Da ne bi ispalo kako o ovom lokalnom zagrebačkom fenomenu piše samo njihov povremeni član Ognjen Bašić - Čudnoređe, a i nezahvalna mu sudbina davati nepotističke komentare, taj teret sam ovaj puta isprobao ja na svojim leđima. Onako, sa strane, kako ja vidim i doživljavam ovu lucidnu ekipu pijanih zajebanata koji jako dobro znaju što rade i vrlo lako se mogu pretvoriti u furiju širih globalnih razmjera poput Satana Panonskog, KUD Idijota, Hladnog Piva, Brkova ili nekih bliskih imena iz komšiluka.

Treći album namjerno naslovljen na ćirilici nije nikakvo nacionalističko prenemaganje s gordim parolama, gestama lupanja ploča po Vukovaru, inatom pobunjenika koji navodno ne vole ništa srpsko, a u duši padaju na mnogo toga nesvijesno tapkajući u ritmovima ponekih kurentnih radio hitova s obradama starih srpskih zvijezda. Teško bi bilo reći da se ovaj album obraća upravo takvim osobama. Jest, da. Ili ne. Oni uglavnom ne znaju originalne autore, njima je bitnije da pjesma ima svoj 'šlih' koji im se dopada, no kad čuju, nedajBože neku pjesmu Biciklića na radiju (vrti ih uglavnom Radio Student), odmah će ga zgasiti ili okrenuti neki drugi program. Što je jako pozitivno za Biciklić: ima reakcije i rekreacije u tome. Ekipa benda je vraški opičena isključivo komercijalnim adrenalinom kroz prizmu suštog undergrounda sve karte polagajući ka tome da im svaka pjesma bude nabijena sirovom ekspresijom koja 'pali otprve'. Mnogo puta sam ih gledao i stvarno uživao u spektaklu koji naprave. To je jednostavno rečeno doživljaj za vizualnu zabavu. Primitivna zafrkancija neobrađene i neglumljene punk furke namjerno raštelanog benda koji se ne trudi poput tisuća bandova isfuravati 'neku svoju' originalnu muziku i detaljizirati s njome u tančine drobeći produkcijske štoseve i finoću izgaranja prebiranja po žicama i palicama. Mnogo puta sam osjetio na tim koncertima i narodski (ali ne i narodnjački) karakter zajedništva mase koja se utapa u nasladama njihovih masnih sprdačina na račun balkanske primitivnosti, a opet, mnogo puta sam i pomislio bi li ovaj bend itko 'fermao' da frontmen Debeli svojim opakim, skoro death metal growlom pjeva na engleskom... Sumnjam. A takvih zajebantskih bendova s našeg regiona imamo poprilično, samo se ne usude jasno javno reći što im je na duši, pa radije koriste engleski i tu se uvijek prevare.



Teme Biciklića su uvijek iste: perverzija, jebačina, pijanke, raznorazna omamljena stanja, ljudska stupidnost, nadrealizam najšašavijeg stanja, zajebancija slobodne komedije s nonšalantno vulgarnim neotesanostima uličnog riječnika, birtijaške kavge, prepucavnja, pa tako mnogo pjesama s ovog albuma nimalo ne odstupaju od tog leksika na kojeg su nas naučili. Uostalom, ako se malo bolje pogledaju i protumače tekstovi znamenitih punk bendova na koje su nekad dolazile horde ljudi, stihovi Biciklića nisu ništa drugačiji. Pokojni Darko Glavan je imao važnu ulogu katalizatora punka u bivšoj Jugoslaviji: nije najbolje razumio punk, ali se udostojio pisati o njemu mada je mnoge pokopao svojim komentarima i kritikama (posebno Pekinšku Patku), no rekao je jednu vrlo važnu stvar da se sa ukusom široke mase ne treba zafrkavati. A Biciklić se s ovime trećim albumom pretvara u globalni razmjer popularnosti poput recimo vrlo cijenjenih Idola koje je ispljuvao jer na početku karijere nisu znali svirati, što je čista istina. Brian Eno je, pak bio puno precizniji rekavši da je punk i new-wave glazba nevještih muzičara s inteligentnim nazorima. Koliko dotadašnji rock prije punka nije uspio promijeniti svijet, a trudio se, toliko punk jeste isto kao i har(t)monika dugmetara i friškiji elektronski turbo-folk u srazu sa sevdahom i tradicijskom glazbenom baštinom na ovim područjima.

Biciklić u svojem lirskom opusu nisu nimalo inteligentni, ne padaju na štoseve fikcije razumijevanja i dubokog razmatranja jer im to nije potrebno. Idu u dušu obespravljevnog čovjeka druge decenije 20. stoljeća kojem je jedino potreban najjednostavniji minimalizam - seks, hrana, malo nešto financija i mnogo emotivnog zadovoljstva ispoljavajući te opservacije na posve šašav način, baš kao što je Ogi prilikom recenzije debi albuma "Povratak Sompompira II" napisao da se muzika 'krčka u čorbi od vrućih govana', a dodao bih, i odmah me podsjetilo na vinkovačkog strip-karikaturista Dubravka Matakovića koji je ovakve vrlo slične storije i kojekakve zapišane, pijane, omamljene, slinave, do perverzno ogavne mučnine iscrtanih likova stvarao prije dvadesetak godina, a ima i otprilike vrlo sličan bend Septica, doduše na znatno drugačiju glazbenu formu.

O ovome bendu tek predstoje mnoge disertacije jer je jedinstven u svome pristupu. Mnogi ga obožavaju i redovito dolaze na njihove koncerte jer se mogu nalokati do besvijesti i pjevati s bendom (nikad nisam bio na koncertu Mladena Grdovića, hahaha), no ovo je jedan vrlo uspjeli štos inteligentnih ljudi koji svijesno ulaze u uloge da ne znaju baš dobro svirati niti najjednostavniji punk zapostavljajući artistički format na uštrb te 'narodski' prihvaćene komercijale. Zabava je najbitnija u Bicikliću i održava se evo već treći album na formatu koji je isti poput prvijenca. Može se osjetiti da su ponešto, poput Idola 'naučili svirati', recimo izvale neku rijetku solo dionicu da obogate inače vrlo tanane aranžmane ovih 34 minuta, no naposlijetku šta će Bicikliću neki 'lijepi komad' instrumentalizacije?



Zadnja pjesma je "Mihaela Žagar" je najbolesnija, jedina u akustičnoj varijanti gdje se ironično poigravaju pedofilijom na sarkastičan način prevazilazeći granice 'dobrog ukusa'. Za moraliste i etičare mana ovog albuma je što osim zajebancije nema ama baš nikakvu drugu poruku i poantu, samo ekspresivnu zafrkanciju odvaljenu u masne fore koje su moguće i plod (auto)biografskih memoara jer se sasvim sigurno gro ovakvih stvari, događaja i kojekakvih presmiješnih crtica svakome znalo dešavati u životu. Nepotrebno mi je sad trabunjati analize od pjesme do pjesme. One se ionako kristaliziraju na maliganskim svirkama gdje se ne zna oli je pijaniji bend ili publika himnično se uzajamno bodreći stvarajući vrlo impulzivan karakter interakcije zajedništva u tom svjetonazoru u kome je najbitnija ta karika opako groteskne humoreske u kojoj se čak niti ne primijete elementi dooma, psihodelije i eksperimentalnih izleta kojima su svirači skloni u svojstvu poboljšanja performansa i vrlo šture infrastrukture.

I na koncu, uistinu bi neumjesno bilo reći da se u slučaju studijskih snimaka ne trude koliko-toliko isklesati materijal i odsvirati relativno koncizno (Ogi, odnosno Čudnoređe zvanično gostuje u pjesmi o kultnom liku "Sompompir 3"), a ufurati se u njihov kompletan gabarit nimalo nije teško jer su uvijek raspoloženi za ovakav tip crnog i perverznog humora šibajući vedrinom kao da su neprekidno u stanju ispucavati stare masne viceve na novi i osvježen način. Njihovi sve brojniji fanovi će pronaći svoje favorite u ovoj novoj kolekciji i raspredati svoje verzije značenja tih priča pridodajući starim provjerenim adutima s dva ranija albuma nove injekcije kojih ovdje uistinu ne manjka.

Ne obazirajte se na moju ocjenu, za mnoge je ovo desetka. Ja samo ovo sve doživljavam sa strane odvagivajući glazbenu vještinu šturih kompozicija i čitav smisao koji je nošen etikom zabave za široke punkerske mase bez ozbiljnije ideologije. Najšašavija zabava je garantirana.

Naslovi: 1.Nk Hrvacka, 2.Vau vau, 3.Anti sve, 4.Pola viski pola droga, 5.Klinci 2, 6.Tarzan, 7.Lovrina cura, 8.8, 9.Panker tribanker, 10.Pećara 2, 11.Vampirektor, 12.Deda vrag, 13.Sompompir 3 (feat.Čudnoređe), 14.Klinci, 15.Mihaela Žagar

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/09/2016