Više od deset godina beogradska grupa E-play se trudi držati konce altenartivnog rocka u Srbiji, a novim albumom pokazali su kako i dalje mogu pobjeći od glazbenih klišea i ponuditi ritmičnu alternativu. Eh, sad koliko se meni to svidjelo drugi je par rukava, ali da je album Obični ljudi zanimljiv, tu nema dvojbe. Na albumu u prvi plan istrčava ritam sekcija, koja čvrstim držanjem ritma i spajanjem žanrova nosi pjesme koje imaju moderno izrežiranu produkciju. Više od nekoliko pjesama mogao bih zamisliti da čujem po disco klubovima, gdje svojim modernim ritmovima pripadaju. I koliko god se ti ritmovi na prvu čine disco i funky, toliko imaju i kompleksnost grupe koja voli istraživati nove teritorije. Album realno gledano ima devet pjesama, obzirom su posljednje dvije, znači deseta i jedanaesta, malo neobičnije verzije pjesme "Iluzija", te ih možemo promatrati i kao bonus tracks, kako je danas već i postalo uobičajeno. Spomenuta pjesma definitivno slovi kao jedna od najneobičnijih kolaboracija grupe, gdje na klaviru gostuje naše gore list, Matija Dedić. Biti ću iskren i priznati da nikad ne bih očekivao Dedića juniora kao gosta E-playa, ali on se savršeno uklopio u zvuk grupe. Jer kombinacija s klavirom koji je ispunio zvuk grupe, tako lijepo teče i puni pjesmu. Toliko da ne stignete, a niti ima potrebe razmišljati tko tu uopće svira klavir. Samo se pustite i pjesma vas nosi.



Ako gledam po pjesmama na albumu, najviše mi je sjela "Divan dan". Ženski vokal koji putuje od gnjevnog do pjevnog i natrag, odlično interpretira tekst. Te promjene u pjevanju ovaj tekst izdvajaju od ostalih, iako ni on nema neku preveliku dubinu, no igrom svjetlo-tama postignuta je atmosfera za koju bih volio da je puno više prisutna. Kao da istu pjesmu krasi ljepota vokala grupe Oktobar 1864 i punkerska grubost i direktnost novosadskih Boya.

Zvuk gitare Danila Nikodinovskog minimalističkim temama ima onaj indie prefiks kojim E-play spada baš u to dvorište. Da njega isključite, ritam sekcija koju čine Trut na bubnjevima i Maja na bas-gitari, zvučala bi dub, jungle, funky i tko zna još kako. Otprilike kao Disciplina kičme kad je Koja u prvoj polovici devedesetih krenuo putem malo drugačijeg zvuka u Londonu. Iako je teško reći da spada među neke top gitariste koje sam slušao, Danilo ima ideju kako pogoditi onaj pravi ton da pjesma ima i pop i indie. Nešto kao Francis Black ili Jack White. Da ne govorim da se sjajno nadopunjuje s glavnom vokalisticom.

Onaj minimalizam i ritmičnost koja krasi E-play, puno više mi se svidio kroz njihovu glazbu nego kroz tekstove. Koliko god se trudili s tekstovima prezentirati jednostavnost kao slobodu izričaja, nisu me uspjeli zalijepiti za stolicu. Kao da na pravi način ne prate glazbu, koja je u odnosu na takav izričaj ipak ono o čemu se govori kad pričamo o ovoj grupi. Jedan od takvih pomalo i pretencioznih primjera je pjesma "Ljubica", koja mi u isto vrijeme budi pomiješane emocije. Igra s micanjem prvog slova kao glavne ideje nije dovoljno razrađena, kao da je bio prisutan nedostatak inspiracije. Glazbeno se pjesma igra orijentalnom melodijom i koketiranjem s elektronikom kroz brži i čvrsti ritam.

Definitivno je Kojina Disciplina kičme jedna od grupa koja je utjecala na zvuk E-playa na ovom albumu. Koja naravno nije jedini, jer sam kroz slušanje albuma čuo i Yeah Yeah Yeahs u već spomenutoj "Iluziji", Gang of Four u "Ovde", a Stone Roses u instrumentalu "Sedam". A opet, kad bih nekom trebao približiti zvuk albuma samo s jednim izvođačem, onda su to njihovi sugrađani, Darkwood Dub, samo na 45 okretaja.

I sad nakon više puta preslušanog albuma, mišljenja i osjećaji su podvojeni. Album krasi ritmičnost i otkrivanje novih glazbenih ideja kako grupa raste na beogradskoj sceni iz godine u godinu. Ali u tom otkrivanju ideja kao da se preskočio razred koji se u ovom slučaju nije trebao preskočiti. Tu mislim na tekstove koji bi ipak trebali imati malo veću dubinu i širinu. Isto tako između ritam sekcije s jedne strane i gitare s vokalom na drugoj fali kohezije koja je potrebna da grupa dobije kompletnu punoću zvuka. Sve u svemu, dobro i zanimljivo izdanje koje ima svoj potpis i pečat, ali za nešto više ipak će se trebati pričekati neko novije izdanje grupe. Ali svakako obratite pažnju na E-play.

Naslovi: 1. Heroj, 2. Divan dan, 3. Hiljadu ljudi, 4. Ljubica, 5. Iluzija ft. Matija Dedić, 6. Ovde, 7. Sedam, 8. Možda neko, 9. Čoveče ne ljuti se, 10. Velika iluzija (RMX Gramophonedzie), 11. Mala iluzija (Matija Dedić)

ocjena albuma [1-10]: 6

jura // 01/07/2014