Samo dan nakon što su Vintage Industrial Barom odzvanjali zvuci punka, došlo je vrijeme za neku sasvim drugačiju shemu. Grupa Boa je ponovno izdala album, već treći u posljednjih nekoliko godina, te su ga odlučili tamo promovirati. Bila je to, sad je sasvim jasno, prilično dobra odluka. Neću iznijeti nikakvu novu informaciju kad ustvrdim da taj Vintage ima ono nešto što je u stanju privući iznadprosječno veliku količinu ljudi na koncert, krunski dokaz je bila upravo ova svirka. Klub je naime bio pun puncat. Krcat. Naravno da Boa ima svoju publiku, i naravno da to nije neko veliko iznenađenje. Ali nije ni mala stvar. Do prvog smo se reda probijali deset minuta, zamjerivši se pritom četirima napirlitanim starijim gospođama i nagazivši na prste dvojice-trojice zbigecanih i premirisanih mladića. Jebiga, da sam znao da je cijela stvar tako ozbiljna, možda ne bih ni ja bio obukao prastaru izbušenu majicu na Brkove. Dobro, sad znam za ubuduće. Nego, odlučio sam ovaj put ne graditi neki bogznakakav suspense, odmah ću vam reći da je koncert bio vrlo dobar. Bend je bio vidno zadovoljan, čak i ozaren, zbog brojnosti i aktivnosti ljudi u publici, a ljudi u publici su, čini se, mahom bili oni pravi pravcati fanovi koji Bou prate odavna, mnogi vjerojatno i od samih početaka. Eto, pronašao sam oh-tako-suptilan način da vam dam do znanja kako se zbilja velikom većinom radilo o starim ljudima (i djeci koja su došla sa starcima). No u ovom slučaju je to imalo blagotvorno djelovanje na ukupni dojam budući da su svi mahom imali sjaj u oku i zaneseno se njihali. Tako da je sve teklo kao po loju, možda i mrvicu bolje od planiranog i očekivanog. No, naravno da je za to najzaslužniji bio bend. Bend koji na svakoj poziciji ima po jednu opasno jasnu kariku. O pokretačkim snagama na gitari (Remenarić) i vokalu (Puljiz) se sve zna, ali mene su barem podjednako oduševili i ostali članovi. Petra Oreč na back vokalu uspješno pronalazi optimalnu količinu upliva, taman da skine malo tereta s leđa meštru ceremonije Puljizu, a da ga pritom ne zasjeni. Što bi, budimo realni, svojim pjevačkim sposobnostima lako mogla učiniti. Također, unosi uvijek dobrodošlu dozu živosti i vedrine na pozornicu. Na bubnjevima je pak Dražen Šolc (ili se barem tako činilo kroz šumu činela), prekaljeni rutiner najpoznatiji po angažmanu u Parnom valjku, koji je s lakoćom ukrotio sve instrumentalne bravure s kojima su ga kolege susreli. Pritom ponajviše mislim na gospodina Buča na bas gitari, koji ju je jednostavno pobjedio. Čovjek je velemajstor, o tom nema spora. Dodatne bodove ima za kulerski stav, kao da to sve skupa i nije ništa posebno. Last but not the least, klavijaturist Ivan Čačić (koji je u kompletno bijeloj odori izgledao kao da je ispao drito iz Paklene naranče, što je vjerojatno i bio cilj) je, unatoč tome što se vjerojatno nije ni rodio kad je bend izdavao prve albume, odsvirao te svoje kljave točno onako kao što je trebao, tako da mirišu na Bou na pet kilometara. Iako se nominalno radilo o promociji tog novog albuma Dok glazba traje, naravno da bend nije toliko šašav da bi nas "zagnjavio" samo s tim pjesmama. Nisu se odlučili ni za onu shemu "idemo sasut' sve nove na početku, pa smo poslije mirni". Naprotiv, svirali su malo novih, malo starih, i tako u krug. Puna dva sata. Na novim se pjesmama moglo primjetiti da im manjka onih nekadašnjih progresivnijih rockerskijih i funkerskijih elemenata, ali i dalje je to ta ista dobra stara Boa, pa makar i još malo mekša. Jedina pjesma za koju mi se čini da ipak nema baš puno doticaja s onim što Boa jest, to je taj singl s novog albuma na kojem im gostuje Remi, Daleko u proljeće. Svaka čast za pokušaj, ali moj dojam da im ta stvar stoji kao žabi rogovi (jel' se to tako kaže?) nije promijenjen ni nakon što sam ih sve skupa (da, bila je i Remi) vidio kako to izvode s osmijesima na licima. To je bila predzadnja stvar regularnog dijela, nakon nje je uslijedila Tako lijepa. Tu pjesmu je pametno svirati zadnju jer onda možeš biti sto posto siguran da će te ljudi zvati na bis. Mi smo ih zvali na dva. Onda smo skužili da će nam uteći zadnji dnevni tramvaji pa ipak nismo više. Hajde, nabrojite mi molim vas domaće bendove koji bez problema sami rasprodaju klub od šeststo ljudi. Ima ih. Ali ne puno. Možda 15-20. I da ovaj izvještaj nije o Boi, vjerojatno se njih ne biste ni sjetili uvrstiti. Svojedobno su doduše punili i puno veće prostore, ali danas "pod stare dane" iz ugodne zavjetrine nenametljivo i ležerno izbacuju muziku kakvu žele i vole i furaju svoj film znajući pritom da i dalje postoji dovoljna količina ljudi koja će ih bezrezervno podržavati što god im podarili. Teško da može bolje.

ujak stanley // 06/02/2016