'Pala' je nova desetka ove godine i to 'demo' bendu. Ovdje se gitara i bas doslovno krčkaju u čorbi od vrućih govana, bubnjaru mjestimično trokiraju ruke, pa zvuči kao da bjesomučno cijepa drva, dok pjevanje više liči na polupijanu stadionsku dernjavu vođe navijača.

Pošto držim da je muzika ni manje, ni više, nego jezik života, prirodno je da nove muzičke heroje ponajviše tražim na lokalnoj i regionalnoj razini, koja je povijesno i kulturološki najbliža mojem životnom okruženju i iskustvu. Žalosno je da ih upravo ovdje pronalazim najmanje, što zbog vlastite izbirljivosti, što zbog stvarnog manjka kvalitetne ponude uslijed manije zakašnjelog imitiranja prožvakanih uzora i ušminkavanja muzičke forme nauštrb sadržaja. Kad bih recenzirao takve grupe, lamentirao bih nad suvišnošću njihova postojanja, što bi u najmanju ruku bilo nezgodno, jer i sam pravim glazbu, pa bih si nepotrebno navukao neprijatelje na vrat i zaoštrio animozitete na već ionako klimavoj sceni. Zato ću ziheraški pisati samo o bendovima čije djelovanje najsrdačnije podržavam i kojima ne mogu naći krucijalnu zamjerku. Čast mi je i slast što sam upravo naletio na jedan takav. Naime, Biciklić.

Pošto je velika fora izmišljati nove nazive za stare žanrove, neću se praviti da sam protiv toga cijepljen, pa ću "ulazni" album ove zagrebačke grupe "Povratak Sompompira II" okrstiti kao urbofolk-punk. Kroz 14 pjesama Biciklić će vas za 20-ak turbulentnih minuta provozati urbanim cirkusom nastranih radosti. U svojoj antisocijalnoj angažiranosti, bend je cijepljen protiv kvazi-liberalnog virusa političke korektnosti, tako da se bez predrasuda mogu rugati svakome jednako, ne libeći se ni zbijanja gadljivih šala na vlastiti račun. (Anti)junaci biciklićevih pjesama su: jebači baba, dedeka i debelih teta, zlostavljači i silovatelji likova iz crtića, pijanci i egzibicionisti iz lokalne subkulture, pobornici riskantnih osnovnoškolskih igara, mistični majstori rijetkih zanata, pro(lu)pali lječitelji narkomana, ubojice životinja i ljudi iz seksualno-osvetničkih pobuda, šabani, probisvijeti, ulične kurve, pa čak i sami članovi benda u samododiieljenim devijantnim ulogama. Ako pratite stripovski opus Dubravka Matakovića, lako ćete zamisliti dementne karikature ekipe o kojoj Biciklić svira kao likove koje Mataković crta. Štoviše, Dubravkov bend Septica je polje ciklama u usporedbi sa septičkom jamom iz koje Biciklić vadi govnare smrti kojima posvećuje pjesme, što legendarnom strip-majstoru može ići samo na čast. Općenito, kompletna biciklićeva produkcijsko-zvučna slika (za koju je zaslužan Dinko Čvorić - gitarist bendova Šta Ima?, Čudnoređe i DersuUzala) ostavlja dojam kao da izvire iz grotla septičke jame, koju "obitelj Gmižić svake godine proširuje, jer nema novaca da ju isprazni" (Mataković, 2000.). To grotlo zapravo je tamna mrlja našeg društva, čijom se naturalističkom kronikom na lokalnoj sceni još prije Biciklića najslikovitije pozabavila nekro-sevdah-punk grupa Dekubitus. Ali, za razliku od Svena (frontmena Dekubitusa) koji uglavnom s gađenjem i strastvenom ogorčenošću osuđuje socijalnu patologiju, Debeli (Andrija, frontmen Biciklića) od nje ležerno pravi mapu karikatura za sirovu sprdačinu. Za Debelog su Svenove prezrene i nespomena vrijedne (a opet stalno iznova spominjane) grinje i trakavice tek ridikulozne spodobe nesvjesne nakaradnog klauna u sebi. Slušajući Biciklić možete zaboraviti drkanje na metronom i štimer te svršavanje na etiku preciznog tehniciranja, koja pliva u kristalnom zvučnom jezeru. Ovdje se gitara i bas doslovno krčkaju u čorbi od vrućih govana dok se nategnuto preklapaju, bubnjaru mjestimično trokiraju ruke, pa zvuči kao da bjesomučno cijepa drva, dok pjevanje više liči na polupijanu stadionsku dernjavu vođe navijača. Matematički, svirka obiluje sitnim ritmičkim i tonskim greškama. No, iz emotivne perspektive, ta nonšalancija tehnički je najprecizniji okvir za tematski sadržaj koji se podupire. Ipak, unatoč činjenici da slušate vožnju klimavog i hrđavog Biciklića, a ne Mečke s nabuđenim fergazerom, šasiju podupiru neke suptilne finese iz kojih se čuje da bend, unatoč bezobraznoj sirovosti, nije od jučer na glazbenim cestama. Ovdje mislim na ugodno tečne, a u nijednom trenutku monotone strukture pjesama te na prirodni bubnjarski osjećaj za groove, koji kao da implicitno teži nametanju funky-standarada punku. Ove tekovine zasluga su Marka Rančića, većinskog autora muzike, koji se ozbiljnije uhvatio palica tek nakon što je osnovao Biciklić, a koji je od prije poznat po pjevanju u ex Mental Harakiri te odnedavno i po svom "drugom" (zapravo prvom) autorskom punk-metal bendu Svinje. Nadalje, Debeli ipak djelomično, možda i nesvjesno, intonira glas prema nekim osnovama ritmičnosti i sluha, a njegovi nedostaci postaju prednost kad vokalom uhvati neku specifičnu i neponovljivu (ne)melodičnost. On ne zna pjevati, ali da je u bendu netko tko zna, Biciklić ne bi ni postojao. Debelijev vokal je zaštitni znak Biciklića. Nije ni da su Veljko (basist) i Borna (gitarist) jučer primili svoje instrumente u ruke, tako da se za cijeli bend može reći da nisu diletanti iz neznanja, nego radi odabira. Da se svojski trude biti tehnički bolji, ne bi valjali. A ostat će dobri ako puste da se napredak odvija lagano po spontanoj inerciji.

Zaključno, "Povratak Sompompira II" je svjež, autentičan i duhovit uradak, koji potpuno korespondira s vremenom i prostorom u kojem je nastao. Imitacija je bendu nepoznanica, mjestimične tekstualno-glazbene citate i parafraze dovitljivo i šarmantno okreću u svoju korist, a forma im je potpuno stopljena sa sadržajem. Takva djela danas su rijetkost i u svjetskim okvirima, pa ću ovaj osvrt poentirati srpskom marketinškom krilaticom: "Svetsko, a naše". Nadam se da vam nisam otkrio previše informacija koje bi vam pokvarile ugođaj prvog slušanja, a da ste ih dobili dovoljno za poticaj da detalje krenete istraživati sami. Uživajte u slušanju Biciklića. Možda saznate i tko su Sompompiri.

Postava:
Debeli - vokal
Borna - gitara
Veljko - bas
Rančić - bubnjevi, prateći vokal
Lovro - gitara (uživo)

ocjena albuma [1-10]: 10

ognjen bašić // 25/01/2013