Drugi ovogodišnji paket izdanja Slušaj najglasnije donosi nisku od 7 iznimno kvalitetnih bisera gdje se već naziru i obrisi kandidata za najbolje albume 2010. To su niški TABLETARIJUM (novo izdanje Bokerinija), slovenski CAPTAIN ZERO i SOCRATES, zagrebački DOUBLE TROUBLE i JOE 4, turski KIM KI O i beogradski METAK ZA ZLIKOVCA. (BOJAN ILIĆ BOKERINI) TABLETARIJUM - Live! (2010, Slušaj najglasnije)

Treći album Bokerinija i ovaj puta malčice 'šire' ekipe sa Ivan Milosavljevićem (kompjuter, matrice) i Igor Đorđevićem - Rigeom (usna harmonika), relevantan je nastavak prethodnih "Monolita u plastu sena 1&2". Scenografija je ista, lokacija također, a i kreativni nivo nije se ništa promjenio premda sam načuo da se Bokerini posvetio porodičnom životu. Samo je došlo do promjene imena iz Paganske Ljubavi koja je popratila prvi "Monolit" iz 2007. preko duet postave Bokerini - Milosavljević na drugom "Monolitu" (2008) u Tabletarijum. No, praktički, sve je ostalo isto.

Ovaj 40-tominutni album snimljen je ponovno u klubu Feedback u Nišu negdje, koliko mi se čini u ljeto 2009., te na njemu Bokerini ponovno svojom spoken-word tehnikom recitira svoje najnovije slem stihove socijalnih i psihodeličnih grafita. O njemu samom već dovoljno znamo kao o genijalnom stihoklepcu koji inspiraciju crpi sa gradskih ulica, te uglavnom iz socijalnih, političkih i društvenih tokova koji su u njegovom slučaju uvijek vrlo kritički orijentirani s uprtim prstom u najbolnije točke sistema i infrastrukture. Da ne ponavljam već ranije izrečene pohvale na račun ovog briljantnog načitanog, duhovitog i inteligentnog poete, sve njegove nabacane sličice su širom otvoreni prostor koji samo nakon jednog jedinog stiha pruža impresivan kolaž stvarnosti povezane s nadrealizmom. Tako već u prvom broju, vrlo laganoj "Sadržajna glavobolja", Bokerini baca 'atrakcija je ako čekaš da davljenika častiš pićem/... počneš - prestaneš, prestaneš - počneš... neutralan među opredeljenima, oduzet među sabranima, ubeđuješ mesečara u mesečeve mane...', dok u narednom, nešto bržem "Ništa konkretno" sa vokalnim ženskim i muškim samplovima (a i motornom pilom) na vrlo promoćuran način okoliša o socijalnim, duhovnim i društvenim tokovima. Kroz album navodi se čitav niz maštovitih asocijacija koje, kada bi se nabrajale, zauzele bi barem 5-6 stranica, pa evo samo nekih koje su recenzentu posebno upečatljive: 'erekcija iz budućnosti diže rejting pometnje ukusa... karirani vetar nosi slike beživota, svaki novi kvadrat, stara igla bode još žešće/ nema rezervacije na hirurgiji mašte' ("Kvoter za polovičan užitak"), 'sprema se manjak saosećanja, pitaj prvu utvaru ako smeš/... huškači uče decu da mrze/... po oglasima traže podobne lopove, sprema se i gubljenje nevinosti silovanjem' ("Ne zameri promašenoj meti"), 'donesite mi refren oporavljene pesme... pasiv atak iz memorijske peve' ("Ambis poravnanje"), 'izložba mravojeda u biroima za zapošljavanje/...'mračnjaštvo pod reflektorima/... trčimo mi ničiji da bi sakrili veliko ništa za shvatiti, da bi stajali kraj mesta za sedenje/... lešinari komadaju šnicle od topovskog mesa' ("Krijumčarenje mrava"), 'na pravom ste mestu da promenite kanal/... uradi sam tehnikom zabrane drugima/... nađimo se kod rashodovanih spomenika' ("Mamitelj protiv mamitelja").

Glazbeni dio je također besprijekoran; uvodni dio je laganijeg tempa koji ima elektronski trip-hop šlih kojeg je Ivan obogatio s brojnim psihodeličnim i inim efektima koji ponegdje zamirišu na etno (primjerice u "Kvoter za polovičan užitak" sa melodijom indijskog sitara), dok je Rige s usnom harmonikom na sve to dolijao blues akcent svojim melodičnim minijaturama. Neobičan dio albuma je "Ne zameri promašenoj meti" u čudnovatoj electro seansi kakvu su ponekad znali upriličiti legendarni Suicide i Alan Vega na kasnijim albumima. Nazovimo plesnije skladbe su "Ambis poravnanje" u kombinaciji mekanog minimalističkog ambient-techna između The Orb s natruhama Philip Glassa, laganih sympho insinuacija i Pink Floyd atmosferom, te uvrnuti trip-hop s (ne)namjernom (?!) početnom noise strukturom "Krijumčarenje mrava" kakvog Tricky nije napravio dobrih desetak godina. Ivan se zbilja dokazao kao vrstan kompozitor koji je u tančine pogodio Bokerinijev lirski ugođaj, te se po treći puta pokazalo da je ova formula u kreativnom pogledu više nego uspješan spoj ambijenta i suvremenog, može se reći, gotovo namodernije laptop stilizacije koja podjednako varira između undergrounda i neophodnog komercijalnog efekta. Netko bi se zapitao 'kako to da je Bokerini toliko dobar, a nije popularan?'. Odgovor je jednostavan - Bokerini ne trči za uspjehom, on i njegova ekipa su kreativci kojima je rad važniji od feedbacka audijencije i piskarala koji se (poput mene) refleksno odnose prema njegovom stvaralaštvu. On je balkanski vođa inteligentnog socio-društvenog undergrounda kakvog nemaju niti Britanci, a ni Ameri. Svaka čast Saletu i Goribor koji su uspjeli pokoriti Hrvate i dobar dio ex-Yu, no Bokerini je, po mojem skromnom sudu prevazišao mračne sofistikacije i pretvorio ih u kristalno jasne metafore koje su istovremeno realne i nadrealne. O njemu bi se moglo raspravljati danima, no činjenica je da iza svakog njegovog stiha stoji čvrsti dokaz vremena u kome radi i stvara, a osim toga, nonšalantan je, ne zamara, ne banalizira, nije vulgaran, štoviše, vrlo je kulturan (mada bi mogao izbaciti cijelu gomilu žući), strahovito je nadaren i ne šalabajza s nepotrebnim bedastoćama. Zna vrlo dobro dokle može sa svojim sočnim leksikom, a da to ulazi u granice dobrog ukusa, umije idealno progovoriti o mnogim vulgarnim stvarima na nadasve obrazovani način i veoma je smiren što bi u nekoj drugačijoj, na primjer punkerskoj ili death-metal razini bilo popraćeno s mnogo 'lumpenproleterskih-oooaaauugrrr' sintagmi. Osim toga, sve ove pjesme pokazuju odličan poligon za punk, metal, rock, country, pa i DJ, electro i jazz covere, te je samo pitanje vremena kada će krenuti serija obrada njegovih kompozicija. Jest, kompleksan je to zadatak, ali pretpostavljam da kad smo već dobili razne 'tribute' bandove EKV, Azre, Bijelog dugmeta, Divljih jagoda..., Bokerini se neminovno nameće kao novi izazov za pretvorbu sjajnog autorskog rada u zabavu za 'beli svet kroz talase sreće' (citat iz pjesme "Ambis poravnanje"). Da se laički izrazim, on je Srbin koji pomiruje ustaše i četnike, ne razdvaja ih kao Đoni Štulić u kriznim godinama ratnih 90-ih, već se trudi reći 'malo tebi, malo meni' sa slobodnim gardom koji je dozvoljen. Bokerini ima pristojnu crtu genijalnosti.

Sve zajedno gledajući (a i slušajući), ovo je novi, sjajno sročen i realiziran album Bokerinija i ekipe koja djeluje kao da je prisutan čitav band sa akustičnim bubnjevima (odličan zvuk Ivane!), klavijaturama, samplerom, klasičnom bas i električnom gitarom potpomognut usnom harmonikom. Premda je u glazbenom pogledu minimalistički sveden na najosnovnije opcije, za ovakav rad, kada bi ga čuo i sam Tricky (pa i Massive Attack) možda bi poželjeli ostvariti nešto slično. Jedina je zamjerka (barem moja) što je album ponovno objavljen kao samo jedna snimka, pa sam ponovno sve pjesme morao izrezivati po redu što mi je oduzelo dobrih sat vremena. Ali za Bokerinija, najoriginalnijeg ex-Yu autora, zaista nije teško uložiti i po nekoliko sati života kojeg on pretvara u istinsku umjetnost.

Vrlo jednostavno, a maštovito do besvijesti. Slobodno tvrdim da je ovo najbolji ovozemni album 2010. godine.

Naslovi: 1.Sadržajna glavobolja, 2.Ništa konkretno, 3.Kvoter za polovičan užitak, 4.Ne zameri promašenoj meti, 5.Ambis poravnanje, 6.Krijumčarenje mrava, 7.Mamitelj protiv mamitelja

Ocjena (1-10): 10
Web: www.myspace.com/bojanilicbokerinipaganskaljubav

Diskografija:
Monolit u plastu sena (2007)
Monolit u plastu sena II, nova epizoda, live! (2008)
Tabletarijum - Live! (2010) CAPTAIN ZERO - Slovenian Moochaphytes (2010, Slušaj najglasnije)

Postoji istoimeni band iz USA, ali ovdje je riječ o starim snimcima slovenskog autora Dani Bedrača iz Celja koji su nastali između 1997. i 1999., te prema tome na internetu se o ovome projektu ne mogu, barem za sada, pronaći nikakvi podaci. Jedine informacije su one koje stoje na poleđini omota; snimke su napravljene u studiju Trg u Celju, a 2010. ih je producirao i masterirao Grega Peer u Žalecu. Inače, Dani je počeo s radom još 1984. u okvirima elektronske glazbene scene, te je radio sa grupama Lokalna Televizija i Sfinkter s kojima je snimio nekoliko audio kaseta. Neke od tih snimaka se mogu pronaći na kompilacijskom cd-u "Pebi, ne strelat!" (2010, DZU Filter, Celje). Osim glazbenog rada, Dani piše poeziju i ima nekoliko objavljenih zbirki pjesama i proze, te je odnedavno i urednik književne revije Vpogled iz Žaleca.

Sam Captain Zero je njegov solo projekt, a osim ovog albuma snimio je još "Bad karma" i "Project 1", a priprema se i ponovna aktivnost ovog privremeno zamrznutog rada s novim albumom "Pyramid (Hommage To Gottfried Helnwein)", te nastupi uživo od kojih će se prvi premjerno održati u Metropolu u Celju negdje ujesen 2010.

Na ovome albumu radi se o instrumentalnoj elektronskoj, uglavnom sampliranoj plesnoj glazbi koja se nalazi negdje između big beata The Chemical Brothers i techna s elementima EBM i ambijentalnih eksperimenata, a zbog manjka tehničkih podataka, teško je odrediti da li su sve sekvence djelo elektronike i samplova ili ipak ima nešto i analognih zvukova jer se ponegdje razabiru gitarske distorzije, ritmička tutnjava basova i kratke vokalne sekvence (primjerice u "JNA soldier" i "Mother Mary" koje su samplirane ili prirodne, tko će ga znati?). Album je vrlo kratak, iznosi svega 25 minuta i otvara ga "Semper fidelis", plesno nabijeni techno/ trance koji podsjeća na čuvena djela Jimmy Cautya i The KLF. Jedini ambijentalni dio albuma je eksperimentalno ekspresivni, a ujedno i najdulji komad "The ambush" koji je otprilike negdje u rangu The Orb sa čudnovatim melodijski prepletenim basovima. Najkompaktniji i najupečatljiviji dio je vrlo kratka, big beat plesna "Short fight" koja djeluje kao da je izvedena na klasičnoj postavi s bubnjarem, basistom, gitaristom i klavijaturistom, dok je najbrža "Warscape" koja zbog svojeg čvrstog i brzog ritma zamiriše na kombinaciju EBM i industriala. Ipak, nekako najveće kreativne dosege album pruža na samom kraju kroz "Spring roll" i već spomenutu "Mother Mary" koje protežu čitav niz intrigantnih sviračkih i aranžmanskih elemenata od ranih Kraftwerk, preko dubova, psihodelije, vokalnih samplova koji su pretvoreni u stroboskopsko-oscilacijske melodije nalik na elektronski beat box, a sve je upakirano u plesni techno/ big beat obrazac.
Po ovome radu evidentna je iznimno visoka kreativna autorska baza kakvu na ovim prostorima u ponešto drugačijim varijantama ispoljavaju primjerice niški Figurative Theatre ili riječki instrumentalistički trance-rock band Disco'n'Action. Stoga će biti svakako zanimljivo otkriti prethodne radove Dani Bedrača, odnosno Captain Zero, kao i pričekati novi album koji bi se trebao pojaviti ove jeseni.

Naslovi: 1.Semper fidelis, 2.The ambush, 3.Short fight, 4.Warscape, 5.JNA soldier, 6.Spring roll, 7.Mother Mary

Ocjena (1-10): 7

Diskografija:
Bad karma (199?)
Project 1 (199?)
Slovenian Moochaphytes (2010) DOUBLE TROUBLE - Trash (2010, Slušaj njaglasnije)

Tko nije čuo njihov protestni singl "Ispravak netočnog naroda" objavljenog kao internet video izdanje prošle 2009. godine uoči izbora, teško da će moći shvatiti iznimno socio-politički gard ovog dvojca. Da pojasnim, stvar ismijava do daske hrvatsku vladu, vodeće lidere grada Zagreba i nogometnog kluba Dinamo koji je doslovce otišao u 'bananu'. Do sada bastioni ovozemnog hip-hopa, Elemental i Sett (pa i Edo Maajka i TBF) dobili su ljutog protivnika, punkerski nastrojeni Double Trouble koji s razlogom ne žele otkrivati svoj identitet. Samo da se spomene, pjevač je vrlo dobro poznat zagrebački inteligentan punker, a druga polovica je momak koji nikad nije iskazivao prevelike pretenzije u pop ili underground svijetu, a u ovoj prilici je kompletan autor glazbe koja je electro/hip-hop stilizacije. Ok, treba ispoštovati njihove zahtjeve, to je najmanja težina, no u uskim krugovima oni su već naveliko znani tandem. Nisu tajanstveni i velom mistike obavijeni kao The Residents, ali će vjerojatno ostati prilično dugo nepoznanica dok netko ne poželi otkriti njihov identitet. Najljepša pjesma ovog izuzetno frustiranog rada je "Slušaj najglasnije", pretposljednja kompozicija albuma koja bi mogla postati himna Zdene i Slušaj najglasnije. Kraftwerk i Afrika Baambaata u jednom, sa savršenim spojem bunta i etike olovno mračne paralize ('dosta mi je više priče, sjebano si post'o biće/ deset entuzijazma, nema ni orgazma/ al' kad svi smo dinamitni, al' kratak nam je fitilj/ ja mrzim kad svi jauču, rek'o bolje mi je na kauču/ pa upalim televizor, ureza mi se taj prizor/ zlatan lanac, retrovizor, za volanom sise liz'o/ neki crnac kopa slajo i samo psovke nabraj'o, pa reko, što ne bi i ja rep'o/ pa sam onako naslijepo da pridobijem publiku, popljuvo republiku/ pa to posl'o mejlom raji - odgovor se svaki sjaji/ ne plaše me osjećaji, ja se malko zajebaji/ slušaj najglasnije - sve će biti jasnije.../ dosta mi je sve te priče, sjebano si post'o biće/ nakon skupe vjenčanice uzele te novčanice/ ukrašen sa brandovima, bahat prema frendovima/ upao si u mišolovku, ja uz papir i olovku, deset pjesama napis'o, recitir'o, nisam dis'o'/... s producentom face to face, rolaj rap uz drum'n'bass, refren mora biti cajka usporedba Edo Maajka... život bi mi bio lagan da ljudi nisu teški'). Nema potrebe objašnjavati pjesmu po pjesmu, samo valja navesti da je ovdje riječ o odličnom hip-hopu sa 12 kvalitetnih protestnih pjesama koje su perfektno izvedene, snimljene i producirane kroz različite stilizacije. Od psihodeličnog trip-hopa sa insinuacijama na dub-underground estetiku Adrian Sherwooda i The Orb ("Ljubav nema granica", "Dolina vagina - moja domovina"), preko plesnih tempova ("Djeca kapitala", "Nisu žvake za seljake" sa telefonskim samplovima Branka Kockice i refrenom 'nisu žvake za seljake, ja ću pjevat narodnjake/ to urbana gerila sluša, tvrda kita - meka duša'). Samo se može pohvaliti Double Trouble i stisnuti im se šaka na doslijednim idejama lirike punka i post-punka, te elokventno komponirano razmjernoj glazbenoj liniji hip-hopa u vrlo primamljivom formatu koji podjednako balansira između komercijale i undergrounda. Osim spomenute "Slušaj najglasnije", kao poseban dio albuma izdvajaju se političko-seksističke "Slijedi trendove" i "Lanac sreće", te socijalna "Skuplja pita od tepsije" s natruhama techna, electro-funka i electro-popa. Odlično pogođeno kompletno djelo gdje svaka pjesma pogađa točno u sarkazam i crnu socijalnu sliku kritike ex-Yu društva na pragu odlaska u Europsku uniju.

Double Trouble premda imaju tekstualnu šegu i doslovce rade sprdačinu od ovog hrvatskog društvenog sistema koji je neznatno bolji od BiH i Srbije, jasno daju do znanja da se unatoč šali ne zafrkavaju u svojim stavovima. Kompleksno postavljena tekstualna ironija koja prerasta lokalizme i patriotizme, u njihovom slučaju je društveno osviještenje, odnosno injekcija preporoda da bi jednog dana budućnost ovih zemalja mogla (a i trebala) biti iznad 'trasha', tj. smeća. Oni ne trče za uspjehom, oni su na ovome albumu ukazali poput bliskim im, ali na sasvim drugim relacijama Public Enemy s prelaza iz 80-ih u 90-te na glavne boljke socijalne, političke, društvene, moralne i etičke probleme. Nema tu nikakve ljepote ili bijega u intelektualno sročene misaone dubine kao što ih ima Bokerini (koji im je vrlo srodan), to je kreativni neandertal poziv na pobunu sa stijene koji svijesno gubi bitku sa životinjama za koje treba neko drugo oružje osim kamena, naoštrenih šiljaka i inteligentne strategije. Odnosno, hoću reći sljedeće... nikada nisam imao prilike susresti razmišljanja nekih velikih umjetnika iz davnih vremena koji su na sličan način opisivali vrijeme u kojem su radili, primjerice nizozemskog slikara Hyronemius Boscha na čije me slike neodoljivo podsjeća leksik Double Trouble. Mnogi će ovog čuvenog Nizozemca iz 16. stoljeća povezati sa pretečama ranog nadrealizma, nagovještaja apokalipse i velikog utjecaja na Black Sabbath, te na doom-metal. No, ostavimo to po strani... Činjenica je da se Double Trouble otprilike vrlo sukladno ponašaju koristeći estetiku postojećih žanrova (hip-hop i elektronske plesne glazbe) gdje prirodni bunt nezadovoljstva prerasta u velike slike svakodnevnice sa mnogobrojnim lirski sročenim minijaturama. Bosch je to uokvirio sa bezbroj detalja na svojim likovnim radovima, a Double Trouble sa jasnim, za percepciju realističnim stihovima koji iza sebe imaju cijeli niz odgovarajućih, istinitih pojmova od kojih se ne može pobjeći. Gdje je tu umjetnost, pitati će te... Za Bosha ne treba adekvatan odgovor, odavno su ga skrojili (i još ga kroje) povjesničari likovne umjetnosti, a za Double Trouble ovo je tek početak. Jasna je i osviještena kritika društva, a kritika kao takva, nikad nije bila umjetnička forma i u tome je caka. Ali, ako prespavamo narednih 100-tinjak godina, oni koji tek dolaze uvidjeti će pravu povijesnu znamenitost ovog albuma kada povežu konce tko je bio Mamić, Dinamo, Hrvatska i hrvatski narod u periodu kriznih godina osamostaljenja od 1991., shvatiti će težinu ovog nadasve prirodnog, jasno realiziranog albuma. Jednog dana netko će se pitati zašto ovo nije bio popularan album mada je govorio sve o čemu se trebalo znati. Odgovor je jednostavan - underground kulturu, kakva god da jeste, nitko ne šljivi niti 5%, a možda je i bolje da za sada tako ostane. Možda, barem u slučaju Double Trouble...

Naslovi: 1.Ispravak netočnog naroda!, 2.Ljubav nema granica, 3.Dolina vagina - moja domovina, 4.Djeca kapitala, 5.Nisu žvake za seljake, 6.Slijedi trendove, 7.Skuplja pita od tepsije, 8.Lanac sreće, 9.Slušaj najglasnije!, 10.Još jedna za kraj

Ocjena (1-10): 9
Web: www.myspace.com/doubletroublehr JOE 4 - RDS-6s (2010, Slušaj najglasnije)

Ovaj kratki, fantastičan EP od 15 minuta smo već upoznali prilikom paketa recenzija 'Demo izvođači 2009., 8.dio', pa evo, samo prenosimo cjelovitu recenziju... Ekipa je tražila odgovarajućeg izdavača i odlučila se za Zdenu, a tu ništa nisu pogriješili.

Najnoviji zagrebački noise-rock band (čitaj: uslovno rečeno underground supergrupa) koji je počeo s radom prije nepune dvije godine, koncem 2009. snimio je i objavio vrlo respektabilan demo koji je odmah ušao u sam gornji dom hrvatske demo scene. Prethodno vrijeme su proveli u uvježbavanju, komponiranju, počeli su sa prvim nastupima (Rock klub Time, Spunk...), te u renome njihove sviračke spreme nije niti trebalo sumnjati jer je riječ o provjerenim muzičarima koji su prodefilirali kroz neke znamenite hrvatske underground postave poput Kukuriku Street, Man Zero, Seven That Spells, Kelly Meickle... Oni su Damir Šimunović - Šipac (bubnjevi, vokal), Antonio Zavada (bas, vokal) i Josip Kudumija (gitara, vokal), a na ovome 15-tominutnom materijalu koji sadrži 4 pjesme otisnuli su se u dobro znanu avanturu klasične noise-rock škole koju su utemeljili The Jesus Lizard i Steve Albini preko svojih znanih bandova Big Black, Rapeman i Shellac. A osim toga, da bi stvari sjele na svoje mjesto, nakon snimanja u nezaobilaznom Kramasonic studiju kod Nikše, materijal je poslan na mastering nigdje drugdje nego u Chicago kod Carl Saffa, povremenog Albinijevog suradnika koji je između ostalog obavio i sjajan posao na debiju "Telemark", zagrebačkog post-rock banda Man Zero. Samo ime Joe 4 uzeto je s pravom kako bi dočaralo draž njihove bučno kalorične noise-rock glazbe. Naime, tim imenom su Amerikanci krstili prvu termonuklearnu bombu koja je 12.VIII 1953. bila testirana u bivšem SSSR-u u vrijeme početka Hladnog rata (originalni ruski naziv bio je 'Reaktivnyi dvigatel Stalina', odnosno Staljinov raketni motor). To nije bila prava hidrogenska bomba, već je bilo široko zamišljeno oružje u kojoj su fizija i fuzija megatona lanca goriva bile slojevito dizajnirane pod nazivom Sloika, uzetom od imena tradicionalnog ruskog kolača. Na svu sreću, došlo je samo do testiranja koje nikada nije primjenjeno u ratne svrhe, barem tako govore podaci.

Sama glazba i pjesme Joe 4 na ovome demu koji po svojim osobinama nalikuje na dobar dio kreativne epohe američke noise-rock underground scene '90-tih, donosi bogato strukturirane aranžmane, slojevite i kompaktne, bučne kompozicije pune bijesa, sarkazma i ciničnosti, te se bez ikakvih predrasuda mogu staviti rame uz rame buntovnih i prgavih opscenih slika kojima stilistika i manirizam žanra obiluje. U prvom redu, naglasak je stavljen na 'šus i druk' bubnjeva i ritma, te na koncept kompozicija u kojima se izmjenjuju snažni gitarski riffovi sa pletećim, često linearno zvrzlanim bas linijama i kričavo-krvavim vokalima koji neurotično izvikuju skladno osmišljene jednostavne metaforičke tekstove na engleskom jeziku. Tematika lirike je impulzivno individualne naravi s kratkim i jezgrovitim citatima iza kojih stoji čitav zbir svjetonazora protiv šminkera, maminih maza, ali i sa metaforičkim bijegovima u duboku povijest od Mojsija, Spartaka i civilizacijskih predrasuda 'za ili protiv' ratovanja, psihičkih ubijanja (koje asocira na poslovno-radni mobing), ili pak, jezgrovito sročenog sarkazma kroz repetativne 'haiku' stihove. Uostalom, kad je već mr.Saff pristao na mastering ovog materijala, nema nikakve sumnje da su Joe 4 osim glazbenog učinka uspjeli zdrmati i lirski kardiogram koji se odnosi na suvremeno društvo.

"Almost a boy" s kojim demo počinje je snažan i provokativan broj u kome je sadržana sva suština njihovog izraza - početni taktovi nabrušenijeg post-rocka s gitarskim math opservacijama, naglašenim riffovima, bogatom razgradnjom aranžmana i isprepletenim vokalima u samoj središnjici donosi i jednu eksperimentalnu 'loop' dionicu (vjerojatno Carl Saffa, hm?), tako da u konačnici pjesma pruža i više nego što bi se od jednog demo banda moglo očekivati. Odmah drito, recimo to tako, prvi snimak, pa odmah snažna bomba... Druga "Spartacus" je daleko smirenije prirode u instrumentalnom uvodniku koji traje punih minutu i pol, no nakon toga kreće pravi pohod u boj sa stepenastom žestokom melodijom koja se primiruje tek u drugoj trećini kompozicije, da bi finiširala sa energijom nabijenim decibelima koji se odmah pretvaraju u najzvrzlaniji komad "The killer". Ima ovdje math-rocka koji je recimo manjkao Don Caballero na onom jezovito siromašnom nastupu u KSET-u ujesen 2008. s kojeg sam pobjegao, a da su dotični gospodski math-rockeri tada zvučali ovako, sasvim sigurno bi ih mogao poslušati i pogledati do kraja. Posljednja "Marš na Ilovu" je prava minimalistička noise/math-rock koračnica u kojoj samo manjka eksplozija 'Reaktivnyi dvigatel Stalina' da bi repetativni stih 'everything's gonna be alright' bio u potpunosti morbidiziran energijom raspada i bijega sa 'get in the truck'. No, nije potrebno. Ionako imamo i u našem skromnom ex-Yu zavičaju dovoljan broj političkih manipulatora koji rade slične bedastoće u drugačijim oblicima kojima obiluju njihove prijetnje, slogani i medijske šašavoće.

Joe 4 su napravili furiozan demo na kome nema niskih udaraca, perverzija, vulgariziranja i sličnih lirsko-glazbenih nepodobština. Oni su odavno prošli banalizaciju izraza, te su ovdje uprličili sjajan materijal, upravo kao što se od glazbenika sa debelim desetogodišnjim stažem po raznim ('over'/ 'under'-ground) bandovima i može očekivati. Jednostavno rečeno, ovo je demo za pamćenje i teško da će netko u skoro vrijeme na ovom području napraviti nešto bolje u spregi tekstova na engleskom jeziku i noise-rocka. Kada se uzme u obzir da su relativno sukladni izvođači poput Tanker, Peach Pit, pa i Man Zero instrumentalni bandovi, onda je stvar daleko jasnija. A i da za svaki slučaj usporedimo Cripple And Casino koji su pobrali dobar dio hvalospjeva kritike u 2009., Joe 4 su sasvim energičniji i atmosferičniji band koji ne ide na melodiju i na poletnost, već na slojevitost nadogradnje i poprilično jaki individualni poriv koji ih odvaja od bandova poput osiječkih Sizif ili šibensko-riječkih Mandelbrot Set.

Ovo je ipak samo demo, a on kao takav ima daleko bolji rejting nego li da je objavljen kao oficijelno izdanje. Kada će Joe 4 ispaliti prvi zvanični plotun u svijet, ne treba niti sumnjati da će on odjeknuti daleko šire od lokalnih okvira. Čekamo ga.

Naslovi: 1.Almost a boy, 2.Spartacus, 3.The killer, 4.Marš na Ilovu

Ocjena (1-10): 9
Web: www.myspace.com/joe4rds6s KIM KI O - Digerleri Nerde? (2009, Slušaj najglasnije)

Drugi album ovog turskog duet banda nedvojbeno će podsjetiti na Human League iz njihove prve faze koja je ovjekovječena sjajnim albumom "Dare!" (1981) samo s razlikom što glavni vokal nije muški bariton Phil Oakeya, već ženski, vrlo samozatajan glas Berna Gol koja je praktički sve vokale povukla na svoj mlin. Eto, dogodilo se da na drugom albumu zvuče poput čuvene electro-pop ekipe iz Sheffielda, što nije ništa loše s obzirom na jezgrovite i jednostavne melodije...

Album je jako kratak (26 minuta) i donosi najjednostavniji electro-pop koji se može zamisliti - plesni ritam, bas melodije, sitne improvizacije elektronike i vrlo lijepe melodije u rangu electro-popa iz vremena ranih 80-ih. Možda bi njima odgovaralo da ih se usporedi sa Depeche Mode, ali ta konstatacija nema nikakvih poveznica sa hibridima koji su opstali na sceni i pretvorili se u dinosaure stupidnih razmjera kojima underground ništa ne znači otkako ih je napustio Vince Clarke.
Što je u stvari Kim Ki O? Jednostavan duet band, ali koji se razlikuje od svojih takmaca iz 80-ih po tome što nije striktno orijentiran na elektroniku ili poput The White Strips koji su isključivi duet retro rock pobornici, mada će malo čudno zazvučati njihova izjava da su im ustvari inspiracija bandovi poput Babies In Toyland, Bikini Kill ili Huggy Bear. Ovaj dvojac podjednako pomiruje post-punk s elektronikom, electro-popom, new-romantics i indie-rockom otprilike kao što su to svojevremeno, sasvim (ne)svjesno, na račun ograničenog sviračkog znanja radili Joy Division na svojem drugom i zadnjem albumu "Closer" ili nešto friškiji, daleko drugačiji Stereolab na prijelazu u 21. stoljeće. Upravo u tom, možda nesvijesnom činu leži činjenica te, čudesne tvari koju Kim Ki O imaju. Melodično su sasvim jednostavni, tekstualno nerazumljivi jer pjevaju na turskom jeziku, a opet imaju istovremeno toliko dovoljnih potencijala da se nametnu hordama sljedbenika gothic electro scene. Nisu agresivni, vrlo su mirni, za neke pojmove mraka i premirni, čak se može reći da su pop-band, ali imaju atmosferičnu mistiku pjesama Joy Division i Human League, a i njemačkih Neu!. Čudnovati su band, netko će njihovu instrumentalku "B yuzunun ikinci parcasi" usporediti križancem Ultravox u vrijeme John Foxxa i najboljih Human League/ Joy Division paralela, ali kako god, Kim Ki O su još uvijek barem stepenicu iznad sličnih hrvatskih, srpskih, bosanskih, slovenskih i inih ovozemnih izvođača koji se praćkaju u kopiranju svojih uzora sa svjetske scene. Kada Kim Ki O postanu internacionalno poznati band, onda će se otkrivati 'potankosti' ovog dvojca, do tada samo treba uživati u njihovoj glazbi.

Imaju 'nešto' sjajno u izrazu, skroz jednostavno, a fantastično što ih odvaja od cijele scene. Pop su band, klasični su, a opet posebni. Netko će primjetiti veoma lijepe melodije, netko snene 'dream pop' vokale, netko bas dionice, netko tko zna što... Ali činjenica je da su ovi Turci napravili jedan od ljepših svjetskih pop albuma, biser jednostavnosti koji nikoga ne bi trebao ostaviti hladnim i jedan je od boljih albuma koje je Zdenko uspio iskopati iz 'fenomena' nepoznatog undergrounda. Njihova je glazba istovremeno i vesela i tužna (osobito završni broj "Ne yapsam anlarsin?"), tako da na konto svojih art-pop sklonosti Kim Ki O bez ikakvih zadrški možemo staviti u rang suvremenih pop-bandova koji podjednakom mjerom zalaze i u retro sfere. Mada turski jezik malo tko na ovim prostorima razumije, osjeća se da je tu neka vražje dobra vibracija koja razdvaja sotonu od Boga, nerazumijevanje od primitivnosti i emocije od seljačke gluposti koja se zove MTV propaganda. Kim Kim O su pritajene zvijezde Slušaj najglasnije, novi band kojeg bi Zdenko mogao isfurati na račun underground trenda zasnovanog doduše na pomodarnom minimalističkom electro-pop hiru, ali mogao bi uspjeti... Valja spomenuti da ih je primjetio i NME u kome je o njima pisao Everett True, 7.II 2009.

Naslovi: 1.Gel, 2.I don't relate, 3.Git, 4.Punk, 5.B yuzunun ikinci parcasi, 6.Ne yapsam anlarsin?

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/kimkio

Diskografija:
En Az Iki, En Fazla Sekiz (2007)
Digerleri Nerde? (2009) METAK ZA ZLIKOVCA - Live At Underground Studio (2010, Slušaj najglasnije)

Beogradski kvartet koji se nametnuo sjajnim koncertom u zagrebačkom Spunku 12.I 2010. kada su svirali sa lokalnim otkačenjacima Radost!, konačno je objavio svoj prvi album. Onih pedesetak ljudi koji su bili na tom nastupu sasvim sigurno će se sjećati njihove nevjerojatne svirke još jako dugo jer su očitali lekciju fantastične sprege indie-rocka, jazza, post-punka, funka, noisea i eksperimentalne glazbe u instrumentalnoj varijanti.
Ovdje se nalazi dobar dio tog materijala koji je snimljen u studiju Underground u Beogradu 2009., a da ne povjeruješ, sve je snimljeno uživo bez ikakvih naknadnih produkcijskih finesa. Ime banda su odabrali po jednom starom westernu (filmu, naravno), a u postavi su Danilo Jovičić (truba), Jovana Petrović (bubnjevi), te braća Ivan (gitara) i Milan Simić (bas). Kao što sam saznao prilikom nastupa u Spunku, bez obzira na njihovu iznimno talentiranu glazbenu izobrazbu (ili vaspitanje, isti đavo), Popboks ih nije htio uzeti pod okrilje 'nova srpska scena' jer ne odgovaraju kriteriju postavljenih indie-rock/pop standarda. Ha, zato ih hoće Zdena i Slušaj najglasnije... Nadmetanje može početi.

Elem, Metak za zlikovca su odličan instrumentalan band, sjajno potkovani u čitavom nizu varijacija koje najbolje dolaze do izražaja u slobodnim improvizacijama. Četiri samosvjesna glazbenika tvore veličanstveni konglomerat inteligentno sofisticirane, a vrlo jednostavne glazbene potke koja se u mnogim slučajevima nadaleko odvaja od kurentne indie-rock scene, to jest, oni su ono što je Koja svojevremeno prokomentirao u dokumentarcu o EKV, 'da su EKV bili sasvim običan pop-band, a Discipilna Kičme promatranje mračnih strana rocka'. To je ta barijera koja odvaja suštinu izraza Metka za zlikovca od uobičajene scene. Posve je glupo i banalno prispodobiti ih sa Disciplinom Kičme samo zato jer imaju trubu, ali isto tako neumjesno ih je porediti sa EKV čiji je glazbeni integritet poharao šminkerski dio ex-Yu u drugoj deceniji 80-ih. Da budemo na čisto, Metak za zlikovca ne pripadaju niti jednoj opciji, oni su čista opozicija dviju oprečnih strana i rade svoju muziku za sebe. Kod njih nema oportunizma, samozadovoljstva i ego-trip nadmašivanja; na ovome sjajnom debiju funkcioniraju kao inteligentna ekipa koja je tek tu i tamo nešto pokupila od svojih uzora ili kurentne scene, no sav autorski doprinos je više nego sjajan.

Svirka banda je u prvom planu sa bogatim aranžmanima i mnoštvom improvizacija svih članova (primjerice Idoli se mogu sakriti pred njima), a najbolje trenutke pruža sjajna kompozicija "Marsovci" sa lebdećom space/kraut-rock atmosferom i dinamičkim aranžmanom s mnoštvo gitarsko-trubačkih ekspresija. Poneka kompozicija asocira na splet Gang Of Four, RHCP i Steely Dan iz najboljih dana (vrlo melodična "Popodne lenjog mačora"), ponekad na nikad prežaljene Minimum System Requirements, pobjednike HGF-a 2006. koji su se nažlost odavno raspali (primjerice skladbe "7/8" ili "U zoni magle"), no glazba Metka za zlikovca je bogatih i kaloričnih performansa koja varira između sintagma jazz-rocka do djelomičnog ekscentrizma koji je fino upakiran u neobične Firehose/ Miladojka Youneed/ Tuxedomoon oblike u vrlo rockerskom naboju s obiljem gitarskih wah-wah dionica, funkiranim basovima, čarobnom ritmikom i melodičnim slojevima trube koji u određenu ruku dolaze kao zamjena za vokal.

Teško je pronaći adekvatne riječi da se ishvali ovaj fantastičan instrumentalni album prepun improvizacija i adrenalinom oblivenih aranžmana. Slušati i samo što više slušati. I po mogućnosti što glasnije, nek' cijeli svijet zna za ove majstore.

Naslovi: 1.Filmska, 2.Letnji raspust, 3.Marsovci, 4.Popodne lenjog mačora, 5.7/8, 6.Čarobna šminka, 7.Swing, 8.U zoni magle, 9.Voz

Ocjena (1-10): 10
Web: www.myspace.com/metakzazlikovca SOCRATES - Project (2009, Slušaj najglasnije)

Socrates je projekt-rad dva znana eksperimentalna umjetnika - Electric Fisha i Amper-O-Mata, osebujnih stvaratelja iz Celja koji impresioniraju svojim duhovitim, često nadrealističnim i apstraktnim zvučnim egzibicijama.

Glazba koju su ova dva majstora izrazito grubo, ali istovremeno i vrlo ambijentalno ostvarili kao kolaboracijski duet je u krajnju ruku čudnovati spoj vrlo fine, tople glazbe sa industrial pulsirajućim konotacijama Throbbing Gristle u vrlo eksperimentalnom, minimalističkom stilu. Album su podijelili u samo dvije kompozicije bez imena. Prva je 30 minuta dugačka "Part I" koja pokazuje sklonosti oba autora da umiju ravnodušno revalorizirati ostavštine ambijentalne, progressive i avangardne scene unazad 50-tak godina na vrlo miran način koji je istovremeno vrlo uzbudljiv, pun je istraživačkih momenata i nikako nije dosadan. Tijek kompozicije pridaje čak i zborsko pjevanje u pozadini, a sam oblik ne odstupa od nekih novijih strujanja ex-Yu autora koji se bave vrlo sličnim tenzijama (npr. Tearpalm ili Sonic Tension). Druga skladba "Part II", napola je kraća i priziva u sjećanje eksperimentalni duh ranih Human League (bolje rečeno The Future) iz razdoblja 77-78 koji je pomiješan sa Kraftwerk minimalizmom (a i insinuacijama na najsporiji Joy Division), naravno bez ikakvih ritam mašina. Ovdje je glavnu ulogu odigrao odlično ugođen elektronski bas koji po svojim konotacijama nalikuje na fretless Mick Karna, a ne bi se začudio da ga je odsvirao i znameniti 'grof celjski', Actoon, to jest Aleksandar Cepuš. Vrlo smireno, drone/ slow-down i poprilično apstraktno djelo u ambijentalnom okružju.

Jako lijepi i glazbeno jednostavan album. Prava škola umjerenog minimalizma koji povremeno povuče i konotacije electro-noise/ambient struktura. Snimljen je i produciran odlično, na nivou ranih radova Brian Enoa s daleko boljim performanceima nego što su to imali Throbbing Gristle u kasnim 70-im. Danas, u 2010. godini kada slušamo radove Throbbing Gristle iz ranog perioda zvuče možda smiješno i plitko, ali na tome se utemeljila čitava underground struja sukladnih autora čiji je kredibilitet vezan uz njih, a Electric Fish i Amper-O-Math, odnosno Socrates, svijesno ili ne, oživljavaju baš upravo taj period svojim eksperimentalnim, vrlo lijepo ugođenim improvizacijama.

Na poleđini albuma stoji 'what is this?', a najbolji mogući odgovor koji se nameće sam po sebi jest činjenica da je ovo glazba iznimno dubokih eksperimenata, proračunate supkulturne stvarnosti s osjećajima koji su rudimentarno zapostavljeni i kao eksperiment podareni slušateljstvu da ih pokušaju razumijeti. Čudesan minimalistički art dva genijalca koji su se našli na pravom mjestu u pravom trenutku. Teško je zamisliti nešto bolje od ovoga, a mada u nekim drugim konotacijama podsjeća na nikad prežaljeni i jednom ostvareni kolaboracijski duet Dali's Car (Peter Murphy ex-Bauhaus i Mick Karn ex-Japan) koji svojevremeno nije bio priznat od velike većine njihovih sljedbenika kao otkrivenje jedne nove, dark/gothic underground scene. Dakako,ovo je u posve drugim, eksperimentalno-ambijentalnim konotacijama.

Naslovi: 1.Part I, 2.Part II

Ocjena (1-10): 8

horvi // 19/03/2010