Nekad su Skaut po sezoni održavali barem 5-6 koncerata u metropoli i ako ste koji propustili, imali ste prilike to nadoknaditi u roku od mjesec-dva. Međutim, danas su njihovi nastupi toliko rijetki da između njih stoje višegodišnje pauze u kojima se bend daleko više bavi nekim drugim poslovima oko glazbe i umjetnosti (a i privatnim obavezama), pa je tako frontmen Veljo tik prije samog koncerta stigao sa službenog puta i mada umoran, pronašao je fitilj za eksploziju koja se pretvorila u katarzu s jednim i više nego zasluženim, ali i nepredviđenim bisom.
U sklopu samog večerašnjeg programa Good Vibrations na kome su upravo Skaut svojevremeno bili prvi bend pred 4-5 godina, valjalo je na početku odgledati JAM
RITUAL, varaždinski četverac s vrlo dobrim vokalistom na engleskom jeziku. Atmosfera nije baš mirisala na neku osobitu posjećenost: tridesetak ljudi u publici i još toliko u baru od kojih je malo tko za šankom uopće i skontao da je bend već počeo sa svirkom. Na žalost, dok je tako, rock se unatoč mnogim komercijalnim atributima danas pokazuje sve više i više alternativom onoj masi koju zanima nešto sasvim drugo (cajke i zabavnjaci, te laprdanje uz rundu pijače), pa makar koliko god glazbeni stručnjaci trabunjali o nekom kičeraju i neukusu kod jednih, a o artizmu, protestnoj polemičnosti i sofisticiranim indikacijama kod drugih, stalno će se dešavati ovakvi opskurno-paradoksni slučajevi da se poanta rocka sve manje senzorira kao ventil za kurentne društvene i socio-političke prilike.
Ok, Jam Ritual i nisu baš najidealniji primjerak nekog prkosnog, buntovnog ili revoltiranog benda, ali su zaslužili barem malo više pažnje one poluzainteresirane publike koja je djelovala toliko statično kao da samo jedva čeka završetak svirke. Inače, bend je sasvim u redu pokazavši se ukusnim spojem hard-rocka, progressiva s psihodeličnim intervalima nalik na Cream i dostatno žestokim post-grungerskim štimungom, a sam vokalist je prikazao zavidnu kreaciju glasovnih mogućnosti na obzorima Steve Winwooda i mlađahnog Erica Claptona kada je još uvijek bio čvrst rocker do cirka konca 70-ih. Po samoj lirskoj estetici se idealno uklapaju u mainstream sfere s mnogo emotivnih preokupacija između kojih se nazire boemština, luzerstvo, propitivanje nekih vitalnih životnih kompromisa i čista poetika o klasičnim r'n'r stvarima. Uočili su da ih auditorij baš i ne 'ferma', te nisu dobili zasluženi bis na kome bi, da je bilo sreće izveli "Just go paid" (možda obrada ZZ Top?!). Nije ovom prilikom bitan scenski nastup ili neka interakcija s publikom: njihova glazba je kompleksnije naravi koja ne dozvoljava improvizacije i odskakanja od unaprijed zacrtanih formata. Psihodelična je i kao takva se doživljava iznutra, ponaosob, samo što je taj slušni doživljaj očito nije bio prepoznat kod auditorija kao da je bend servirao zapetljani gordijev čvor. Tko je skužio njihov globalni koncept uživao je, a tko nije poput većine - zjevao je s mišljenjem kako je ovo neka strašno dosadna glazba. Možda bi bend za ubuduće trebao osmisliti neke dodatne vizualne i specijalne efekte kojima bi razbudio mogućnost percipiranja i uranjanja auditorija u njihov sadržaj... Debelo iza 22h izašli su SKAUT u svojoj staroj, klasičnoj postavi i odmah na startu razvalili s "Hiperpaleolitik", žestokom uvodnom pjesmom glanc novog albuma "II" s kojeg su izveli gotovo kompletan materijal. Čini mi se da jedino nisu izveli elektronsku "Žedan", te "Domino" i laganiju psihodeličnu "Ovo sam ja", što će reći da su od njih 12 otprašili čak 9 komada, a bome se ne sjećam da je neki izvođač s ovakvom reputacijom i tri albuma iza sebe nanizao na koncertu ovako široku promotivnu set-listu. Dobro poznate su one promotivne sheme da se s novog albuma izvedu 2-3 potencijalna hita, a ostatak materijala uskladi po ranijem best-of sistemu tako da na kraju koncerta baš i niste uvjereni da ste prisustvovali promociji nečeg novog već samo kolekciji starih uspješnica. Uostalom, zašto onda i objavljivati album ako se ne svira i ne izvodi pred publikom? Zamislite da dođete pogledati novi film iz kojeg vam režiser prikaže samo najosnovnije kadrove, a onda vam pusti izmontirani kolaž najdojmljivijih scena svojih prethodno razvikanih bestsellera. Pa ljudi bi pošandrcali od takvog koncepta. Elem, kad se gleda film ili sluša album reproducira se otpočetka do kraja. Tako bi trebalo biti i što se tiče glazbene izvedbe, no popularna glazba ima neke sasvim drugačije strategije koje ne shvaćam, no hvala Bogu da se Skaut drže autorski legitimnog principa i umjetničke dosljednosti... A zvuk moćan, sadržajno bogat sukladno s pjesmama u kojima je Veljo izmjenjivao svirku gitare s povremenim istupima bez nje upravo u formatu frontmena, odnosno onako kako je to već i njegov davno izrežiran običaj da gitaru prepusti glavnom maestru Gocu. Nizale su se "Šesta žena", "Noge za trčanje", "Lucifer i ja", laganica "Nekoj drugoj majci", "Čovjek koji je mrzio sve", najnoviji singl "Vjerujem", a shema promocije je jedino isprekidana s 2-3 starije pjesme "Crna rupa" (jedina s prethodnog albuma "Blefer") i kumulativnog hita "Kako je umro Petar Pan", dok su zvanični dio repertoara okončali s najupečatljivijom himnom "Papa Štrumpf", starim komadom tek sada objelodanjenim i na službenom izdanju. Moram reći da sam dobio i opipljiv cd: odlično je dizajniran u crnoj kartonskoj košuljici uvijenoj u plastificiran omot ispod kojeg se nalazi standardna plastična kutija, dakako i cd-disc, te siva knjižica sa svim tekstovima i osnovnim informacijama, a kao izdavač je potpisan Dujić Veljača d.o.o. Sam štimung koncerta je rapidno rastao po intenzitetu. Od onih tridesetak kiselih lica koja nisu obećavala neku prijatnu atmosferu, ne znam odakle se uspjelo samo odjednom stvoriti stotinjak ljudi, koji, kao da uopće prilikom Jam Rizual isu bili prisutni u klubu, no kad su Skaut zapržili ljutim začinima svoje distorzirane gitare i ritmove, sve se pretvorilo u vrlo dojmljiv hard-rock/metal performans. Veljove sposobnosti stalnih komunikacija s publikom neprestano su dolazile do izražaja i zagrijavale temperaturu do klimaksa. Očito se čekala "Crna rupa", "Petar Pan", "Osa" i "Papa Štrumpf", definitivno ultimativni hitovi benda stacionirani tek u završnom opusu koncerta premda i novi materijal frca s rasprskavajućim efektima, energičnim sadržajem i himničnim refrenima. Dakako, unatoč činjenici da je taj 'novi' materijal vrlo dobro znan još iz prošle dekade, svoj pravi službeni život dobiva tek ovim albumom kome tek predstoje analize i preslušavanja fanova koji, vrlo slično poput mene i nisu znali točne naslove i detaljne stihove. Elem, njihov nastup je bio sjajno nabrušen, energičan, svirački točan i koncizan, a tonski vrlo dobro realiziran, pa ih se očekuje ponovno i to čim prije da se učvrste dojmovi fantastičnog novog albuma. Posljednji bend, zagrebački ACHROMATIC ATTIC sam morao propustiti. Idući dan je bio radni četvrtak, a takav luksuz od ružione nakon pola noći sve teže si mogu dozvoliti.

horvi // 01/06/2015

> vidi sve fotke // see all photos