Snimivši dva uspješna i angažirana filma u jednoj godini ("Erin Brockovich", "Traffic"), Steven Soderbergh se odlučio na kreativni odmor. Taj neobični redatelj koji je u svojoj karijeri potpisao i takve art naslove kao što su "Sex, Lies, and Videotapes" i "Kafka", pristao je režirati remake filma Lewisa Milestonea iz 1960. godine u kojem je nastupala cjelokupna zabavljačka Rat Pack skupina (Frankie Sinatra, Dean Martin, Sammy Davies Jr.,…). Tadašnji film se u kina išlo gledati prvenstveno zbog tih legendarnih zabavljača, pa je osnovni preduvjet i ovoj verziji bilo okupljanje all-stars hollywoodske ekipe, što je uz ime Soderbergha kao redatelja, bez problema i postignuto.

Lik po kojem je i nazvana skupina koja nosi naslov filma je Danny Ocean (George Clooney), koji odmah nakon izlaska iz zatvora okuplja ekipu za pljačku 3 najbogatija kasina u gradu koji im obiluje, Las vegasu. Osim novčane koristi, Danny ima i skriveni cilj: njegova bivša žena (Julia Roberts) trenutno hoda s vlasnikom tih kasina (Andy Garcia)…

Drugi dio filma u kojemu saznajemo kako je pljačka zapravo izvedena je u globalu najzanljiviji dio filma, no i puno kraći od onog u kojem gledamo pripreme same pljačke. Likovi i nemaju nešto puno manevarskog prostora, pa iako ih sve upoznajemo i pamtimo bez problema (što je često boljka filmova u kojima postoji veći broj "glavnih" igrača), svi nam ostaju nekako površni i šablonizirani, pa o nekoj posebnoj glumi ne možemo govoriti. Nitko posebno ne odudara i ne ide na živce, a oku ugodna promjena je vidjeti Andy Garciu kako nema "smiješak na licu, a suzu u oku" u svakoj drugoj sceni, što je za njega postala već defaultna uloga. Ono što se u filmu svakako ističe je odlična glazba (malo vuče na dio soundtracka iz filma "Snatch"; dobivamo li nakon "Pulp Fictiona" i surf rocka neki novi glazbeni revival?) koja čak ponekad puno bolje paše radnji od same slike; naime, često je glazba u današnjim filmovima previše forsirana i nema stvarnu ulogu u rađenju scene ili atmosfere, no ovdje imamo suprotnu situaciju u kojoj glazba slijedi tempo priče, ali to slika, sa svojim dugim i prestatičnim kadrovima, često ne prati.

Ne očekujte ništa od kalibra gore pobrojanih Soderberghovih naslova, već čistu i nepretencioznu zabavu. Iako su mu tu nepretencioznost neki kritičari i više nego priznali, ja iznosim žaljenje jer je to ipak mogao biti, naravno u toj kategoriji zabavnog filma, puno bolji uradak. Prvenstveno da su više iskorištena verbalna prepucavanja na relaciji Clooney-Pitt i Clooney-Robertsova, odnosno da je više pažnje pridato malim, ali slatkim detaljima, kao što je onaj kada Don Cheadle gleda na TV-u rušenje zgrade koje se odvija iza njegovih leđa ili pak Pittovo jedenje u skoro svakom kadru.

sale // 26/03/2002