberto vodanović - čopor © aleksandra keserin
Neću ga uspoređivati s nekim drugim autorima i izvođačima jer to nije zaslužio. Čopor je hrabar, drzak, teško probavljiv. No neka to stoji kao kompliment. Nisam uspjela pozorno slušati i upijati tekstove, nedostajala mi je koncentracija. Sjećam se spominjanja Marka Sandmana i njegove smrti. Snažne reference. No kao što sam rekla - agonija suvremenog društva za koju je većina prisutnih jedva čekala da završi. No završila je samo izvedbena agonija, ova druga će još trajati.
clouie © aleksandra keserin
Za kraj -
Clouie.
Obrat od svega viđenog, samodefiniranje antikantautorom na djelu. Nakon ovih definiranih i neobičnih izvođača, pravo me zanima gdje će biti Clouie za 10-ak godina.
Igra se distorzijom, mikrofonijom, strpljenjem publike. Baca šale i zabavlja publiku.
Društvo mu je činio i njegov kum - odnosno kolega Ivan Mlakar iz drugog benda Rusti koji se pridružio na stejdžu također čitajući nasumično izvučenu Sudetinu pjesmu te na jednom neobičnom dijelu gdje je Tomislav htio otići sa pozornice pa je došao Kum i manično se smijao uz sviranje gitare.
Također je i Brane Norac gostovao s klarinetom tijekom pjesme
Infinitiv te spontano na Ilićevoj preradi
Luckasta si ti.
Bilo je svega, što da vam drugo kažem.
Šteta što iz susjedne birtije nisu znali da će biti i Ilića, možda bi bilo više ljudi pred kraj.
clouie © aleksandra keserin
kata.strofa // 24/04/2017
> vidi sve fotke // see all photos