Najbolji hrvatski metal album svih vremena. A možda će i tako dugo ostati. Na vidiku nema nikoga. Samo jedan eon.

Čisto se bojim kako bi Father zvučao da je američki bend na nekoj velikoj etiketi koja svim mladim izvođačima izniknulih iz nu-metala i pripadajuće nove struje tempira produkciju, aranžmane, petlja im se u pjesme i od njih radi komercijalne vedete za MTV. Na svu sreću, prednost Fathera je upravo u tome što su iz Hrvatske i što objavljuju za Dallas Records koji baš i nema neki osobiti sluh za metal trendove, a niti nema skoro nikakve konkurencije na horizontu, pa im je dozvoljena potpuna autorska sloboda. Govorim to zato jer gomile i gomile američkih metal sastava u posljednih desetak godina gotovo da izgledaju kao namjenski diskografski klovnovi; albumi su im strogo specificirani sa najmanje 2-3 potencijalna hit singla apostrofirana za MTV, a između njih se nalazi brdo pjesama koje moraju pošto-poto zadovoljiti plitke kriterije masa koje su odrasle na Kornu, Limp Bizkit i Linkin Park. O ovim posljednjenavedenim samo nejaka pubertetska čeljad može imati simpatije nakon kreativne katastrofe albuma "A Thousand Suns" koji se za divno čudo okitio najbolje prodavanim metal albumom 2010. Samo, gdje je tu metal?

I za površnog slušatelja koji možda niti ne kapira najbolje šta je to suvremeni alternativni metal, ovaj drugi album riječkih Father zasigurno izaziva respekt nakon onog proslavljenog covera The Beatles, hit-singla "Elanor Rigby" kojega su plasirali još 2009. Momci na čelu sa fantastičnim frontmenom Mihael Prosenom pokazali su kako jedan relativno jednostavan pop/rock evergreen može sjajno funkcionirati u suvremenom metal aranžmanu koji je nevjerojatno kratak, a opet sažima sve bitne karakteristike benda koji razmišlja svjetski, a ne gažerski za sitne koncerte po prćvarnicama za gajbu pive pred pijanim tinejdžerima željnim headbanginga i stage-divinga. Elem, krasno je reći nakon ovog sjajno uobličenog hita kojeg znaju svi barem sa TV ekrana, da je ovo u principu najslabija točka i kao takva nalazi se na samom kraju albuma. Jer, 11 prethodnih pjesama je toliko snažno i autoritativno, da se obrada Beatlesa doima potpuno bezazlenom.

Snaga Fathera je, naime, u originalnosti. Može se zajedljivi zavidnik svim silama truditi pronaći neki sličan sastav i tražiti po internetu šta su i od koga možda kojim slučajem 'pokrali' jerbo su obradili The Beatles, ali teško da će nešto pronaći. Kompleksnost aranžmana, bogatstvo gitarističkih dionica, riffova, solaža i raznolikih intervencija Davor Tomića aka Pinkyija (koji sjajno svira i klavijature) i Dario Pažanina su rariteti. Smisao i sklad za tehnički ne prezahtjevne elemente sklopljeni su u vrlo emotivnoj glazbi koja djeluje kao da je proizašla iz najkreativnijih momenata mnogih vrsnih majstora zanata (od Deep Purple, Genesis, Yes preko Iron Maiden, Marillion, Soundgarden i Machine Head do Tool), ali Father se nikako ne zaustavljaju na svojim idolima koji god da su im, niti se kao pijani plota ne drže nikakvog određenog žanra besomučno tjerajući energiju u jednom smjeru. Njihova glazba je rafinirana, prožeta nevjerojatnom količinom različitosti i trebati će dobrih tko zna koliko godina da se pronikne u ovaj fenomen.

Progressive aranžmani koji čine osnovicu njihovih konstrukcija niti malo nisu zapetljani; vođeni su sjajnom lirskom potkom koju prate raznoliki intervali katkad uobličeni u sympho-rock formatu (primjerice lagana "Brighter than sun" a'la Genesis), ali ova petorka u niti jednom momentu ne gubi orijentaciju. Točno znaju što žele i čemu streme, a to je savršenstvo kakvog na ovim prostorima u fahu metala, iskreno govoreći, nikada nije bilo. Zvuk im je sjajan, stoput bolji od svih onih bendova koji se mogu naći u posljednjih nekoliko godina po Billboard listama najprodavanijih hard & heavy albuma, a pjesme su fantastične. Kratke metal simfonije koje maksimalno iznose 6 minuta. Objašnjavati pjesmu po pjesmu oduzelo bi i vremena i prostora. Jedino mi je žao što ovaj fenomenalan album nisam dobio prije da ga uvrstim u svoj best of za 2010.

Genijalno. Samo uživati. Nema druge. Ovo je vrhunac Fathera koji se bez ikakvih problema može uvrstiti u sam vrh svjetske progressive-metal scene.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 10/02/2011