O, koliko dugo se čekalo na ovo? 22 godine... Nevjerojatno, ali muzika My Bloody Valentine i dalje zvuči svježe, inovativno i moderno bez obzira na ovako ogromnu diskografsku pauzu.

Ovaj čuveni irski bend iz Dublina ušao je u povijest s dva jedina albuma "Isn't Anything" (1988, UK no.61) i "Loveless" (1991, UK no.24), te nekolicinom sjajnih EP-ijeva objavljenih tokom druge polovice 80-ih. Interesantno je primijetiti da je drugi album u Americi prodan u tiražu od 250.000 primjeraka, a nikad nije ušao na listu najprodavanijih albuma! O njihovom bezgraničnom utjecaju svjedoče brojni shoegaze, dream-pop, noise, indie i americana bendovi, no čini se da nitko nije detaljno proučio tajnu njihovog zvuka izuzev francuskog black-metal/shoegaze benda Alcest. Da li je sad malo jasnije? Moguće.

Meni osobno je uvijek bilo teško analizirati njihov fantastičan gitarski zvuk, no nikad se nisam zapitao kako im to uspijeva. Pretpostavljao sam da su to neki producentski trikovi, zasluga dobre tehnike, distorzija, pedala i reverba. Ima istine. No, igrom slučaja sam ovaj novi album pustio jednom kolegi s posla koji svira gitaru u metal bendu. Već nakon par prvih riffova uvodne pjesme "She found now" pitao me 'koji to bend tako dobro svira u black-metal štimu?'. Zabezeknuo sam se, pa jel' moguće da sam takav debil... Već 25 godina rikavam na sam spomen MBV, a na pamet mi nije palo ono što metal gitarist prepozna otprve. Kevin Shields svira niske black-metal štimove sniženih oktava! To fakat nisam znao, a pretpostavljam niti vi. I kaže mi kolega nakon što smo preslušali album, u nekim pjesmama su snižene za čak 2 oktave na principu kojeg je izumio Tony Iommy iz Black Sabbath zato jer je kao tinejdžer od 17 godina opekao vrhove prstiju radeći u čeličani, pa da ne prokrvi jagodice prstiju namjerno snizio štim gitarskih žica samo da bi mu hvat gitare bio 'mekši' za sviranje. U tome je poanta. Elem, Black Sabbath, black-metal i MBV imaju puno toga zajedničkog na teritoriju zvuka, no nemaju na lirskom sadržaju. Zna se, Kevin (glavni vokal, gitara) i hvala Bogu, ona stara ekipa - Colm O Ciosoig (bubnjevi, sampler), Debbie Googe (bas) i Bilinda Butcher (vokal, gitara) piče samo lijepe i manje lijepe romantične teme, no nikad ne zalaze u destrukciju i ekstremnu brutalnost. Bilo je nekad izuzetnih depresija poput čuvene pjesme "No more sorry" koja se i dandanas može na Valentinovo i u sličnim prigodama poslušati kao podsjetnik na neku staru ljubav.

"m b v" nije žestoko nabrijan album kao što su to bila stara remek-djela, daleko je mekanijeg zvuka, ali princip je i dalje ostao isti. Malo pjeva Kevin, a malo Bilinda u sneno-disonantno razvučenim vokalima, gitarski tretmani su ostali otprilike isti, no nema onih lucidno-halucinogenih pjesama kao što su bile "Soft as snow (but worm inside)", "Feed me with your kiss", "Only shadow", "When you sleep" ili "I only said" koje su fantastično spojile The Jesus And Mary Chain i The Smiths u jednu nevjerojatnu kariku. A nema niti rasplesane "Soon". A nema bome niti spomenute "No more sorry" i one fenomenalne eksperimentalke "Touched/ ...Here knows when" na koju se fumalo trave 'na kile' da se dospije do suštine što to Bilinda vokalno razvlači. Sjećam se da ih je Ante Batinović u emisiji Rock-ekspress na drugom programu Radio Zagreba vrtio do besvijesti tokom druge polovice 80-ih i zato mu neizmjerno hvala što je otvarao 'prozor u svijet'.

No, da li je ovaj album bolji od ona dva stara čuvena vinila koji se čuvaju kao relikvije? Nije. Nema taj 'šmek' onog benda koji je bio fenomenalan u zvuku i kinetičkoj energiji koja je odbacila slušatelja s kauča na sneno poigravanje s vlastitim hormonima i zadovoljavanjima strasti na emotivnom području. Sjebanom, ucviljenom, potištenom, malenom bendiću iz neke tada naoko provincijske sredine Dublina gdje su glavne zvijezde bili (i ostali) U2, elem benda koji ima velike ideje u glavi, sjajnu realizaciju, a nitko ga ne shvaća kao U2.

I nije potrebno. U2 su stadionski bend, a MBV su alternativni rock-psihodeličari posvećeni otprilike sličnim emocijama, samo mi je njihov način izražavanja uvijek bio daleko draži jer je Kevin imao tu sjajnu crtu spajanja nerazumijevanja i čudnovatosti, vlastite potištenosti, frustracije, odmaka od kurentnih trendova post-punka, new-romanticsma i pomame za Morrisseyem i The Smiths. No, 2013. očito nije pogodno vrijeme za nekoć fenomenalne umjetnike koji su ovaj album radili u dva perioda. Prvi je bio nakon albuma "Loveless", a drugi debelo nakon razlaza, od 2007. godine do danas. Zašto im je trebalo tako dugo vremena, može se isčitati iz pomne analize, a da su ponešto izgubili od onog razdoblja od prije 25 godina, jesu. Evo, nakon izlaska albuma (2.II 2013.), album nije došao na niti jednu britansku listu, čak niti na drugoligašku Independent Albums Breakers Chart. A nije objavljen niti jedan singl. Očito MBV više ne razmišljaju o vlastitom rejtingu u show-bizu.

Pjesme su mirne, skulirane i nemaju energije što je i za očekivati od ljudi koji su već dodirnuli 50-tu godinu života. To se odnosi na prvih 6 pjesama počevši od spomenute "She found now", "Only tomorrow", "Who sees you", preko ambijentalke "Is this and yes" uz pratnju disonantnog syntha i klavijatura, te posve prosječne, čak i nezamjetljive "If I am", do ubjedljivo neinspirativne "New you" koje razvlači Bilinda u vokalnom maniru starog The Farm madchester-pop hita "All together now", samo daleko sporije. Kroz tih prvih 6 pjesama provlači se aseksualnost i određena parodija na teme s "Loveless" albuma budući da je dio njih nastao nedugo nakon njega, a sve manje-više sugeriraju da je Shieldsu i ekipi u tom razdoblju talent bio u znatnom opadanju. Zato i nisu objavili nikakav zvanični snimak.



Ali onda se desi radikalni preokret sa posljednje 3 pjesme u kojima funkcioniraju onako kako se i očekivalo da se dignu u stratosferske visine. "In another way" s iskrivljenim ritmičkim tempom i gitarskim eksperimentalijama donosi posve novi zvuk i svježinu od koje se zaboravi na prvi dio, pogotovo na ove prethodne dvije skladbe. Instrumental "Nothing is" je izgrađen na hipnozi urnebesnog minimalističnog d'n'b ritma i sirovog black-metala s dinamičkim rastom gitara kao da se odnekud ispetljao Lou Reed sa "Metal Machine Music" u kolaboraciji sa Animal Collective, a završna "Wonder 2" opravdava sve mitove, legende, tračeve i ine stvari vezane uz bend. Oštri zvukovi vrtnje helikoptera i ventilatora su profilani kroz neki prostorni efekt koji ošamućuje i baca u psihodelične dubine. Potpuno je dezorijentirajuća pjesma, ali potvrđuje sve teorije da je Shields genije koji može stati komotno iza Hendrixa po znatiželji, inovacijama i eksperimentalnom pristupu.

I u konačnici kad se sagleda, 2/3 albuma je prosječno, očito zagubljeno u vremenu i prostoru nakon čuvenog "Loveless". Bend se muvao s idejama, švrljao po popu, tražio nešto novo, pa potonuo u beskrvnost i na koncu se razišao, no sama činjenica da se presudna pjesma zove 'na drugi način' ("In another way") neosporno upućuje da je tijekom godina Shields pronašao to što je tražio i uspio osmisliti 1/3 fantastičnog albuma. Samo kako dalje budući da je prvi feedback bio jako loš, gotovo degradirajući za diskografski povratak ovako značajnog benda?

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 19/02/2013