Kod Cold Snap me smeta što nisu dovoljno žestoki. Svaku pjesmu se treba čekati na erupciju preplavljenu stalnim izmjenama glasno/ tiho - žestoko/ lagano. Svakako da imaju potreban autorski senzibilitet u kome se trude napraviti što kompleksnije, za pohvalu, raznovrsnije pjesme, no rijetko koja da ima šus onog udarca u glavu kao što bi to groove-metal trebao biti.

U bendu se nameće izgleda više kompozitorskih snaga i ideja, vlada očito neka demokratska raspodjela kreativnih niti, no koncept im se drži na okupu. Tek kada dođe deveta (!) pjesma po redu "Silent killer" za koju je predviđen i video-spot kojeg još nema, na ovome trećem albumu se osjeća kompletna snaga benda.



Tekstovi su im ponovno angažirani i osvješteni, svi su na engleskom jeziku, nadahnuti lošom svjetskom situacijom, upereni su globalno i definitivno su izašli iz našeg malog sela. Prelamaju kurentne događaje, terorizam, podmićivanja, spletke, razne socio-političke spačke, nedaće koje se rađaju na temeljima loše postavljenog društvenog modela, neke jako loše stvari koje se dešavaju svakome od nas i uključuju pojedinca kao važnog i vrijednog člana društva šireći antirasističku, pa i, generalno gledajući, humanističku svijest o ulozi vitalnosti zdravog društva kakvo u principu ne postoji. Mada govore o mračnijim i negativnim temama, u svima njima je osnovna poveznica pozitivizam u kome se katkad provuče i neki prošvercani aktivistički bespotreban stav o diskriminaciji ili zaštiti životinja. Svaki osvješteni čovjek, pogotovo s hardcore/ punk/ metal stavovima ima dovoljno jak sugestivan ego kojeg nije potrebno naglašavati što se toga tiče. Oni mutikaše koji samo razlikuju šmirgl od toalet papira, urliču na pesje govno kad zagaze u njega i tužakaju s prijetnjama da će zvati policiju zbog najmanje nepodopštine, ili se gordo predstavljaju kao umno razboriti čitatelji zakona s osnovnim, a nažalost i dostupnim pravima, kroje aktivističke zakone po kojima se više ne smije 'ubiti ručak'. Glupost. Držimo li se Biblije, Bog je rekao 'evo vam sve na svijetu i koristite se svim dobrima koja su vam na rapolaganju'.

Ok. Dečki imaju modernističke stavove 21. stoljeća koje ja ne bi u potpunosti volio zastupati, ali niti negirati. To je njihovo mišljenje izvađeno iz sveopće bujice vrlo sličnih aktivističkih ideologija s kojima se tek tu i tamo povremeno slažem.

Osim spomenutog, ubjedljivog hita, ovdje se pravim 'drukačinama' izdvajaju uvodna "Straight to hell" s moćnom ritam sekcijom (Zoran Ernoić - bas i Denis Roškarić - bubnjevi) i nekoliko solidnih gitarskih staccata (Leo Friščić i Vlado Soldatek), te "Carnival" koje šibaju 'otprve" u pravom smjeru. Žestokom, te povremeno nafilanom psihodelijom i hip-hop vokalima frontmena Jana Kerekeša koji osim grčevitog, u ovim slučajevima, prilično dobrog vokala kroz album ima i nekoliko znatno nježnijih 'clean' dionica'.

Od "Rise again" počinju kompleksni problemi koje bend još uvijek nije uspio savladati što se tiče odnosa hardcore tempova, blastbeatova i tehniciranja s različitim segmentima promijena raspoloženja. Neke pjesme su dovitljivo zahvaljujući produkciji Tue Madsena konvertirane u zanimljive eksperimentale poput kratke "Unleash me" što se pretapa u "Monster" obavijene s previše psihodeličnih prog-metal/post-metal sekvenci (riffovi su ovdje u principu ponajbolji), a laganiji uvod "Dead guardian" je jedna od onih tema koje bi rado volio preskočiti s 'clean' vokalom budući da Jan tu pokazuje da nije neki osobiti pjevač. Dobro urliče ko' strastveni navijač Varteksa ili Dinama, ali ne umije pjevati u akordu s nekim posebno dobrim performansima. Vokal mu pada u zaborav nakon par sekundi - bezličan je. Trudi se pokazati senzibilnost u laganom psihodeličnom staccato uvodu "Doomsday", ali to i nema neki osobiti efekt na kardiogram i adrenalin kojeg pruža solidan nastavak porašpan žestokim dionicama i grčevitim urlicima pospješenim poduplanim vokalima.

Pauzu čini kraći dvominutni elektronski eksperimentalni štos "Freedom" koji služi tko zna čemu (oni vjerojatno nikad neće biti industrial-electro bend), tako da je stvar posve promašena s obzirom da postoje mnogi kudikamo daleko bolji izvođači u tom fahu.

Već ranije spomenuta "Silent killer" je bez ikakve sumnje najbolji komad na albumu sa svim potrebitim medikamentima - od početka praši s odličnim 'djent' riffovima koji skupa s ritam sekcijom 'zakucavaju o pod', a Jan je ovdje vokalno najbolji zahvaljujući i spregi pratećih vokala Lea Friščića, te disonantnim kratkim solažama. Odlična pjesma sabijena svega u jako dobre 3 minute. Šteta što ovakvih nema više na albumu.

Na "Court is corrupted" Jan je pokazao jednu osobinu koju valja razvijati - smisao za vokalnu dramatiku, podrhtavanja i agresivno mračnjaštvo, a mislim da mu koja pivica, sfrkani joint i onaj otkačeni šarm za heavy njegovog oca, svima dobro poznatog glumca, ne bio uopće falio. Preozbiljan je i još uvijek ne dozvoljava svojoj duši da ga ponese uživljenost u zadanu temu. Zvuči kao silovanje, a trebalo bi spontanosti, kao i u ne osobitoj "Chameleon" gdje se ritam sekcija dobro narežirala s blastbeatovima, a gitaristi sa solidnim performansima. Posljednja, 8 minuta dugačka "My emptiness" razvija dramaturgiju s pomalo stonersko-doom/ post-metal fraziranjima (pa čak i grunge/hardcore) pokazujući bogati smisao benda za osmišljavanje kompleksnih pjesama u kojima Jan čak i jeca poput Maynard James Keenana, ali je neshvatljiv kompozitorski potez da skladba završava u fade-outu skoro 3 pune minute s gitarskim laganim repetativnim legatima i Madsenovim loop-efektima. Fali psihodelije i mašte, definitivno.

Pod jedan - Jan treba mnogo poraditi na vokalu, ovakav kakav jeste proleti kroz glavu i uopće ga se nitko neće sjetiti. Pod dva - izbaciti suvišna eksperimentiranja i usredotočiti se na zadanu temu da se ne švrlja s kompleksnošću koja u ovako mladom i nadarenom bendu stvara pomutnju, tj. Cold Snap još nije zreo za progressive. A pod tri - izbaciti iz upotrebe aktivističke teme koje ionako ništa nikad dobro nisu napravile u ovome svijetu, samo razdor. Treba inteligentnije djelovati na ljude, s dobrim pjesmama koje će na bilo kakav način doći do slušatelja i koje će govoriti o onome što jest uistinu današnja 'svijetska bol'.

Nisam osobito zadovoljan, očekivao sam puno više, ali sam još uvijek privrženi fan benda.

Naslovi: 1.Straight to hell, 2.Carnival, 3.Rise again, 4.Unleash me, 5.Monster, 6.Dead guardian, 7.Doomsday, 8.Freedom, 9.Silent killer, 10.Court is corrupted, 11.Chameleon, 12.My emptiness

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 27/11/2013