Pri dolasku, hodajući po onom putu uz nasip koji vodi ravno u Močvaru, noge su mi se ubrzale jer bilo je očito da je nastup već počeo. Grrr.. zakasnili smo na nastup Petra Vranića zbog čega mi je bilo posebno krivo tek nakon što sam vidio ostatak večeri, na putu do stana. Po ulasku ulijećemo na nastup Ivana Škrabe i još pod dojmom, odslušali smo drugu polovicu nastupa. Škrabe je izvodio stvari koje uglavnom imaju dodirnih točaka sa američkim folkom, bluzom, countryem i još ponekim srodnim stilom a tekstovi su mu na hrvatskom jeziku. Odokativnom procjenom rekao bih da se tokom njegovog nastupa na terasi kluba muvalo oko 100 ljudi koji su više manje pozorno pratili njegov nastup i svaku izvedbu popratili bučnim pljeskom što on uistinu i zaslužuje. Kako je nastup završio, stolica nakon Ivana nije bila prazna niti minutu a na njoj je već sjedio Zvonimir Varga koji lagano ali sigurno kroči svojim putem. Njegova čvrsta i samouvjerenea izvedba puno pomaže cjelokupnu sliku koju osim gitare čine i veoma dobri tekstovi. Mada bi po onom što je svirao bilo lagano reći da mu se stil ne razlikuje puno od Škrabinog, to bi bilo sve okolo, samo ne istina. Melodije u nekim pjesmama gotovo da su mi stvarale punu sliku zvuka, onakvog kako bi izgledao sa kompletnim bendom, dok su neke posebne upravo zbog te jednostavnosti glasa uparenog sa akustičnom gitarom. Odličan nastup Varge bio je i zadnji na ''vanjskom'' stejđu.

Sljedeći na redu bio je stejđ ''šank'' i već za nekoliko minuta na njemu se nalazio Marshmallow i sve je nastavljeno kao po loju. Taman da se znatiželjnici presele unutar kluba i ulove početak nastupa. Ponovno odlična izvedba na koju se moralo jednostavno prepustiti. Makar solo i drugačiji, sve je to u okvirima indie pop-rocka. Ponekad malo na bluzerski, ponekad više na neki americana way a tekstovi na engleskom veoma dobro pristaju uz neke laganice. Stalno su mi se muvale neke paralele s nastupima prije no produkt toga uglavnom je bilo moje sve veće i veće oduševljenje konceptom nastupa i prezentacije na ovom Kantautorskom festu. Vrijeme je doslovce letilo i nakon dvadeset i nešto minuta na stejđu je već nastupao Felon. Sjećam se nedavno jednog podužeg kružnog maila gdje se između ostalog vodila rasprava i o tome, kakav je netko izvođač i zašto, ili ti ga, što on govori svojom glazbom. Meni je tokom Felonovog nastupa to nekoliko puta palo na pamet jer, čak i u ternutcima u kojima bi publika bila tiha, naspram dosadašnjih nastupa, energija iz pjesama koja je dopirala do mene nije bila dovoljna da me održi na nivou. Mišljenja sam da bi uz neki režanj i jači trzaj po gitari, te iste zvučale puno uvjerljivije. Slušao sam Felon u punom sastavu, i makar su u tom izdanju nešto konkretniji, opet mi je falio taj neki zamah. Uglavnom, kako je sve brzo teklo, Felon odlazi uz glasan aplauz kao i svatko te večeri a kod mikrofona i sa gitarom u ruci, bio je već Miki Solus koji je gotovo instant počeo sipati tekstove. I to onako, kao da mu se spremnik napunio, zanjihao i neki osebujan tekst je samo iscurio iz lonca. No nedvojbeno je da mu je bez problema uspjelo zabaviti večinu prisutnih tih dvadesetak minuta On je ujedno bio i zadnji izvođač prije no što smo se svi preselili na finalni ''unutarnji'' stejđ.

Iza umjetničkog imena Nevjerni Tomo stoji Tomislav Zorić član dobro poznatog Olovnog plesa iz Dugog sela. Njegov solo projekt ne odmiče previše od matičnog mu benda, osim što je sada sam na pozornici sa gitarom podebljanom delay i reverb efektima. Nevjerni Tomo niže teške blues dionice koje jako dobro sjedaju na jednako "teške" tekstove. Tekstovi se idejno i stilski naslanjaju na klasike hrvatskog pjesništva, pa imate osjećaj da je to još jedna Matoševa ili Ujevićeva pjesma koju je Zorić uglazbio. Ovaj nastup iskoristio je da predstavi svoj album "Pogled sa drugog brijega", a aplauz nakon nastupa pokazao je da Nevjerni ima poprilično vjerne obožavatelje. Nakon melankoličnog i sjetnog Nevjernog Tome na stage se popeo uvijek humoru i zafrkanciji vjeran Ante Perković - novinar, publicist i glazbenik. U kratkom nastupu podijelio je s nama svoje emocije i frustracije koje na inteligentan način slaže u trominutna mala remek djela o ljubavi, međuljudskim odnosima i životu u velikom gradu. Ovu večer falio je laptop, ritam mašina i samplovi, ali i ovako ogoljen sa gitarom, zabavio nas je nekih dvadesetak minuta i pokazao kako iskusni i naslušlani lisci rade i doživljavaju muziku. Ante Perković ostavio nas je u pozitivnom i veselom tonu sa pjesmom "Postoji plan" i time napravio dobru uvertiru u još opičenijeg Ognjena Bašića, poznatijeg kao Čudnoređe. No, prije njega na stage je stupio Luka Belani, koji je vjerujem bio i jedan od razloga pozamašnog broja ženske publike te večeri u Močvari. U maniri svjetskih indie kantautora (uf, što ne volim ovu sintagmu, ali se trenutno ne mogu sjetiti bolje) u kariranoj košulji, ispranim trapericama i trodnevnoj bradici odavao je dojam preslike milijuna istih šmikera s gitarama. Glazba mu se kreće po teritoriju ugodnih i pitkih meodija koje su nam se već toliko urezale u uši zbog poplave kantautora tog kalibra, da ne znam što bih napisao, osim da njegova glazba doista zvuči svjetski, kako mu tepaju mnogi kritičari, ali to smo, brate, Luka čuli mali milion puta. A kad je svoj nastup započeo Čudnoređe i to sa stvari koja se zove "Hvala vam od srca" , a nastala je tako što je Ognjen Bašić - Čudnoređe, koji inače zarađuje dijeleći letke po zgradama, sakupio najinteresantnije opomene stanara i od njih napravio tekst, shvatite da se radi o autentičnom autoru čiji se rad ne svodi na puko prepisivanje engleskih i američkih uzora, što je nažalost boljka večine kantautora te večeri. Pjesme Čudnoređa su preslika stvarnosti koju autor živi, a to je valjda i poanta bavljenja umjetnošću. Korištenje Štulićevog "Nedeljnog komentara" koja danas prema Bašiću treba zvučati ovako - Svi imamo dara, dopušteno je da se odgovara, jasno je da autora zanimaju puno veće teme od samodopadnih ljubavnih tekstova, koje smo imali priliku slušati te večeri, ili pak bezveznog nabrajanja rečenica, poput Miki Solusa, pod krinkom "drugačijeg", "inovativnog" ili "čudnovatog". Čudnoređe se te večeri, po meni, pokazao kao najautentičniji autor, a njegova glavna inspiracija je hrvatska stvarnost sa svim svojim paradoksima, divotama i nebulozama. Autora poput Ognjena treba biti više! Na kraju, to je išlo otprilike ovako. Svakih nastup u okviru dvadeset minuta bio je odlična solucija da se nitko tokom večeri ne preklapa, a da se zbog simboličnosti samih stejđeva dobije i dodatni filing da se nešto dešava. Na primjer, cijeli program mogao je bez problema biti održan samo na jednom, bilo kojem od tri, ali nije što je svakako plus. Svi su se držali unaprijed dogovorenog scenarija i koncept Kantautorskog festivala je definitivno uspio.
O broju publike bi se isto pomalo dalo raspravljati jer kad se malo bolje pogleda, dođe se do računice da je na svakog izvođača te večeri došlo otprilike deset ljudi, što je malo s obzirom na to tko je sve te večeri nastupio. Ne sumnjam da će sljedeći, na kojem bi trebale nastupati samo ženske kantautorice, biti još bolji i posječeniji jer sam ovaj festival dokaz je da ovakva scena i potražnja za njom postoji i raste.

mario m. & vedran

terapija // 12/09/2012

> vidi sve fotke // see all photos