Kad sam čuo da će šest bendova nastupiti u jednoj noći jedan za drugim i to još kao neko natjecanje, pribojavao sam se da će to biti tek 15-minutni demo. Na sreću, nije bilo tako već je svaki bend dobio dobrih pola sata za demonstraciju moći što je sasvim dovoljno obzirom da se radi o žestokoj muzici.

Prvo što upada u oči pri pogledu na izbor bendova su Father i Cold snap, vjerojatno zbog toga što su jedini koji su objavili albume za domaće etikete pa su i dobili najviše medijske pozornosti, a i najveći hitovi su im obrade (Eleanor Rigby i King of the Bongo) te su kao takvi bili najveći mamac za publiku. Drugo što upada u oči jest da svi bendovi već duže postoje na sceni i da svi imaju barem po jedan objavljen album, a većina njih i dva te da svi imaju što regionalni što međunarodni ugled među metal zajednicom kao i svoju vjernu publiku. Uzimajući sve navedeno u obzir, nije ni čudo što je Boogaloo bio dupkom pun od samog početka. Prvi su nastupili splitski Stimulans. Postoje još od 2002.g., imaju objavljen album Dust iz 2010.g., čak i dva hita Dust the road i Omiški gusar. Sviraju standardni heavy metal sa power utjecajima skandinavske škole 90-tih, znači puno melodija i promjena istih unutar jedne pjesme te brzih solaža. Nije loše, ali ništa posebno, čak bih rekao predvidljivo. Trebali bi razmisliti možda o klavijaturama ili pokojem simfonijskom stringu tek toliko da im muzika dobije na pretencioznosti bez koje niti jedan power metal bend ne može. Za bend koji izlazi iz lokalne scene te traži svoje mjesto među širom metal zajednicom, izuzetno dobro.

Nakon ovog sasvim solidnog zagrijavanja, stiže prvi crowd pleaser, varaždinski Cold snap. Bend je naporno radio na svojoj promociji od izdavanja albuma Perfection, što se pogotovo vidi u vizualnoj prezentaciji benda. Ovaj put su došli bez samplera pa su gitare morale biti posebno prijeteće. Svojim zaraznim groove metalom uspjeli su pokrenuti mase koje se nisu smirivale sve do kraja. Jan Kerekeš je opet dominirao pozornicom, što svojim gibanjem što specifičnim mehaničkim vokalom. Odsvirali su bez pauze par uspješnica sa zadnjeg albuma, završili sa King of the Bongo i ostavili publiku da se oporavlja. Nakon njih su uslijedili zadarski Rising dream. Oni su bili najveća nepoznanica budući su nakon albuma Failed apocalypse iz 2008.g. napustili dotadašnji power izričaj te ga usmjerili više ka progressive/death pa stoga nisam znao kako zapravo sada zvuče. Također su zamijenili pjevača sa pjevačicom Ines. Sada zvuče nešto kao After forever od albuma Invisible circles sa pokojim gruntom što je očiti utjecaj Arch enemy. Bend je uigran, vidi se da godinama već sviraju, a Ines se dobro snalazi u datoj joj ulozi. Budući je došlo do skoro potpune promjene izričaja, bend je izvodio uglavnom nove i nepoznate stvari koje će biti objavljene na albumu koji bi trebao izaći na proljeće stoga su ovu priliku iskoristili više kao predstavljanje novog zvuka i pjesama te najavu za nadolazeće događaje. Zatim je uslijedilo najveće iznenađenje, zagrebački Inciter. Znao sam od prije da su oni uz Sufosiju najbolji i najpopularniji trasheri klasičnog usmjerenja na ovim prostorima, ali da imaju toliku mnogobrojnu i bezuvjetnu podršku..., Boogaloo je za vrijeme njihovog nastupa doslovno ključao (dosta velik faktor je prednost domaćeg terena). I s pravom, moram priznati. Čuje se i osjeti napredak od albuma Burned out cells iz 2006.g. koji je bio uglavnom samo kopija Metallice pa do još uvijek aktualnog Salvation iz 2010.g. koji je jedan od najboljih trash albuma na ovim prostorima u zadnjih par godina. Zvuk je bio napokon dobro posložen, glasan, brutalan i čist. Bend je protutnjao kroz svojih pola sata i zadnji album bez pauze i bez kompromisa. Još uvijek je to klasični trash, ovaj put sa više utjecaja Megadetha, ali sa boljom strukturom pjesama i puno uvjerljivijim nastupom. Velik broj ljudi je došao samo na Inciter budući se nakon njihovog nastupa dvorana podosta ispraznila. Nezavidnu ulogu nastupa nakon Incitera su dobili osječki War-head, bend pod utjecajem ranog njemačkog trash metala koji je kasnije izrodio death metal. Bend inače gradi inozemnu karijeru te je čak objavio dva albuma za englesku etiketu, a postoji od 2002.g. Odsvirali su definitivno najbrutalniji set koji se više bazirao na čistoj agresiji nego melodiji, pogotovo ako usporedimo sa bendovima koji su svirali prije. Rezultat toga je da je svaka pjesma naizgled ličila na onu prije nje zbog čega je povremeno dolazilo do zamora publike koja nije naviknuta na ovakvu beskompromisnost. Kad su odlučili smiriti malo agresiju i dopustiti melodiji da uđe, osjetili su se i utjecaji ostatka klasične njemačke scene poput Grave diggera. Zadnji su nastupili Father. Odsvirali su par pjesama sa zadnjeg albuma plus Machinu i završili ovaj mini festival. Set su odsvirali uobičajeno dobro uz dodatak one brutalnosti koja se može manifestirati samo uživo. Ono što mi se nije baš svidjelo je da su se više koncentrirali na sporedne stvari (davanje počasti bendovima prije njih, solo privremenog zamjenskog bubnjara, protivljenje ACTI...) nego na ono što je bitno, a to je osvirati što više i što bolje u pola sata. A možda sam ih i previše puta čuo u zadnje vrijeme pa je došlo do zasićenja, uglavnom iz nekog razloga nisu me baš fascinirali. Sve u svemu, smatram kako je ovo bio izuzetno uspješan festival, koji god bend bude izabran da nastupi na Wackenu, Wackenu je definitivno na dobitku jer su ovo svi bendovi koji itekako imaju što za ponuditi globalnoj metal zajednici. Kad bi se mene pitalo, teško bi se odlučio između Cold snap i Inciter. Naime, Cold snap imaju onaj neprocjenjivi faktor zabave koji može pokrenuti bilo koju masu dok Inciter svojim bezvremensko klasičnim čitanjem trasha uz moderne utjecaje mogu konkurirati bilo kojem metal bendu i volio bih vidjeti koji bend bi se usudio uzeti ih za predgrupu. Stimulans i Rising dream su dobri u regionalnom smislu, ali takvih bendova kao oni ima doslovce na stotine i na Wackenu bi se utopili u masi, War-head zahtjevaju dosta specifičan ukus i nisu baš za masovnu publiku, više su za manje festivale, a Father zahtjeva određeno predznanje da bi se moglo u potpunosti uživati u njima uživo.

Nakon svega treba reći da bi se trebalo razmisliti o nekakvom domaćem metal festivalu jer bendova i publike ima, samo ih treba spojiti. Zanimljivo je da nam Europa mora ukazati na to. Na kraju su sa jednim glasom više od Fathera pobijedili Cold snap. Sada nas čega regionalna runda gdje će se boriti predstavnici Makedonije, Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske koja će se odigrati u Boogaloo-u 12. svibnja.

tomislav // 22/02/2012