Karikirano rečeno, 45 kunića za 4 koke i 5 šovinističkih ubojica izgleda pristojno odmjereno u ciframa i brojkama. Sve se lijepo paše: dva posve različita benda s posve drugačijim svjetonazorima, svaki u svome filmu kao da se namjerno nadmeću u pogledu seksualno-emotivnih opredjeljenja, a također i stilski i glazbeno odudaraju jedan od drugoga. Jedni s impozantnim stažom, drugi mladi i perspektivni u velikom usponu. I oba hvaljeni na sve strane.

Ali ipak, ništa od te velike medijsko-pijarističke karizme nije doprinjelo da Močvara bude onako ugodno nakrcana s barem 200-tinjak duša kao što je to bilo pred dvije i pol godine (25.V 2013.) kada su se Trobeci vratili u postavi s gitaristom Ivicom Vinskim. Sveskupa se može govoriti o tek prepolovljenoj brojki od koje je najveći dio došao zbog Trobeca, ali me čudi da Žen osim tek dvadesetak fanova nisu uspjeli privući onu prijatnu gomilu što se prije 3 tjedna gužvala u pretovarenom Malom pogonu Tvornice. Gdje su svi ti ljudi, cure, dečki, oženjeni, razvedeni, razočarani, zaljubljeni, sretno zaposleni? Za nezaposlene je jasno da ostaju doma barem uz internet i TV jer nemaju za upad, ali za one koji si barem jednom mjesečno mogu dozvoliti luksuz izlaska ili one srećkoviće što mjesečne izlaske broje na prste obje ruke, četvrtak kao bezvezan dan za neku koncertnu destinaciju nije nikakvo opravdanje. Još bi se razumijelo da je te večeri padala kiša, bilo neko hladno vrijeme, na TV neka važna utakmica ili šta-ti-li-ga-ja-znam da se dešavalo u gradu od metropole. Tog dana je neki tamo 'Pržmnj' bačen s MOST-a, a dan ranije je bilo Martinje. I umjesto da se nastavi slaviti na tekovinama naše snažne i odvažne prošlosti i još ljepše obećavajuće budućnosti, samo provjereni odabranici su imali čast doživjeti tu ljepotu ova dva velika hrvatska benda. ŽEN su bile sjajne i iznenađujuće nabrijane na rokačinu. Jako dobro su znale kome su pregrupa, te su iz cijelog repertoara izbacile psihodelične, elektronske i synth dionice usmjerivši se na živu analognu svirku. Aranžmani su im bili skroz drugačiji od onih što se filaju na albumima "I tako je sve počelo" i najnovijem, perfektnom remek-djelu "Jantar". Bubnjevi Sare su rasturali, imali su u prve tri pjesme neki jako dobar prostorni groove efekt (kasnije mi je rekla da za to nije znala i da se vjerojatno ton majstor malo poigrao dodavajući neke svoje finese), Ivona je onako skulirano prebirala po basu (vidjelo se da joj manjkaju švrljanja po synthu), a Eva je pičila gitaru skoro pa noiserski izmjenjujući brojna staccata i legato riffove. Rokačina do jaja!

S enormno skraćenim i osakaćenim pjesmama pokazale su svoje žestoko indie-rock lice ne koprcajući se sa shoegaze i post-rock/kraut-rock shemama, išle su u jasnu koheziju svojih ranih dana post-punka s nabrijanim repertoarom, ali feedback publike je bio jako mutan, gotovo poluzainteresiran. Vidjelo se na licima stare rockerske škvadre što su došli zbog Trobeca da uopće ne kapiraju njihovu mjuzu ili ako je kapiraju da im uopće nije interesantna, da doživljavaju Žen kao tamo neki ženski demo bend čiji nastup nikako da završi i da se nakon par dana uopće neće niti sjećati predgrupe. Ima tu mnogo poveznih činjenica: ljudima se treba jednostavno nacrtati dijapazon benda i njegova sofisticirana poanta. Da se ne ulazi u detalje, bilo bi jako zgodno da se VJ-ica Tajna dosjetila u vrijeme izvedbe "Tvoje šape ostavljaju tragove" prikazati projekciju dražesnih psića Lije i Force o kojima pjesma govori. E, tad bi ljudima bilo jasna radnja pjesme jer je između njih bilo možda tek, kako sam rekao maksimalno 20-tak osoba, a možda i manje što kontaju poantu benda. Ostali promatrači su vrlo tupo zurili i zujali naokolo niti ne pokušavajući uroniti u njihovu umjetnost, a garantiram da od svih njih nikome na pamet nije pala njihova stvarna slika života. Takvima je trebalo prikazati neke eksplicitnije lezbijske scene, onda bi se osvijestili, aha, pa u kurac jebote koji je to super bend! Trebaju Žen ponekad stisnuti pokoju šamarčinu, onako seljački rečeno sjekirom u glavu, ne bi nimalo škodilo da se konfrontacijom probudi svijest u promatračevoj percepciji... I ne, ovo nimalo nije bio neki njihov bezvezno smandrljan koncert kao što to većina prisutnih vjerojatno smatra. Cure su se super adaptirale i pripremile, možda malo i zamozatajno preskromno kad su u posljednjoj, sada već i hitoidnoj "Slavenska bajka" procesualizirale jedini pravi kontakt s publikom kad je Ivona stala za mikrofon i odvažnim starim karonjama izrecitirala bogati asortiman hrvatskog rječnika na slova 'č', 'ć', 'đ' i 'dž', ali uvjeren sam da nitko to od njih uopće nije shvatio. Ovo nije bila publika Žen i fučkati ga. Ne vrijedi plakati za prolivenim mlijekom. Starci od 50 i više godina ne kuže Žen, one nisu dio njihove buntovne mladosti ne shvaćajući da su ustvari bili na koncertu benda pred kojim je velika budućnost. TROBECOVE KRUŠNE PEĆI su startale s vatrom i ognjem nakon prilično dugačke pauze gdje nam je DJ Igor Mihovilović pustio zaista neka velika iznenađenja. DJ-i su obično tupi i prilično neosjetljivi i na izvođača prije kojeg puštaju mjuzu, a i na ljude koji su u klubu. Znaju biti strašno arogantni i nefleksibilni furajući neke svoje impresije ili potpuno nezaintersirane radnje; dođeš na punk koncert pa ti pusti Manu Chao i neki world-music, odeš na Bou, DJ vrti Kawasaki 3P, Let 3 i Majke, prije Thompsona se sluša AC/DC, Kiss i Motorhead, a jednom sam bio na punkerijadi s mnogo bendova gdje je DJ između svirki puštao synth-pop. Jebote koji užitak od DJ-a da te ufura u ono što tek treba početi! A vidiš, Igor je fino satkao repertoar i vratio vrijeme na pravo stanje stvari puštajući relevantnu glazbu iz perioda kad su Trobeci bili zakon na ovim prostorima: staru Disciplinu s prvog albuma ("Mladost ne opravdava besvest", majko mila, to niti u ludilu ne bih očekivao!), Borghesiu, noviji P.I.L. i što sam se posebno iznenadio, taman uoči izlaska Trobeca - Boa "Sela gore". E, fakat majstore, pogodio si jebeno u sridu. I kako onda na takvom koncertu ne bi već taj početni štimung bio odličan?

A što je dalje uslijedilo od Trobeca spada u povijesne anale najbolje i najdotjeranije svirke jednog potpuno alternativnog, nikad prodanog i komercijaliziranog rock benda. To što ovi odavno 'dojučerašnji mladići' danas rade je nevjerojatni kreativni entuzijazam što je pretvoren u umjetnost. Ti ljudi su umjetnici koji su rocku i temeljnom post-punku s kojime su krenuli daleke 1981. udahnuli sasvim novu svježinu, modernizirali su stil, mnogo su radili na figurama glazbe i daleko odmaknuli od kurentnih retro trendova što se svako malo pojavljuju. Njihova svirka je besprijekorno čista i jasna, kompaktno uigrana simbioza duha i opipljive materije, mogla se u zraku osjetiti i rezati škarama ta čarobna kemija starih majstora zvuka i stila, a i legendarni ton majstor Gogi je u tančine znao kako im treba složiti zvuk.

Prvo iznenađenje je bilo odmah na početku - uvodna "Ustajem u tami" je odmah pokazala u kome smjeru će se koncert odvijati. Djelovala je potpuno novo i friško, Bara je dodao elektronskih efekata, a za one koji ne znaju, to je pjesma nastala u doba kada se bend razilazio jer im nitko nije htio izdati ploču. Elem, počeli su od kraja svoje prve faze pretvorivši stari demo snimak u fantastičnu bombu koju su možda nekad znali zasvirati, ali je ja osobno nisam čuo uživo. Hej čovječe, pa jebate koji je ovo zvuk, koje savršenstvo, koja sjajna intuicija ovakvu možebitno nevažnu stvar iz njihovog opusa izvaditi na vidjelo? Bas gitara Maria Barišina - Bare i bubnjevi Gordana Dorvaka - Kose je razaračina od ritam sekcije, ta dva čovjeka se kuže u detalje: gdje kome i zašto treba dati prostora, intervala, pauza i mnogih strukturnih figura. Ritam ova dva sjajna muzičara je kemija. To Stonesi, Beatlesi, Floydi, pa ni Zeppelini nikad nisu imali, basisti su im uvijek bili zadnje rupe na svirali, a kod Trobeca su bas i ritam najvažniji. Jest, to je Gang Of Four glazbena ideologija, mnogima preštura i istovremeno kompleksna s nepravilnom ritmikom koja pokazuje bogatstvo manipilacije taktova i koordinacije cijelog spektra u kome se Trobeci nalaze.

Mnogi bi ovaj njihov koncert možda nazvali stereotipno klišejizirano i publicistički 'novim eksperimentom' do koje granice bend može doći nakon svih ovih godina što su u ropotarnicu prošlosti stavljeni neki veliki bendovi njihove generacije. Trobeci ne eksperimentiraju, oni su svirali vrlo jasno i kristalno čisto nanizavši mnogo starih pjesama koje danas nose nove nazive, neke su ostale po tom pitanju iste, ali se većina od njih bitno promijenila u zvuku koji jest i dalje bazični post-punk s jasnim referencama na dva najvitalnija imena The Pop Group i spomenutu četveročlanu bandu iz Leedsa.

Na repertoaru su se našle "Sajam sisa", "Skriveni maglom", "Vrištala je", "Rigam žicu" (nekoć "Pravi poklon za svakoga"), "Ples", "Armija", "Disko", "Imam dovoljno te vlage", "Đavo je bio vruć", "Sluga pokorni", te dvije iz kasnije faze Viva Glorio - "Disapareunia", sada nazvana "Bol" i na bisu "Moj slučaj". Obje danas zvuče sasvim drugačije od originala jer Vinski svira gitaru bez onih Damirovih hard-punk riffova, a dojam kompletnom zvuku itekako je pospješio njihov stalni gost Damir Prica - Capri na saksofonu i različitim udaraljkama, te naravno, Barini raznorazni samplirani i synth efekti. Frontmen Bega je bio u jednom od najenergičnijih izdanja što sam ga imao prilike vidjeti u zadnjih 8-9 godina, u nekim pjesmama je skroz pomahnitao s čudesnom kondicijom za osobu koja je odavno prevalila 50-tu godinu života. Vitak je i vitalan unatoč nekih problema sa srcem, ali ima dušu i energiju da s bendom podari još mnogo ovakvih nastupa.

Trobeci su bili nevjerojatni. Te večeri najbolji bend na kugli zemaljskoj.

horvi // 14/11/2015

> vidi sve fotke // see all photos