Oni što žele biti (i jesu) dio velike ekumene, po vjeroispovjesti istinskih rockera sklonih tobožnjoj alternativi, točnije ogromnog milijunskog, pa i višemilijunskog stada obožavatelja zlatnog teleta i vrhunaca kule Babilona na čelu s velečasnim Nick Caveom, njegovoj nečastivoj opoziciji Marylin Mansonom, pa elitističkim poltronima Einsturzende Neubauten, Henry Rollinsom i PJ Harvey, konformistima Coldplay i The Smashing Pumpkins, čak i White Hills, svakako u svoj domet hvataju posljednji smandrljotak Pixies kome se pridružuje prvi solo album njihove originalne basistice Kim Deal što je s njima ostvarila prvih 5 veličanstvenih studijskih radova zaključno s "Trompe le Monde" (1991). Sve su ovo manje-više imena koja su umnogome, tamo nekad davno zadužila povijest alternativnog rocka, posebice Caveovi The Birthday Party, Neubauteni i naravno Pixies, bendovi koji niti sami nisu bili svijesni u datom vremenu da su avangarda i stvaraju budućnost. Tada im je to bila, kako nedavno reče Gile iz Orgazma u HTV emisiji "Kod nas doma" - 'religija, vjera života, svjetonazor i potpuno uvjerenje u ispravnost stavova'. Ali, što je danas ostalo od svega toga? Nešto malo manje od velikog ništa kroz prodavanje komercijalnih štoseva inteligentnih krojača životno školovanih i diplomiranih na fakultetu za alternativu i primjenjene prilagodbe sve više ponirući poput svetih U2 krava u štovani, do smrtne kultnosti njegovog veličanstva "The Wall" Pink Floyd, a sukobiti se s takvim ogromnim plemenom jest isto kao i Jahveova osveta kada im je napravio, zna se što.



Ali, ovdje na dugoočekivanom, nevjerojatno za promotriti, prvom solo albumu Kim Deal nema bombe, dinamita, eksploziva, tek poneka petarda i prskalica, upaljač, šibice i obavezno blijeskanje mobitelom, onako, da bude u kontekstu s vremenom. Pokušala se poigrati između drugog, sve manje prisutnog veličanstva "Pet Sounds" Beach Boysa i Bowievih strategija, doduše tek samo u nekim trenucima uvodne i naslovne pjesme "Nobody loves you more" koja zamišlja vlastite kućne ljubimce na nekom otoku, a onda iznenada nakon samo minutu i pol iskače duhačka sekcija okrenuvši temu u baroque-pop, to jest, baš je briga za čovječanstvo, a s drugog aspekta, ovo je srednji prst ljudima i da ga obrneš kako god, jeste obožavanje zlatnog teleta, odnosno plemenite pernate šminkerske kokoške koja joj je ljubimac u što se ne valja upuštati.



Ovo je svakako otkačeni avanturizam, malo se zna da su joj roditelji za koje se brinula umrli prije COVID-19 pandemije, pa se slatko obračunava kroz nekoliko pjesama s okrutnošću života u inferiornoj fikciji bijega kroz gorko-slatke baladice (primjerice starog singla "Are you mine?" iz 2013. i "Wish I was"), intimno i oslobađajuće miješajući i tugu i ljepotu i otpuštanje, a to su u principu jako teške teme promijene života, poput "Come running" ili glavnog singla "Coast" u kome priznaje da je čitavog života bila budala reflektirajući kroz osunčanu country-pop melodiju priznanje da se stalno bori s ovisnošću i lakomislenošću poput odmetnika ne gledajući u pravom aspektu. Bowie je to pokazao još kad je imao 20 i nekoliko godina, Kim je zakasnila s iskrenošću pola stoljeća, a čitava fabula albuma što se komeša između ljubavne melodrame, pozivanja na daleku mladost na povjetarcu uz sjećanje i lamentacije jest njen dnevnik palijativnih iskustava i prostora lutanja kroz emocije, čak se prisjetivši pokojnog Steve Albinija.



Ovaj album ima tek 2-3 interesantne pjesme, daleko od toga koliko bi trebao biti kantautorski pokušavajući dosegnuti 'nešto' iskreno zbog čega su Pixies bili ljubljeni, otkačeni i avangardni, fali mu mnogo toga, a čak niti dražesni pokušaj "Crystal breath" psihodelične insinuacije Cabaret Voltaire "Seconds too late" (1980) ili "Big Ben beat" noise-rock, uistinu moćna stvarčina za friški The Jesus Lizard i one torrente filmove koje čekate danima, a nikako da ih skinete. I sad, bez obzira na nekoliko pohvalnih recenzija poltronskih magazina koji se ne usude zagristi i pokazati zube, te njene izjave da se grozi klišeja, ovo je ustvari 'ništa novo' namjenjeno istinskim fanovima ne samo slavnih Pixies, nego i kasnijim frakcijama The Breeders i kratkotrajnog bendića The Amps kada se sredinom 90-ih posvađala sa sestrom blizankom Kelly. Previše empatije u mišungu tužnih, mračnih, egzistencijalnih i koliko-toliko sretnijih pjesama na pragovima The Velvet Underground su pola-pola od veličanstvenog do opskurnog i blijedog, to jest lamentirajuće dosadnog i nezanimljivog do povremeno uzbudljivog, napola biografskog štiva ispresjecanog s nepotrebnim skitovima, crticama i sličicama. Ne može poput velečasnog Cavea uvjeriti i zadnjeg nevjernika u pokušaj uzvišene metafore tugovanja za bližnjima. Ovo je album koji ima najbolje šanse da se vrlo brzo zaboravi.

Naslovi: 1.Nobody loves you more, 2.Coast, 3.Crystal breath, 4.Are you mine?, 5.Disobedience, 6.Wish I was, 7.Big Ben beat, 8.Bats in the afternoon sky, 9.Summerland, 10.Come running, 11.A good time pushed

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 12/12/2024