Neobična postava benda klavijature, akustični bas i cajon, mogla bi Vas navesti na pomisao da je Hrvatska dobila svoj Keane. Na (ne)sreću to se nije dogodilo.

Prema nazivu prošlog izdanja i prve pjesme s novog EP-a, moglo bi se reći da je uzor našao u Anti Perkoviću i njegovom albumu "Svi me vole dok me ne upoznaju". I tu već dolazimo malo bliže definiciji muzike koju možete čuti na ovom EP-u. E sad da li su "bolesni textovi sa super mjuzom" ili "bolesna mjuza sa super textovima", ovisi s koje strane se gleda odnosno u koje vrijeme i pod kakvim utjecajima se sluša.

Pokušati opisati muzičku podlogu Mikija Solusa ravno je samoubojstvu, odnosno definitivno ju je nemoguće usporediti s nečim već poznatim. Vrijeme će pokazati da li je Miki bio vizionar pa će za par godina kopirati njega ili će govoriti da je bio neki opskurni čudak koji je sviraju neku neprihvatljivu muziku koju su razumjeli samo njegovi frendovi. Za sad mu ide na ruku to što je krenuo s tezom "Bojim se muzičkih kritičara" i umjesto da čeka reakciju izveo je akciju. Stoga će mnogi "muzički kritičari" "stati na loptu" ne želeći kontrirati, jer već je samo spominjanje Stavrosa i Biebera dovoljna blamaža. Tu si je stvorio "win win" situaciju. Kritika ga hvali, a publika ga voli. Šta ćeš bolje. U nekom normalnom svijetu Miki Solus bio bi zvijezda. U Hrvatskoj…



Slijedi Pun kufer, koja je sprdačina sa svim i svačim od studenata koji se guraju preko reda u menzi (doživio!), do hipstera i hype bendova (S.A.R.S. se našao na tapeti), u Wu Tang okušao se u repanju na sebi svojstven način s nesvojstvenom glazbenom podlogom za "rep" pjesmu.

Za kraj je ostavio pjesmu pod nazivom Robi Prosinečki. Kad sam vidio naslov, nadao sam se da će biti nešto vezano uz legendarni jumbo plakat na kojem Robi reklamira Kutjevačku graševinu, al nije se dogodilo. Što se mene tiče, pjesma se lako mogla zvati i Igor Štimac, al možda ne kužim, no ona me jedina podsjetila na nešto što sam već čuo. I to vjerojatno da sam nije spomenuo ne bih ni primjetio, al to je Seven Nation Army.

Za rezime ove četiri pjesme koje ukupno traju 11 minuta, moram reći da je dobro što se Miki Solus odlučio na kratke pjesme i kratka izdanja. Bilo bi naporno slušati 50 minuta "bolesne mjuze sa super textovima". Osim toga u tih 11 minuta uspio nabrojati pedesetak celebritya, što pravih, što fiktivnih, što wannabe, i staviti ih u duhovit i smiješan kontekst što mnogima koji se trude, vjerojatno i više od njega, ne uspijeva. Stoga, palac gore za Mikija i vjeruj mi, ne moraš se bojati muzičkih kritičara.

ocjena albuma [1-10]: 6

pedja // 05/06/2014