Kao i po običaju, Zdenko je plasirao u svijet nekoliko novih albuma. Zaslužio je taj nepokorivi istraživač puno toga. Nedavno (1.III 2008.) dao je interview za subotnji Večernji list i dobio je cijelu stranicu. Tom prilikom je rekao: 'ja otkrijem band, a onda netko drugi zarađuje na njemu. Meni to uopće nije važno. Naša scena postoji. Dakako, najprije je potrebna kvantiteta da bi iz toga izašla neka kvaliteta. Ako nisi neki veliki band, koncerti su nikakva zarada. Zapravo, ti plaćaš da bi svirao. Glazbenici uvijek najgore prođu u cijeloj priči.' A i Zdenko. A jedan uvaženi hrvatski rock-kritičar je za nastup Goribora u Zagrebu izjavio da su čudo jednog dobrog medijskog trika. Ja mu ne vjerujem jer znam jako dobro što su Goribor prošli da bi bili to što jesu. Postaneš popularan i onda ti netko tko nema pojma o tvom životu oskrnavi tvoju Tantalovu muku pred stotinama tisuća čitatelja. I mojoj neukoj rock and roll majci. Hej?! Nije fer...

Ovdje je riječ o šest, mahom sjajnih albuma (i jednom EP-iju) koji su objavljeni u proteklih mjesec dana. Znači, brand new. ANA NEVER - Ana Never (2008, Slušaj najglasnije)

Sastav dolazi iz Subotice, osnovan je u ljeto 2002., a članovi su Srđan Terzin (gitara), Dejan Topić (gitara), Ivan za kojeg nemam prezime (gitara) i Goran Grubišić (bubnjevi). Svi su prijatelji od djetinjstva, te su inspirirani glazbom koja uključuje emocije i strah. Na njihovoj web adresi www.myspace.com/ananever nalazi se brdo utjecaja koje su naveli, a navodimo one najpoznatije - Mogwai, Arab Strap, Songs: Ohia/Magnolia, Nick Cave And The Bad Seeds, The Devastations, Tindersticks, Lambchop, Mark Lanegan, Tom Waits, Bob Dylan, Sigur Ros, Piano Magic, Sonic Youth, Pink Floyd, Kraftwerk... Ovo je kako mi se čini njihov prvijenac, a osim toga pojedini članovi ili ex-članovi imaju i neke svoje solo projekte. Goran je i kantautor, Ivan ima solo gitarske ambijentalne radove, dok bivša basistica Ivana radi ambijentalnu industrial glazbu poznatu kao glioksizom.
Kao što se može i pretpostaviti po spisku utjecaja, Ana Never radi čisti post-rock u izrazito laganom, tužnom i elegičnom raspoloženju. Album ima samo pet skladbi, no traje gotovo 74 minute. Tri skladbe su izrazito dugačke ("Streetlights" 25, "A diary of a morphinist" 18 i "Future wife - live" 15 minuta). Ono što krasi Anu Never su neopterećene minimalističke ambijentalne strukture koje imaju sjajnu gradaciju iz takta u takt pri čemu neprekidno dodavaju (ili oduzimaju) novu dozu adrenalina koja u jednom dijelu kompozicije doslovce eksplodira poput velikog praska. Nema potrebe objašnjavati njihovu glazbu jer bi bilo kakav komentar na njihovu sjajnu umjetničku formu došao kao desetka na as. To što su oni napravili na ovome albumu je blistavo i savršeno dobro. Sve skladbe su instrumentali (uz nekoliko vokalnih samplova), a ja ću jedino dodati da u skladbi "Streetlights" jedan dio kompozicije neodoljivo asocira na fantastični i tužni povratnički album Throbbing Gristle "Part Two Endless Not" meni najbolji album prošle 2007. godine.
Album je sniman u periodu od 2004. do 2006., masteriran je uglavnom kod kuće na 'homecomputer' i bez obzira na to, odlično je urađen.
Za poklonike post-rocka ovo je sjajan album kojeg valja samo slušati i uživati u njemu, a za one koje to ne zanima ne trebaju se opterećivati s njime.

Kad smo bili na koncertu zagrebačkih Mutual Of Omaha, Peđa (s terapije, naravno) rekao je da smo jedino u post-rocku bliski s ostatkom svijeta. Ništa nije pogriješio.

Naslovi: 1.Streetlights, 2.A diary of a morphinist, 3.30 seconds of my past life, 4.Future wife (live), 5.Gorgeous one (live)

Ocijena (1-10): 8 CHERKEZI UNITED - Cherkezi United (2008, Slušaj najglasnije)

Hrvatsko - Ukrajinski ska/punk-rock/folk kvartet o kojem se već raspredaju priče kao o velikom ovogodišnjem iznenađenju nastao je na inicijativu dugogodišnjih studentskih cimera i prijatelja. Oglasili su se sa svojim prvim izdanjem "Kuda Poshol" koncem 2007. za Slušaj najglasnije, ali iskreno govoreći, nemam pojma za to izdanje... Ovo im je prvi album, a nedavno smo objavili i interview s njima. Predstavljaju se kao multinekulturalna skupina u sastavu Nino (bubnjevi), Rajko (gitara i vokal), Sven (bas i mandolina) i jedini Ukrajinac u postavi Sale (glavni vokal i gitara). Sve skladbe su otpjevane na ruskom (hm, a zašto ne na ukrajinskom?) jeziku i temelje se na tekstovima iz ruskih crtanih filmova koji su stari 20-30 godina, a imaju i nekoliko obrada ruskih punk-rock sastava. Tekstovi su rađeni za djecu predškolske dobi, a u nekoliko njih imaju i cijelo životinjsko carstvo - krave, vrane, kobile, nojeve, skakavce, žabe..., dok je nekoliko tekstova ozbiljnije naravi. Uz ska (pjesma "Vorona"), rock ("Vsyo idet po planu"), punk ("Peremen") i hardcore ritmove ("Kuznyechik") imaju izlete i u kazačok (skladbe "Chunga Changa", "Klyacha", "Shar goluboy") čime objedinjuju svoju 'čerkesku' auru tog naroda s Kavkaza kojeg je carska Rusija tijekom 18. stoljeća raselila po cijelom svijetu. Uvodna "Vstuplyeniye" i izvodna "Shar goluboy" su iste melodije sa sitnim sviračkim varijacija. Jedini izuzetak od rasplesanih i poletnih punk ritmova pogodnih za pogo je lagana punkerski netipična i gotovo 8 minuta dugačka laganica "Spokoynanya noch" koja bi više odgovarala post-rock izvođačima.
Veseo, vedar i zabavan album koji je prava protuteža angažiranim punk/hc izvođačima i u rangu je legendarnih estonskih Ne Zhdali i naših rasplesanih Cinkuša.

Naslovi: 1.Vstuplyeniye, 2.Kuznyechik, 3.Vorona, 4.Peremen, 5.Chunga Changa, 6.Muzikanti, 7.Vsyo idet po planu, 8.Klyacha, 9.Spokoynanya noch, 10.Shar goluboy

Ocijena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/cherkezi KLER - Ime anđela (2008, Slušaj najglasnije)

Na ovitku albuma nema nikakvih podataka odakle dolazi ovaj trio u sastavu Branislav Baturan Branja (gitara, vokal), Predrag Zukić Zule (bas) i Milan savić Vrana (bubnjevi), već samo stoji da je materijal sniman u studiju "Vilenjak" u Novom Sadu tokom decembra 2007. "Ime anđela" je njihov demo EP sa pet autorskih kompozicija koje su u finom romantičnom pop-rock stilu koji otprilike njeguje nova vojvođanska indie-rock/pop scena. Prva "Bez preživjelih" je uz klasičnu rock postavu obogaćena i klavijaturskim harmonijama Igor Radata, te nalikuje na plesni rock The Police iz vremena albuma "Ghost In the Machine" i "Synchronicity". Naslovna "Ime anđela" i "Skriveni bol" imaju dozu rock reggae ritmike poput većine izvođača iz plejade jugoslovenskog novog vala (od Filma i Azre do Haustora, Parlamenta i Patrole). Posebno emotivna je "Ti si iz ovog grada" koja govori o trenutku kada se odlazi u prosidbu ruke voljene osobe. Skladbe su im ugodno popunjene i odlično aranžirane, svirački melodične (fini prostorni bas i glas a'la Sting koncem '70-tih) tako da im ne nedostaje tempa i dinamike, a tekstualno su vrlo nježne i romantične, te se stoga može očekivati proboj Klera i na radio valove.

Naslovi: 1.Bez preživjelih, 2.Ime anđela, 3.Skriveni bol, 4.Ti si iz ovog grada, 5.Vjetar u kosi

Ocijena (1-10): 6
e-mail: baturan@eunet.yu KODAGAIN - Diggin' Deep Ain't No Sleep (2008, Slušaj najglasnije)

Nakon lucidnog izleta u avangardni hardcore/electro-trash/experimental pop na prethodnom albumu "Speed Up", evo nam nakon samo tri mjeseca novog albuma Kodagain iz Knjaževca u njihovom prepoznatljivom stilu. Ponovno su u igri tekstovi brojnih književnika i naravno kratke kompozicije od jedne do dvije minute. Da ne ulazim u suštinu svake pjesme ponaosob, vrijedi spomenuti da se ovaj puta Kodagain dala u istraživanje pop i folk teritorija koji je negdje otprilike na paralelama The Cure iz razdoblja radova "Pornography", "Faith" i "The Top", te lagane elektronske potke u kojoj ima mnoštvo utjecaja od kraut-rocka do electro-popa (rani OMD i Human League prije svega), te artističkih new-wave sintagmi XTC. Uz njihov stilski ujednačeni melodijsko - minimalistički fah, posebno se izdvajaju skladbe "Oh long enough my life has been" u distorzijom podebljanom lo-fi strukturom, neobičan kratki psycho-country "Dead puppies" (samo 44 sekunde!), fina elektronska laganica "Everything is cool sister", nježni valcer "Evening star", minimalistička elektronska ekspresija "Mary Mary quite contrary", odlična plesna "From hell" s ritmikom Steve Jansena (ex-Japan) i njegovih elektronskih bubnjeva iz vremena albuma "Tin Drum" s Čombetovim vokalom koji zvuči kao Robert Smith, te vrsna elektronska uspavanka "Lullaby for Shinshon ovitz", sve redom zbog svojih neobičnih, pomalo eksperimentalnih eskapada. Ipak, najveće iznenađenje albuma nalazi se na samoj završnici albuma u ambijentalnoj elegičnoj skladbi "Zlo" koja je prva pjesma Kodagain otpjevana na srpskom jeziku.
Sve ostale skladbe su uglavnom plesnog tempa većinom s akustičnom ritam gitarom i elektronskim bubnjevima (ili ritam mašinom?) i valja pričekati šta će na njih reći ekipa s američkog KZSU radijskog programa koja im je pomalo počela recenzirati albume i vrtjeti ih na svojem programu. Jedan kritičar je napisao da su Kodagain band u redu i da im treba dati šansu. Pa, dođavola, i vrijeme je.
Sjajan album od 40 minuta za kojeg je Čombe očekivao suradnju s Bidom, pjevačem britanske grupe Monocrom Set. Tko se sjeća tog sastava iz '80-tih dobiva pivo (ili kavu). Nažalost, Bid je odbio da vokalno gostuje u dvije skladbe ("Your form was fair" i "If those dark eyes") jer mu se nisu dopale. Vjerojatno će ih Čombe na radu idućeg albuma otpjevati solo, po običaju. Usput, negdje iduće godine Monocrom Set najavljuju svoj novi album.
Lijep potez napravili su Goribor i nedavno pozvali Kodagain da im budu predgrupa na koncertu u Beogradu.
A kada ćemo konačno vidjeti Kodagain u Zagrebu?

Naslovi: 1.It takes so long to say goodbye (Haven Gillespie), 2.A suggestion to my friend Liu (Chu I Po), 3.Oh long enough my life has been (L.S.Costello), 4.Why (Spike Milligan), 5.Casabianca (Elizabeth Bishop), 6.Dead puppies (traditional), 7.Everything is cool sister (Zorić), 8.The toucan (Shel Silverstein), 9.The moon (Sappho), 10.Evening star (E.A.Poe), 11.Epitaph for a darling lady (Dorothy Parker), 12.Epitaph (William Carlos Williams), 13.Mary Mary quite contrary (Nursery Rhyme), 14.From hell (Zorić), 15.All day I hear noise of waters (James Joyce), 16.The chipmunk (Ogden Nash), 17.A minor bird (Robert Frost), 18.Two children (Spike Milligan), 19.Lullaby for Shinshon ovitz (Zorić), 20.Frustration (Dorothy Parker), 21.General review of the sex situation (D.Parker), 22.Lullaby for the cat (E.Bishop), 23.The sea (D.Parker), 24.Distance (D.Parker), 25.Banhofstrasse (J.Joyce), 26.We know this much (Sappho), 27.Zlo (Zorić)

Ocijena (1-10): 8
Web: kodagain REBEL STAR - So (2008, Slušaj najglasnije)

'...da nemamo so, ja bih s tobom, ja bi legao s tobom da spavamo, a moji se snovi ne ponavljaju, i nemiri ovi ne zapisuju, ni razloge sve neznam ni sam, kad potrošim se... svane dan...'

Eh, nema se šta reći, ovaj sastav koji se adresira kao Sent Andreja, Beograd, Bečej, Srbija, Mađarska je napravio fenomenalan album. Sale (webmaster terapije) je rekao da smo već u ovih tri mjeseca dali previše desetki, za razliku od prošle godine kada ih je bilo samo sedam. Eh, šta će te, ovakav album se pojavljuje izgleda samo prestupne godine... Kako je krenulo, biti će ovo veoma plodna i kreativna godina.

Peđa je već u dva navrata pisao o ovome sastavu, pa ću samo spomenuti da Rebel Star dolazi iz Bečeja, te da su se početkom '90-tih zvali Eva Braun, te se zatim polovina banda frakcijski odjelila u sastav Popcycle. Sve te bandove veže vođa, pjevač i tekstopisac Milan Glavaški koji danas živi u Budimpešti (jonopotkivanok!). Ovaj album je trebao biti objavljen koncem prošle, 2007. godine, no u posljednji trenutak se ta odluka promijenila jer je osim 10 skladbi koje su već bile otisnute na cd došlo do uvrštavanja dvije nove kompozicije. Kad mi je Zdenko uručio novi cd s bonus pjesmama (a na omotu je samo 10 naslova), nije bilo druge nego da kontaktiram samog Milana. I gospodin mi je odmah, za dan-dva uručio kompletan spisak pjesama.
Elem, krećemo... U sastavu su osim Milana još Attila Prikler (bubnjevi, udaraljke), Boris Smoje (gitara, prateći vokal), Ljubomir Rajić (klavijature, prateći vokal) i Garwood Pickjon (bas, usna harmonika, prateći vokal), te sviraju prekrasni indie-pop s obiljem bluesa, countrya i americane, te su otprilike vrlo srodan band labinskim The Orange Strips koji za razliku od njih imaju svoj čvrsti brit-pop temelj i pjevaju na engleskom jeziku.
Od same uvodne "Staklo" do posljednje naslovne "So" isprepleteno je toliko sjajnih trendovski neopterećenih instrumentalnih intervala (akustična gitara, klavir, usna harmonika, klavijature, udaraljke...), dvoglasnih pjevanja (na srpskom, naravno) i inteligentnih elegičnih i duhovitih tekstova kao da su sažeti od najboljih romantičnih trenutaka Bob Dylana, Neil Younga, Van Morrissona, Elvis Costella, Echo And The Bunnymen i The Smiths. Milanov glas je autentičan, poseban, osebujan, iskren u svojem hrapavo-grubom akcentu (između Kebre iz Obojenog programa, Saleta iz Goribor i Rippera iz PCVC), a glazba varira od laganih country-blues elegija (odlične "Ventilator", "Amerika", "Boje", prekrasna ljubavna "Jabuka" koji je najbolji komad albuma, zatim "So" i "Rebelstar" jedina otpjevana na engleskom jeziku), plesnog indie-popa ("Vozači", "Leto", "San") do sjajnih plesnih old-time blues kompozicija djelomično pojačanih melodijama usne harmonike ("Put" i "Luna").
Sjajan duet u "Rebelstar" otpjevala je cowgirl Ivana Smolović.
Imao je pravo Peđa kad ih je usporedio s varaždinskim Dobrim Duhovima (danas samo Duhovi ili Duh koji već godinama ništa nisu objavili).
Već ranije ste obavješteni da je ovo sjajan album. Zato ga čim prije treba nabaviti i očekivati da se neka skladba uskoro zavrti i na komercijalnim radio stanicama unatoč njihovoj tvrdnji da ovakva glazba kod nas nema svoju publiku. Ima, Peđu i mene za početak.
'...jer stariji smo sad...'
Ovo će se slušati godinama i trebati će vremena da publika upije barem dio njihovog indie-country/blues-pop šarma.

Naslovi: 1.Staklo, 2.Ventilator, 3.Vozači, 4.Leto, 5.Amerika, 6.Boje, 7.San, 8.Jabuka, 9.Put, 10.Rebelstar, 11.Luna, 12.So

Ocijena (1-10): 10
Web: rebelstar UBIKVITETNA ERITROFOBIA - Sigma! (2008, Slušaj najglasnije)

U, jebemti, kakav neobičan elektronsko-eksperimentalni (skoro glitch) album!
Album potpisuje Lovke Tabakara, dobar prijatelj kompanije iz Goribor koji je s njima kako mi je Zdenko rekao surađivao na ranim radovima. Lovke voli cugati, pa se skupa s đurđevačko/zagrebačkim Tehacom našao u otprilike sličnom kupusu u kojem je osnova minimalizam i repetativno ponavljanje vrlo finih, urednih i brižljivo odabranih sekvenci. Ubikvitetna Eritrofobia je prije svega elektronski projekt koji nema veze sa electro-pop, electro-body ili electro/industrial sintagmama, mada dionice djeluju kao da su 'izrezane' upravo iz tog globala. "Sigma!" je odličan eksperimentalan electro-dance album, pitak kao fino skoro negazirano Nikšićko, Laško ili Velebitsko pivo, a u cijelini ima mnogo veze sa zadnjim albumom Black Dice "Load Blown". Mekani elektronski plesni repetetativni (skoro čak pop) tonovi koji se u sistematskom periodu po autorovom nahođenju ponavljaju s čime Lovke gradira svoj jednostavni i ničime opterećeni glazbeni kostur. Kombinira vokale od njemačkog (uvodna skladba "435 727"), engleskog ("No money, just giht", "Dolphins"), srpskog (pretposljednja "Sceptic") i nekog izmišljenog jezika interpretiranog nakon izgleda podosta pive ("Pipe or dash") uz eksperimentalne vokalizacije poput The Art Of Noise ("Have-not have", "All hands on deek", zajebantska "Gay", "Refuse"). Glazba na albumu je originalna i prepliće mnoge reference minimalizma Velvet Underground, Kraftwerk (čuveno punjenje kompjutera iz "Home computer"), Throbbing Gristle, Suicide, D.A.F., Pop Group, psihodeličnih P.I.L., Einsturzende Neubauten, Nitzer Ebb, Front 242, Normal (tko se sjeća njihovog čuvenog alternatiovnog hita "Warm letherette" biti će mu sve jasno), Boyd Ricea, Cabaret Voltaire (iz electro-tech faze), Beograd, Sonic Youth (zbog sistema razbijanja kompozicija), Laibach, Marc Stewart & The Maffia, Aphex Twin, Mouse On Mars, A.R.E.Weapons, japanskog Cornelius, najnovije underground pojave Playtime In Omsk iz New Yorka, te sintagmi techna, Detroit-techna (osobito minimalističkog Jeff Millsa), trancea i ambijentalne glazbe... Najoriginalnija skladba je jedanaesta po redu "Sex" koja kao da je rađena po uzoru na People Like Us (odličan album "Perpetuum mobile"), odnosno Vicki Bennet engleske radio voditeljice s radija WFMU. Prvi i zadnji dio skladbe je plesni electro-body/pop koji je u sredini izmješan sa komičnim glasovnim zvukovima prilikom vođenja ljubavi, a završava sa zvukom sirene automobila što znači da se radnja odvija u kolima. Nekako najteža za slušanje običnom puku je slikovito nazvana "Dolphins" sa zvukovima koji su kao spojeni od skladbe "Pakao" novosadskih Piknik, remikseva Cabaret Voltaire (iz vremena albuma "The Covenant, The Sword And The Army Of The Lord") i Marc Stewartove eksperimentalne elektronike iz vremena njegove kultne Maffie. Zadnja stvar na albumu je otkačeni "Zapni", kombinacija finog electro-popa, industriala i eksperimentalne glazbe uz zvukove hrkanja. Jako lijepi album uz koji se bez ikakvih problema može zaspati. Naravno, ukoliko volite eksperimentalnu i plesnu elektroniku koja u slučaju Ubikvitetne Eritrofobije nije nalik na surogat poput Depeche Mode.
Odličan elektronski eksperimentalni i k tome plesni album! Ovakav se na ovom području još nije našao. A nije mi poznato da li je netko na svijetu napravio nešto slično. Ovo je nešto sasvim novo i nadasve originalno. Lovke je bez sumnje slušao puno različite glazbe i u svakom žanru je pronašao nešto od čega može napraviti svoj originalan stil. Samo da su mu skladbe konceptualno angažirane, bila bi nova desetka na terapiji.
Sjajan i originalan album! Bravo Lovke! I javi nam se na terapiju.

Naslovi: 1.435 727, 2.Have-not have, 3.Miners song, 4.All hands on deek, 5.No money, just giht, 6.Pipe or dash, 7.Boring, 8.Gay, 9.Refuse, 10.Return of an axehead, 11.Sex, 12.Dolphins, 13.Roadkills dreams, 14.Scepitic, 15.Zapni

Ocijena (1-10): 9
Web: www.myspace.com/ubikvitetnaeritrofobija VEX AND THE VOXTONES - Vex And The Voxtones (2008, Slušaj najglasnije)

Budući da ništa nisam pronašao na webu od ovog sastava, potražio sam pomoć od Zdenka koji mi je rekao da je to band iz Zagreba, a netko od članova je prije svirao u koprivničkim Beatlesima, bandu The Buggs. Aha, sada je stvar puno jasnija... Međutim moj prijatelj Tiki (Tihomir Grobenski, ex-Don't) mi je poslije rekao da nitko od dole navedenih osoba nije bio onim pravim članom iz čuvene postave Buggsa, već možda samo kao privremeni došljak.
Ovo je simpatičan EP sa pet kompozicija koje su otpjevane na engleskom jeziku (čak sam pomislio da je riječ o nekom inozemnom rock-bandu) i sve su oslobođene njihovih nekadašnjih utjecaja The Beatles, a nadam se i tipičnih 'beatles' frizura i crnih dolčevita majica koje su svojevremeno nosili jer ih se jako dobro sjećam (na omotu nema fotografija). Sastav čine Vex Cesarec (vokal, gitara), Hrvoje Pašalić (bas), Roman Drnjević (bubnjevi) i Vexine Jurgec (prateći vokal). Glazba je neo-mod rock s jasnim utjecajima Kinksa, ranih The Who, a kao potvrda njihovog mod opredjeljenja je i uvodna "All or nothing" obrada Small Faces. Ovdje se još nalaze dvije obrade - "Talking in your sleep" (Marinos, Palmar, Skill, Canler, Solley) i "Walking out on love" (Paul Collins), dok su samo dvije skladbe njihov autorski materijal. "Ask my mother" i "New boy" su riffoidne punk-pop pjesme poput križanca The Clash, The Jam i Blondie sa pratećim vokalom Vexine. Zdenko kaže da ih je nedavno gledao u Spunku i da su vrlo dobri uživo, te da između ostalog imaju odlične rock obrade "Psycho killer" Talking Headsa i "Video killed the radio star" od Buggelsa (mislim da se tako zvao taj sastav Trevor Horna).
Vrlo dobar plesni rock, čista, rafinirana i nepretenciozna svirka koja daje nadu da se Vex And The Voxtones neće zaustaviti samo na ovom EP-iju.

Naslovi: 1.All or nothing, 2.Ask my mother, 3.New boy, 4.Talking in your sleep, 5.Walking out on love

Ocijena (1-10): 7

horvi // 11/03/2008