Već u nekoliko navrata zagrebački četverac Acromatic Attic su mi prilikom živih svirki ostavljali nedorečen dojam. Što zbog tipičnog demo okusa loše tehničke podrške s miks pulta, vokalnih nadvikivanja na engleskom gdje se malo što razumijelo što vođa i gitarist Dino Seferović pjeva, a što zbog prenatrpanog žanrovskog stylinga koji je stalno vijugao iz pjesme u pjesmu.

Ipak, ovaj njihov kratki, 18 i pol minuta bezecirani EP pokazuje da nikako nisam bio u pravu što se tiče živih svirki. Jest da im je tonac fušario zvuk na koncertima, možda ga i bolelo uvo za bend, a i ona stvar u stilu 'jebe mi se, odsvirati će pol sata, možda i dulje, to ću pretrpiti', no ipak je činjenica da Dino i ekipa znaju napraviti itekako zanimljiv materijal u studiju kojeg, na žalost ne mogu zbog raznoraznih okolnosti dosljedno predočiti na pozornici.

Ovo je prije svega jedan odlično urađen materijal kojeg sam sasvim slučajno dobio prilikom zajedničkog nastupa sa Skaut u Klubu 30.X 2015. kad je odavno prevalio svoj zenit roka trajanja i praktički se dijelio besplatno jer nam je scena 'ispod poklopca' popraćena s tek nekoliko dobronamjernih promatrača i slušatelja. Snimio ga je Mrak Mrakovčić uobličivši ga u sadržajno bogatu finesu, a mastering je napravljen u Nashvilleu (Sage Audio), te već po tome itekako odskaće od nekih prizemnih balkanskih indie-rock i inih specifičnosti. Bend na ovome EP-iju zvuči svjetski dotjerano s 5 posve različitih pjesama koje prelamaju alternativni žestoki rock, post-grunge, natruhe garaže, ali i brit-pop patetike u laganijoj "Reconciliation" punoj gitarističkih soul/blues staccata ili camp jazzy-rock referenci naslovne "Wondering why" što se uz neku nevjerojatnu marketinšku sposobnost kakvu ni dečki, a niti bilo tko s ovog područja nema mogla proturiti kao jedna od špranci za najnoviji filmski razvikani serijal James Bonda. Eh, ipak oni nisu te sreće, ali bilo bi fino to zamisliti...

Žalosno je što bend s ovakvim pjesmama, a tu su još i sjajne "11" nabijena efektima, plesnim rock tempom, Cobainovskim urlicima, tipična Nirvana/ Scroll-ovska post-grungersko energična 'up & down' razarača "Everyone knows" (dakako, zasluga Mraka Markovčića) i Arctic Monkeyovska "Hidden feelings" kad su britanske indie-rock zvijezde šibale žanr u punom smislu riječi dovodeći duh Pixies na Otok nekad nenadmašnog kraljevstva svega novoga i zanimljivog. Danas, zna se, Britanci nemaju Bogzna što osobitog ponuditi u tom fahu, svi manje-više bježe od termina indie-rock osobito zbog komično-tragične sudbine bradatih hipstera 'vu uskijeh hlaćah' koji se ganjaju po cijelom svijetu kao mogući islamistički teroristi preobraženi u trendly fazon, a ako će ova zagrebačka četvorka uspjevati na narednim nastupima poboljšati kvalitet prezentacije ovog studijski odličnog materijala, razloga za loš ili površno neupečatljiv dojam ne bi trebalo biti. Pjesme su tu, potpuno na mjestu, ali u raskoraku s onime što se od benda dobiva uživo.

Naslovi: 1.11, 2.Everyone knows, 3.Hidden feelings, 4.Reconciliation, 5.Wondering why

Ocjena (1-10): 8

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/12/2015