Malo veća pošiljka Slušaj najglasnije za jesen 2009. donosi 7 albuma: AE (Zrenjanin), ALCOHOLICA (Bihać), nove BABILONCE (Zagreb), ISIDOR (Majdanpek), MARINADA (Rijeka), ALEKSANDAR POPOVIĆ i TEARPALM (oba iz Niša)
AE - Desintegray (2009, Slušaj najglasnije)

Koliko se može zaključiti iz vrlo siromašnog press materijala, ovo je jedan od projekata dWARF-a iz Zrenjanina o kome nema nikakvih podataka. Prema glazbi koja se nalazi na 42 minute albuma, riječ je o još jednom oneman bandu koji funkcionira u nepovredivosti kućne atmosfere, samo s razlikom što se bazira na ustaljenoj formi psihodeličnog rocka koji zagovara post-punk, gothic i post-rock s natruhama post-grunge i laganijeg metala. DWARF, čovjek koji je kreator ove glazbe zasniva svoj autorski opus na klasičnim instrumentima (gitara, bas) s upotrebom kibernetičke ritam mašine koju je pokušao adaptirati kroz što dostojniji zvuk akustičnih, živih bubnjeva, ali to mu nije baš najbolje uspjelo zato jer se trudi biti autentičan rock ambijentalac koji nije po ničime vezan uz elektroniku. No, kako god, ovdje su odreda prisutni sasvim solidni instrumentali, ponekad i vrlo vješto koncipirani, ali ta prokleta ritam mašina, premda je vrlo dobro programirana sa prelazima, činelama, fuzzom... zvučno se nikako ne uklapa u cjelokupni doživljaj, štoviše, baš ga kvari. Premekana je, nema 'groove' i tu završava cijela priča koja se neprestano vrti u krug oko autora koji su najveću pažnju posvetili kompoziciji, melodiji, no u okviru ritmičkog naboja koji bi ovdje morao biti izrazito naglašen ne vode dovoljno računa. Evidentno je da dWARF ima odlične melodijske zamisli koje riješava sa suptilnim osjećajem za sklad i harmoniju estetike, ali ritam-mašina koju je koristio ovdje zvuči samo kao nužno zlo, dok pak kao primjer navedimo Claymore koji su manjak živog bubnjara nadomijestili sa fantastično nabijenim ritmovima. Razlike u tom vražjem 'groove' su ogromne i to je vidljivo s Marsa, ali ovih 10 kompozicija imaju svoj kreativni potencijal zahvaljujući suptilnoj gitarističkoj svirci i vrlo dojmljivom formatu koji prelama podjednako harmoničnost i estetiku (uvodna "Around axis"), posve lagani neo-folk/gothic ("And we reached for the outside" s gošćom Jelenom Korićanac na pratećem vokalu) i čvrste distorzirane gitarske riffove koji se ponekad pronađu u opusu albuma (pjesme "Downing", "Few words from our sponsors", "I have lost a dream and he's nowhere to be found" "Those who tell the truth shall die"). Tek jedina pjesma sa pravim bubnjarem je instrumental "Another step forward" (tako se barem navodi na njihovom webu, ali hm, ne bih rekao...) gdje svira stanoviti Pancho, no i ona djeluje kao ritam mašina.

Kad ne bi bilo tih loše ugođenih ritam mašina, te kada bi ovdje bio prisutan živi bubnjar, ovo bi mogao biti vrlo dobar album sa iskonski čistim udarcima koji su neophodni ovakvoj vrsti muzike. Ritam mašina je ovdje pokvarila svu draž glazbe. Ovo ipak nije dance-rock ili electro, industrial, noise... gdje se elektronski ritam tretira kao jedan od obaveznih temeljaca. Šteta. Glazba s ovog albuma je vrlo dobar križanac atmosfere nekolicine žanrova posljednjih 10-tak godina od Nick Caveovih The Bad Seeds, Radiohead, preko Explosions In The Sky, do Muse i neo-sympho/emo-core shoegazera (osobito već navedena kompozicija "Those who tell the truth shall die"), ali ta ritam mašina zvuči, da prostiš, kao da nabijaš po kartonskim kutijama. Samo bubnjeve uživo ovdje staviti i stvar je riješena. Melodije su lijepe, a o ljepoti i standardima ljepote ne treba govoriti jer su ukusi po tom pitanju različiti.

Ocjena (1-10): 5

Web: www.myspace.com/dwarfovbend
ALCOHOLICA - Alcoholica (2009, Slušaj najglasnije)

Supergrupa koja dolazi iz Bihaća napravila je pravi starozavjetni rock album koji prati sve tendencije onih znanih postulata kada su žene voljele muškarce, muškarci su voljeli žene, svi su obožavali sex'n'drugs'n'r'n'r, a svijet je izgledao najbolje što je ikad mogao. Ima jedna dobra izjava - 'onaj tko se sjeća '60-tih, nije ih niti proživio', a ovaj band zaista pruža pravi uvid u stanje stvari emocija od kojih se stvaraju trnci u organizmu. Može tko zna što prigovoriti ovom bandu da se furaju na AC/DC što je donekle točno, ali skladbe na ovih klasičnih, starinskih 43 minute slušatelja ostavljaju bez riječi. Sa starim načinom uvod-kitica-refren-solo-završnica, ova četiri majstora zanata su napravili album da se smrzneš, ali sa dobrih 30 godina zakašnjenja.

Nemam pojma o sceni Bihaća, ali kaže povijest da su ovi momci svirali u bendovima Tetrapak, Komplexi, Napalm, Racija, Avangarda, Juke Box, Kondor itd... (majko mila, bilo ih je još?), kojima je glavni cilj oduvijek bio svirati rock. A ova četiri tipa zaista sviraju rock koji se možda nekome neće sviđati, no sviraju ga na starim hard- rock/metal osnovanama i imaju pjesme koje su odreda na hrvatsko-srpskom jeziku. Baš se ne sijećam da sam u zadnjih, Bog-te-pitaj-koliko-godina imao prilike recenzirati ovakav r'n'r nadahnuti album gdje momčad zna točno što želi i ne pretjerava sa istinskim porivima. U bandu su E.M. (gitara), Dado (bas), Švabo (bubnjevi) i fantastičan pjevač koji se zove Opera. Ovaj album je, onako ruku na srce, nešto najbolje što se na ovom seljačkom Balkanu moglo pojaviti od zadnjih kreativnih istinskih pokušaja Dugmeta i Divljih Jagoda, Vatrenog Poljupca i Atomskog skloništa sa svim čarima klasičnog bikerskog r'n'r-a.

Ja sam ostao nevjerojatno iznenađen sa njihovim pjesmama koje su odreda hard-rockerski posložene u jednostavne kosture, ali čovječe, kakva energija dopire iz tih pjesama... to je to! R'n'r!

Prvo vas dočeka snažna, prava muška, testosteronska "Ona to voli", (to je zbilja poziv na sex), a ako vas partnerica nakon ove pjesme 'odkanta' slijedi satira u obliku klasičnog, već zaboravljenog formata sentiša "Kada stanu snjegovi". Eh, da je ova stvar bila tamo negdje 85-86 da razdrma onu katastrofa scenu Merlina, Hari Mata Hari i Dugmeta sa Islamovićem, to bi bio hit kojeg bi generacije Plavih Orkestara i dan danas pjevale. Ne znam koliko Goran Bregović i dalje ima zanimanje za svoju Bosnu i ex-Yu, ali ovi Bihaćani su ga pokopali u skladbi "Leila" na svim područjima. Napravili su doduše stereotipnu skladbu, ali ona govori o uobičajenoj navici Balkanaca da se prepuste pijači. Stvar je vrlo sofisticirana i uopće nije 'pop', ako netko slučajno pomisli. "Kao ti i ja" ima reference AC/DC, ali najjači je glas pjevača Opere koji zagovara pravi sex'n'drugs'n'r'n'r. U obradi "Škola je završila (Dealer)" ima određenih konotacija na Alice Coopera ("School's out"), ali u principu nema pretjetjerane veze s originalom. U principu, svih 9 pjesama na nešto asocira, a ta osnova je vrijeme kada je r'n'r bio najpopularnija glazba na svijetu kojem su predvodnici bili Led Zeppelin. Shodno tome, album je podjednako namijenjen nostalgičarima kao i novoj generaciji koja sve više otkida na provjerene klasike i standarde, te premda je ovo istinski retro s autorskim kompozicijama, sve je to još uvijek dovoljno uzbudljivo i primamljivo za one koji traže pravi r'n'r.

Ocjena (1-10): 7

Web: nemaju web
BABILONCI - Mala fuk muzika (2009, Slušaj najglasnije)

Treći zvanični album Babilonaca u 2009. je ustvari reciklaža već ranije objavljenih pjesama u izmjenjenim verzijama. Po običaju, na omotu manjkaju vitalne informacije (nema ama baš nikakvih podataka), a na nedavnom koncertu Mudhoney u Zagrebu, St mi je prišapnuo da na ovom albumu nema njegovog doprinosa.

Uz već ranije poznate naslove, ovdje se nalazi cijeli niz sampliranih plesnih psycho dub komada u rasponu od široke lepeze natruha zvukova s Jamajke do najrazličitijih vrsta kojekakvih izvođača koji nose nazivnik 'dub soundsystem'. Materijal je sasvim solidno snimljen, no bez vitalnih informacija uopće se ne može zaključiti šta je od svih gotovo punih 80 minuta djelo živih glazbenika, a šta je čisti elektronski sampling. Tako se ovdje nalaze plesni komadi "Radio rodeo" pod primjetnim utjecajima Detroit minimal techna, zatim izraziti psycho-experimental "No one dub", jednostavno baražirana "Koren celog zla" s epicentrom teme u novcu, reggae/dub "Rege za zagorske brege", nova remix varijanta jedne od najupečatljivijih Zdenkovih stvari "Stanje znanja" još iz vremena kada je okončavao karijeru sa Lošim Dečkima... Zdenko sve vokale izvodi s obiljem delay i echo efekata s povremenim omaškama za koje ne mari pretjerano, a uz debele naslage prostornih minimalističkih basova i standardnih psihodeličnih dubova posebno se izdvaja usna harmonika i melodika Robert Bušića - Busha koji bi kao i na prethodnom albumu trebao biti u funkciji bubnjara. U cijelom sklopu nema gotovo nikakvih gitara izuzev sampliranih zvukova (gitara se pojavljuje tek u jednom od posljednjih brojeva "Ganđa rančer"), te se ova "Mala fuk muzika" može bez ikakvog presedana staviti u fah plesne elektronske dub glazbe.

Ocjena (1-10): 6

web: www.myspace.com/babilonci

Diskografija:

UMETNIKI - Kaj bi šteli ti umetniki (2007, 2cd's)
BABILONCI - Blatnjavi puti (2007)
BABILONCI - Drobilica duša (2007, Slušaj najglasnije)
BABILONCI - Babini lonci II (2007)
THE BABYLONIANS - The Baby Lonelians (2007)
BABILONCI - Ko' je ubio Satana? (2007, 2cd's)
BABILONCI - Odma snimaj! (2008)
BABILONCI - Slučaj muzikalne krave/ The Case of the Musical Cow (2009)
BABILONCI - Generalna proba (2009)
BABILONCI - Mala fuk muzika (2009)
ISIDOR - Jedan koji putuje sobom (2009, Slušaj najglasnije)

Drugi kantautorski album Isidor Igića iz Majdanpeka donosi kreativan dio indie country-americane, te se u određenoj mjeri nastavlja na onu domaću akustičnu underground struju scene koju predstavljaju izvođači poput Mika Male, Voland Le Mat, Balans, Čopora, Olovnog Plesa, Luke Belanija, Lotusa, Prkos Drumskog, pa i posljednji albumi riječke Marinade... Isidor je prije svega orijentiran na snažan lirski segment kroz jednostavne, ponekad vrlo kratke, ali jezgrovite tekstove (svi su na srpskom jeziku izuzev skladbe "Moondog" koju je napisao stanoviti Moondog) sa neo-klasičnim glazbenim pečatom postmoderne s natruhama dark-popa i doprinosa ambijentalnog neo-folka. Sam je odsvirao sve instrumente (akustična gitara, bas, bubnjevi), a katkad se posluži pozadinskim linijama syntha i elektronskim zahvatima u svrhu što bolje 'sam svoj majstor' produkcije. Kroz njegove aranžmane u okviru vrlo prijemčljivog materijala (37 minuta) daju se raspoznati elegične reference Bob Dylana, Nick Drakea, Joy Division, Neil Younga, CSN&Y, Leonard Cohena, The Smiths, pa i Darka Rundeka (posebno zbog vrlo sličnog vokala), a osobitu autorsku kvalitetu pruža kroz naslove "Aaa", "Magle maglite", jednostavan pop u 1/1 taktu "Taj dan je blizu" i završnu reggae "Ko je kao ti". Materijal je prijatan, dorađen u fazonu minimalističke linije kojom pokreće sve svoje autorske potencijale i nema nikakve sumnje da je istočni dio Srbije izbacio novog kreativca koji se otvoreno bacio u koštac sve popularnijeg i vrlo rasprostranjenog novog akustičnog vala ovozemnih kantautora/ šansonjera koji se temelje na bogatoj rock baštini.

Ocjena (1-10): 8

Web: www.myspace.com/isidoriga
MARINADA - Majstor i marinada (2009, Slušaj najglasnije)

Drugi album Marinade u 2009. godini je relevantni nastavak njihovih prethodnih akustičnih radova, te se sasvim jasno uočava profinjena konstanta gitarističkog dvojca Marin Alvir - Josip Maršić koji su nakon odlaska iz Gori Ussi Winnetou svu svoju kreativnu snagu uperili ka ovom bandu. Premda su sa Franci Blaškovićem radili dugi niz godina, zadivljujuća je spoznaja da unatoč drskom, sočnom, protestnom i vulgarnom leksiku nisu apsolutno nikakav sličan duh i svjetonazor prenesli u Marinadu. Štoviše, čak više nema niti onih electro i eksperimentalnih nijansa koje su imali na svojim ranim albumima "Live In Rijeka", "Marinada" (oba 2006), "Analog Dog" ili "Son Of The Sun" (oba 2007), već su posve ušli u romantiku, ambijentalne pasaže i pjesme nadahnute dubokim emotivnim i svjetovnim, gotovo christian-rock/pop nabojem. Njihova osnovna snaga koja se provlači kroz posljednja dva albuma i ovdje je prisutna kroz splet akustičnih, odnosno vrlo laganih pjesama na amplificiranim gitarama bez ikakve pratnje klasičnog seta bubnjeva što katkad nadomještaju ritmičkim vox-extended efektima, a najjači su tekstovi puni iskrenih, čistih i trezvenih pogleda na svijet kroz posve minorne liričke fragmente od svega nekoliko stihova. Osobito se izdvajaju kratke post-rockerske snene ambijentalke "Za Isusom" sa metafizičkim insinuacijama ('svijet je svijesno svijetlo ako hvata dah/ moj me vodič-poluvodič navodi da budem tu i sad, a tijelo bi se prodalo za sekundu-dvije sna...'), završna "Zrno ljubavi" ('...ljudi vraćaju se Zemlji, Zemlja njima vraća dar... u tvome kraljevstvu od sreće ne vidi se granica, samo jedno pada znaj - jedan kralj, jedna kruna, jedno zrno ljubavi...') i drugi dio albuma koji je blage eksperimentalno-ambijentalne potke (pjesme "Voda", "Zmija", "Sreća", "Ovo nije kraj"...).

Album je striktno namijenjen za duboko promišljanje i razmatranje mnogih elementarnih, duhovnih i materijalnih pojava koje okružuju čovjeka, te se shodno tome može smatrati jednom vrstom suvremene mantre kakva je vrlo rijetka u ovoj civilizaciji pretrpanoj bludom, nemoralom, ratovima i borbama za moć, vlast i materijalnim bogatstvom. Nešto posve novo u opusu Marinade sa snažnim i upečatljivim autorskim doprinosom.

Ocjena (1-10): 9

Web: www.myspace.com/marinadamusic

Diskografija:

Live In Rijeka (2006, Slušaj najglasnije)
U Rijeci kiša pada (2006, Slušaj najglasnije)
Marinada (2006, Slušaj najglasnije)
Analog Dog (2007, Slušaj najglasnije)
Son Of The Sun (2007, Slušaj najglasnije)
Drvo života/ Mikroklima/ Za žene i muškarce, 3 CD's (2008, Slušaj najglasnije)
Tajni svijet (2009, Slušaj najglasnije)
Majstor i marinada (2009, Slušaj najglasnije)
ALEKSANDAR POPOVIĆ - Alonia Fuelse (2009, Slušaj najglasnije)

Glazbu i tekstove na izmišljenom jeziku osmislio je Aleksandar Popović iz Niša (polovina duet banda Lihen) koji je ovdje u određenu ruku oneman band (svira električni klavir, gitaru, blok i flautu), kreirajući kompozicije nadogradnjom minimalističkih zvučnih efekata. Na albumu gostuje 5 glazbenika (Milan Vukić - gitara, Bojan Petrović - vokal, udaraljke, Dušan Vukić - klavijature, Sanja Živković - vokal i Nenad Jovanović - gajde) koji daju specifičan znamen ovom sasvim neobičnom albumu s bogatim koktelom ambijentalne, elektro-akustične, amplificirane, pa i neo-folk, post electro noise-industrial i eksperimentalne glazbe. Kroz sve ove navedene stilske prizme prodiru snažne natruhe popa u artificiranom izdanju preko uglavnom instrumentalnih komada u kojima su vokali posve potisnuti u guste naslage psihodelične atmosfere (pjesme "Konia Safen", "Sanda folave") što ponekad nalikuje na izgubljeni orijentir shoegazera i psihodeličara s konca '80-tih (MBV, Galaxie 500, Pale Saints...), no daleko od toga da se ova glazba može utrpati u isti koš sa gitarističkim bandovima koji su si tokom karijere samo gledali cipele. Prije bi bila usporediva sa radovima Brian Enoa (ambijentalna faza), Tangerine Dream, Throbbing Gristle, te eksperimentalnih impresija Holger Czukaya i David Sylviana, no ovdje se unatoč jednostavnom minimalističkom kosturu kojeg čini čak 20 tema provlači snažna autorska sposobnost da se zaputi na put u nepoznato. Daleko od toga da je riječ o čistom eksperimentu jer ovdje zaista ima svega u vrlo prijatnim i mirnim, te prozračnim pasažima koji su katkad obogaćeni natruhama egzotičnog folka koji odzvanja kao miljama udaljen od urbane vreve smješten na granicama imaginarne percepcije. Osobiti ugođaj pružaju teme "Temolas" sa pozadinskom flautom, neo-folk "Orit" uz gajde, vox-extended tehniku Sanje Živković i gitaru koja je adaptirana poput ouda ili barem šargije. Skladbe su uglavnom satkane od jednostavne minimalističke potke koja se tokom čitavog albuma proteže u obliku kratke instrumentalne mantre na koju se stepenasto dodaju najrazličitije efektne improvizacije (primjerice u najduljoj temi "Zeniel", cca 7 minuta) koje katkada zaglibe u repetacijama ("Nolen"), ali sve skupa kroz tok "Alonia Fuelse" prodefilira vrlo spretno i domišljato što sve skupa rezultira zaista nepredvidljivim raspletom događaja nakon ona dva albuma Lihen ("Nepoznate istance", 2008 i "You Better Throw Smile Off Your Face Before I Nake It Off", 2009, oba za Slušaj najglasnije).

U globalu gledano, ovo je daleko veće oslobođenje zvučnih teritorija i otvaranje vidika ka artu što podrazumijeva da će se od ovakvih ideja kroz izvjesno vrijeme razviti vrlo plodna kreativna konstrukcija autora koji teži ka sofistikaciji i svojem, ali upravo svojem, nadasve vlastitom stilu kojeg mu nitko ne može osporiti.

Imaginarno i bajkovito ambijentalno djelo koje je ipak malčice predugačko u fantazijama okupanim atmosferama kojima samo manjka fabula i koncept da bi dobilo svoj pravi smisao. No, korak po korak...

Ocjena (1-10): 7
TEARPALM - Tearpalm self-titled (2009, Slušaj najglasnije)

Treći album Tearpalma je novo instrumentalno sofisticirano djelo koje se tek u nekim segmentima nadovezuje na čudnovati prethodnik "Objections On Luminance Of Things" (2009, Dark:Scene Records 026). Ovdje album starta sa kratkim introm "21122012" u kojem su izmješani samplovi iz mjuzikla "Hair" ("Let the starshine") i filma "Limeni bubanj" uz prljavi lo-fi d'n'b ritam, a potom se zvučni kostur okreće u posve tromom, skoro Pink Floydovskom psycho atmosferom kroz 14 minuta dugačku temu "Pending promises" koja je odijeljena na 3 stavka. "Sleeping sickness" je tipičan electro-drone, "The endurer" blago priziva minimalistički plesni techno-trance (bez ritam mašine), dok je posljednji "A minor disaster" lagani elektro-akustični ambijentalni komad na amplificiranoj akustičnoj gitari u kome se čak pojavljuju i nijemi vokali samog Tearpalma koji najavljuje da bi se od njega u skoroj budućnosti mogle očekivati i pjevane skladbe. Već ovim konceptom sa troslojnom kompozicijom Tearpalm pokazuje svoje visoke glazbene standarde koji prerastaju u stanoviti sympho/space electro minimalizam (nije rock) koji se nastavlja u eksperimentalnoj "I was a terrible son ,666" s osjetnim natruhama Throbbing Gristle uz brojne pozadinske noise varijacije i kombinirane ukrštene melodije. "Strah od crne planete" je još jedan podulji komad (11 minuta) koji provlači lagani industrial, gusti psihotičan ambijent, eksperimente, ritmičke repeticije, a i samplove sa "Another Bitches Brew" Miles Daviesa s bootlega snimljenog 1971. u Beogradu što u nekim momentima ovog priličnog glazbeno naoko mirnog kaosa donosi atmosferu razbijenog miksa avangarde, neoklasicizma i eksperimentalne teatralnosti Einsturzende Neubauten iz druge polovice '80-tih. Broj "1999-2009" je naoko najmirniji, no i on sadrži mnoštvo čudnovate, potisnute guste atmosfere, a kako se album približava svojem finišu, evidentan je snažan autobiografski pečat koji kulminira u posljednjoj temi "Otherness" koja ponovno sadrži tri stavka. "Dripping socket dirge", "I was a terrible son part 2" i "Sapientia at wintertime" već samim naslovima dovoljno govore da je Tearpalm išao u strasnu autobiografsku poemu poput stanovitog epitafa na vlastitom grobu. /sapientia (lat.) = mudrost, ali krajnji cilj nije znanje, nego mudrost; želi se Boga iskusiti, doživjeti/ Nije uzalud tvrdnja da su intelektualci na stanoviti način uvijek proroci zahvaljujući svojem znanju, mudrosti i razboritosti, a ovdje je autor definitivno pridodao i svoj smisao za ukus različitosti od divljenja i radosti života, do insinuacija na kajanje, očaj, mržnju i nezaobilaznu smrt. Ove tri posljednje instrumentalne stavke prožete su naglašenom ekspresijom, ambijentalnošću, vrlo skladnim, ali turobnim minimalističkim melodijama i tihim 'sakrivenim' izvodom koji iznosi 5 minuta u obliku prigušenih, nerazgovjetnih šumova i ženskim vokalnim samplom koji kaže 'tokom procesa bolesti dolazi do osiromašenja, slabljenja nekih sposobnosti, odnosno psihičkih funkcija. Procesom rada, znači jednom usmerenom delatnošću dolazi do sinteze, odnosno popravljanja tih psihičkih funkcija i upravo je to terapijski efekat rada'.

Album za razmatranje koji je namijenjen strpljivoj i racionalnoj audijenciji.

Ocjena (1-10): 8

Web: www.myspace.com/tearpalm

Diskografija:

Prijatelj sa duhovima mesta (2008, Slušaj najglasnije)
Objections On Luminance Of Things (2009, Dark:Scene Records 026)
Tearpalm self-titled (2009, Slušaj najglasnije)

horvi // 30/10/2009