Prvo cijeloga jutra, pa onda cijeloga dana, pa zatim cijele večeri, lijevala je prokleta dosadna kiša. Nitko ne voli slaviti rođendan po kiši, a kamoli onaj koji računa da će se pojaviti ljudi koji na to ničim nisu obavezani. Ipak, ispostavilo se da ta posvemašnja natopljenost grada Zagreba nije bila protumačena kao otežavajuća okolnost od strane zainteresiranih za pohađanje spomenutog rođendana te večeri. U maniri glista izmigoljiše ipak svi iz svojih nastambi i okupiše se na, o, po, pri, prema, u Grey Roomu u vrlo zadovoljavajućem broju. Slavljenik je, ako ima onih koji ne znaju, bio Ognjen Bašić. Točnije, njegov svojevrsni alter-ego je imao svoj dan - prije točno pet je godina Čudnoređe (Ognjenov životno-muzički projekt) održalo prvi nastup. U međuvremenu je pod tim imenom nastupao u svakoj rupi i ispupčini koju možete i ne možete zamisliti, a sad je došao red da to nekako i obilježi. Pa se dosjetio pozvati i ostale bendove u kojima djeluje i upriličiti cjelovečernju poslasticu u vidu različitih inkarnacija sebe sama plus desetak živopisnih muzičkih suradnika kojima bijaše čast uveličati tu proslavu. Grey Room ima tisuću mana, ali i jednu vrlinu koja ih sve zasjenjuje - specifičnu atmosferu koja se tamo stvori svaki put bez iznimke, teška pozitiva je to. Tako je bilo i u petak, sve je odzvanjalo od veselog žamora ugodnih razgovora pijane ekipe. Kako su nastupila tri prijateljska benda, to je uzrokovalo okupljanje poveće količine ljudi koja se međusobno poznaje, tako da je bilo vrlo zabavno kruzati od kauča do kauča i ćaskati s razdraganim poznanicima i prijateljima. Pravi rođendanski štimung u punom smislu riječi. U biti su dvije riječi, ali to se tako kaže. Nebitno. Kako to obično biva kad zrakom struje tako dobre vibracije, malo tko je uopće primjetio da je već oko 11 i 30 i da je krajnje vrijeme da se otpočne sa svirkom. Ipak, u nekom je trenutku zbilja krenuo Dosh Lee, što je označilo automatsku seobu kompletnog uzvaništva (osim pankera na paletama koji su bojkotirali) u sam sivi sobičak. A to je pak značilo da je taj sobičak skoro pa pun, što je sigurno velika stvar za Ognjena koji je nažalost navikao na slabiju posjećenost koncerata. Dosh Lee je odradio set od 8-9 pjesama, vrlo kratko su svirali zbilja. Koliko sam shvatio, razlog tome je što je bubnjar nov(ij)i/zamjenski pa nije stigao uvježbati više. Ta previranja oko postave (stari pjevač je otišao u Kanadu, pa je Bašić od prošle godine zauzeo njegovo mjesto) vjerojatno samom bendu predstavljaju problem, ali u ovoj je situaciji to ispalo super jer su nam podarili jedan vrlo koncizan i efektan "best of" nastup kojem se teško može naći zamjerka. Ognjen se u jednom od prvih nastupa za njihovim mikrofonom snašao do te mjere dobro da možemo pričati o nastupu Dosh Leea kao najboljem u cijeloj večeri. I ostali članovi su tu dakako puno doprinijeli, prije svega iznimnom energičnošću i scenskom pojavnošću na kojoj im mnogi uštogljeni papci mogu pozavidjeti. Dosh Lee se ne srame i ne boje ludovati i divljati, a kad to ukombiniramo s furioznim naletima versova razgibanog frontmena s otvorenim kišobranom iznad glave, basistom bez majice koji cijelo vrijeme skače i istovremeno roka brutalne funky dionice, ludim bubnjarem i divljim hardcore funk-punk gitarističkim eskapadama, dobijemo jednu zaista odličnu cjelinu. Kao što sam već suptilno negdje gore implicirao, Dosh Lee ima i solidnu brojku slabijih pjesama, tako da im ovakav (niti) polusatni nastup idealno odgovara kako bi izbjegli razvodnjavanje. Za bend koji postoji toliko dugo (desetak godina), to i nije neka prihatljiva okolnost, tako da im treba poželjeti da čim prije porode taj treći album koji bi im revitalizirao karijeru (koja je nažalost u priličnoj stagnaciji već neko vrijeme). Koliko god Burek i Statisti bile dobre pjesme, ne možeš zauvijek samo to prašiti. No, ovom smo im prilikom u Greyu to bez problema oprostili, zarazili su nas svojom energijom i bili smo totalno na njihovoj strani. Plesalo se i mlatilo rukama po zraku zajedno s njima, i uživalo na najjače. A nakon toga se nastavilo piti, u iščekivanju onoga zbog čega smo se i okupili. Bio je to nastup Čudnoređa, koji je otpočeo onako kako je morao - isprikom. Naime, kad se koncert najavi kao promocija albuma, onda je sasvim logično očekivati da će taj album negdje biti dostupan. To se ovaj put nije dogodilo, tako da je Bašić najavio reprizu za najesen, okrivivši perfekcionizam za nastalu situaciju. Budući da bend stalno mijenja broj članova ovisno o raspoloživosti (a i raspoloženosti) istih, treba napomenuti kako su ovaj put svirali u formaciji akustičnog power tria, zbog sretne okolnosti da se basist Mičo taman vratio iz Njemačke koji dan prije. Taj lik je maestralan i neopisivo maštovit basist koji svojim progresivnim poigravanjima definitivno daje bendu još par dimenzija više, to je pogotovo očito otkad ga nema. Dečki su odlučili koncert koncipirati tako da su nam odsvirali prvo sve stvari s albuma. Većinom su to (osim urnebesno neurotične Rančić Na Speedu) otprije poznate pjesme koje su nastajale kroz tih pet godina, tako da je nastup protekao bez nekih iznenađenja. Ta izjava, doduše, stoji samo ako ste i inače ljubitelj stvaralaštva tog osebujnog čovjeka pa znate što očekivati, u suprotnom ćete definitivno ostati iznenađeni. Prije svega zato što se radi o momku koji uspijeva ostati dosljedan unatoč tome što iz pjesme u pjesmu mijenja stil i tehniku sviranja i pjevanja, te bezobrazno spaja i razdvaja žanrove na način na koji niste mislili da je moguće. A cijelo se vrijeme kuži da je to on i nitko drugi, njegova je dijagnoza ta da uspijeva pronaći comfort zone samo u onim trenutcima kada se kreće glazbenim i tekstualnim stazama na koje drugima nikad nije niti palo na pamet zakoračiti. Od slične bolesti na našim prostorima pate i Rambo Amadeus, Mance i Brecelj. Pažljiviji će čitatelj pritom primjetiti kako ja ni u kom slučaju ne uspoređujem glazbu tih ljudi s onom Čudnoređa. Samo tvrdim da je to taj isti, najveći, stupanj emancipacije. Problem je samo u tome što je takva ekstravagantna muzika često osuđena na vječito tavorenje u undergroundu, ova trojica gore nabrojanih su rijetki primjeri onih koji su uspjeli koliko-toliko probiti tu barijeru. Kako im je to pošlo za rukom? Tako što su, ne strogo vezano uz samu muziku, uspjeli izgraditi kult ličnosti zbog kojega im se onda tolerira(lo) ono zbog čega bi se nekoga drugoga gađalo trulim voćem. Ne tvrdim da prosječan slušatelj kada čuje Čudnoređe kopa po špajzi u potrazi za starim rajčicama, ali su vrlo vjerojatno zabilježene reakcije tipa "Tko je ovaj lik i što on glumi?" i meni je to potpuno razumljivo. Jer ljudi su konformisti i nije im u interesu dopustiti nekom klaunu (koji nije Rambo) da ih "uči pameti". Pričam, na sreću, o većini ljudi, a ne svima - u petak je ipak bilo sasvim dovoljno otvorenih umova i srdaca da upiju ono što nam Ognjen želi usaditi. A on je to radio na način koji je, moram to reći, neusporedivo staloženiji nego nekada. Sam tvrdi da mu trema nikad nije faktor na nastupu, i ja mu vjerujem. Tako da odgovor na pitanje zašto više ne luduje toliko po pozornici treba tražiti negdje drugdje. Vjerojatno se radi o tome da mu je postalo važnije da nas impresionira vokalnim a ne tjelesnim preformansom, ali stoji činjenica da je to njegovo skakutanje i zabacivanje nogu (a da ne govorim o grčenju po podu i unošenju u lica ljudima) s godinama postalo zaštitni znak, tako da sad prilično nedostaje. Ovoga se puta to nije toliko osjetilo jer smo umjesto njega skakali mi - nekoliko desetaka razdraganih fanova. Mogu mirna srca iskoristiti tu riječ "fanovi", jer su ljudi oko mene mahom pjevušili tekstove i izgledali jako jebeno sretno, baš razdragano. Jednom kad su završili s pjesmama koje će se naći na albumu, dečki su počeli udovoljavati željama iz publike, pa smo tako čuli očekivane favorite (koje se valjda čuva za drugi album) Idemo bliže i Zaboravit ću da sam u kurcu, te šansonu za post-apokaliptični suton zvanu Klaonica. Označilo je to kraj Ogijevog (primjetite kako vješto rotiram različite nazive za istog čovjeka da razbijem monotoniju) frontmeniranja za tu večer, čekalo ga je povlačenje u stražnje redove. Bubnjanje u Bicikliću kao zadnjem bendu večeri, to je zadatak koji ga je još čekao, a sličan je onome kad iscrpljeni profesor tjelesnog pokušava posložiti u vrstu razred neposlušnih osnovnoškolaca. Oni ne znaju tko im glavu nosi, jedva stoje na nogama, nisu sigurni koju pjesmu uopće sviraju (a neki od njih i ne sviraju uopće, ali to je tajna), a jedino što još uvijek znaju, to je koliko su piva u sebe unijeli i jointova zapalili. Na kraju dana, to i je poanta njihovog bavljenja glazbom - samo izlika za degutantno urokavanje koje završi tako da članovi benda leže po uglovima Medike do prijepodneva. Ali ako netko u tome vidi problem, taj netko je promašio poantu. Biciklić je treš, i to najveći treš koji ste ikad čuli. Osim u glazbenom smislu, dečki se drže treš načela i u "popratnim sadržajima" što samo znači da su totalno true. Ne uplićem ovdje uopće činjenicu da ih osobno poznajem, svakome tko posjećuje njihove gigove je ovo što sam napisao odavno jasno, pa čak i da nikad nije riječ prozborio s njima. Znači, tisućiti nastup U Grey Roomu, i opet sve po starome. Tamo negdje prije cirka pola godine, nastupima u Vintageu i Močvari su počeli davati naznake uozbiljavanja i jedne više razine profesionalizma. To je sad sve ponovno otišlo u kurac, zadnjih par svirki su teški krš i lom u kojima se ne zna tko pjeva, tko pije, tko plaća, a tko svira. Evo, otkrit ću malu tajnu svim budućim organizatorima - ako želite "kvalitetan" nastup Biciklića, stavite ih da sviraju prvi kako se ne bi stigli napiti. U suprotnom možete zaboraviti na njih. Za set-listu kao pojam oni nisu čuli, ljudi iz publike konstantno sprovode svoj teror i otimaju im mikforon, treba im 5 minuta da se uspiju dogovoriti kog će vraga uopće pokušati odsvirati i onda još 5 da se uspiju prizvati i poloviti, a jednom kad zbilja počnu nešto krljati, to bude najodvratniji kromanjonski punk o jebanju starih baba ili konja. Koji još ktome obiluje greškama i ispadanjima iz ritma. Mislim, to je anti-muzika i svira ju anti-bend, ja ne mogu navesti niti jedan racionalan razlog zašto bi se to ikome trebalo sviđati. Samo znam da se meni prokleto sviđa! Jer je neopisivo uspješna negacija svih načela koja su ikad postojala, od moralnih do glazbenih. Nakon valjda sat vremena svirke, Debeli (pjevač) pokušava završiti nastup i odlazi nekud, ali naravno da to ne predstavlja nikakav problem jer se mikrofona laćaju random ljudi iz publike. Pa onda Bašić odlazi na WC i predah a na njegovo mjesto sjeda Lule iz Ciroze, a Borna prepušta gitaru Leu iz Mrtvog Petka. Dodajte još potpisnika ovih redaka na mikrofonu i imate Biciklić iz druge polovice nastupa. Najbolji dio priče je taj što je to potpuno redovna pojava, nitko u publici nije bio ni najmanje iznenađen. Kad ste za to čuli, recite mi? Kad ste, uostalom, čuli da je sastavni dio koncerata nekog benda to da se ljudi bacaju jedan na drugog na hrpu i tako leže? Teško je to što Biciklić radi uopće više nazvati koncertom, radi se o performansu razbuktavanja najnižih strasti. Nakon još pet-šest promjena postava, taj je performans ukupnog trajanja od barem dva sata konačno završio, pa se preostali dio rođendanske svite prebacio u prizemlje gdje se u Mikro Roomu dementno plesuckalo i rušilo po podu do jutra uz miks hitova Britney Spears, Miše Kovača i Kasandre.

Unatoč otegotnim okolnostima koje su je zadesile, ova je proslava protekla u iznimno pozitivnom i zabavnom ozračju, uz vrlo solidnu brojku okupljenih (150, priča se), tako da mislim da slavljenik ima sve razloge da bude zadovoljan. Dosh Lee me osobno najviše iznenadio, pokazali su da ne bi bilo mudro zaboraviti na njih. Čudnoređe i Biciklić su fenomeni svoje vrste i (svaki na svoj način) redovno pružaju genijalna koncertna iskustva, ništa drukčije nije bilo ni ovoga puta. Zaključak je da se radi o dobitnoj kombinaciji bendova, mislim da nisam jedini koji ne bi imao ništa protiv da se isti trolist okupi i najesen na reprizi promocije.

ujak stanley // 27/05/2015