Sad ti budi razborit, da ne kažem pametan. Prije 12 godina sam prilikom prethodnog albuma "Anthology IV: The Tragedy Of Nerak" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=14034 (2012) napisao da na novi nastavak neće valjda trebati čekati 4 godine, a evo, prošlo ih je tri puta više. U međuvremenu su ostali bez frontwoman i klavijaturistice Nehl Aelin, tko zna što se sve dešavalo jer je ovaj album sniman i uz crowfunding donacije, te su ostali i bez prve britanske, a i druge diskografske etikete iz Italije. Da malo prosvijetlim sjećanje: ovo je francuski otkačeni avangardni metal bend iz Orléansa vođen konceptom gitariste Stephan H.-a (ZagZero) koji je još prilikom prvog albuma "Anthology II" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=5528 (2008) najavio 5 nastavaka sage o imaginarnoj zemlji Akphaezyji (Akfeziji) kroz metaforičke mitove i legende s osnovom od 15 povijesnih kraljevstva čija je posljedna kraljica Shyrya najveći i najokrutniji despot. Sam pojam avangarde u metalu je višesmjeran, a često i zavaravajući jer se nikad ne zna sa sigurnošću da li će se takav bend (izvođač) ikad više vratiti s obzirom na neisplativu financiju, konvencionalni sindrom medijskog nemara, možda manjka, bolje rečeno pada umjetničke kreacije, devalvirane naoštrenosti i još mnogo čega toga. Okey, evo, nakon previše godina u kojima se svašta događalo, a i kad se već odavno zaboravilo za bend, vratila se Akfezija s novom pjevačicom Hakata Ooh koja im se pridružila 2016. Za zainteresirane, usput, bila je vokalistica francuskih bendova Impureza, Mineral Reflectance i Za Piratz gdje je čak svirala i flautu, nekoć je imala dugačke dread pletenice, a sada ima kratku crnu kosu i po priloženoj slici se vidi da je još otkačenija i luđa od Nehl, a bome i čitav bend.



A sad, tu dolazi i čitav niz namjernih artističkih zajebancija. Promotrimo: prva dva albuma su bili 'antologije' 2 i 4, znači rascjepkane priče u neuobičajenim vremenskim kontekstima, a nakon ovoliko godina čekanja Stephan H. je konačno dao na uvid prvi, treći i završni peti dio, to jest, objedinio je kompletnu fabulu u 9 pjesama od 46 minuta gdje se odavno zaboravilo što je zapravo bila prvobitna ideja. Jasno, on nije smetnuo s uma, no pomaknuo je sjećanje, a vjerojatno i dobar dio koncepta mnogo toga zbrkavši i zakompliciravši do urnebesne zavrzlame u kojoj otmice, tajne organizacije, ubojstva, osvete i dokumentacije čudnih pisama razriješavaju misteriju dugačku, takoreći već najmanje dvadesetak godina. U percipirajućoj svijesti s njegovim dramaturškim 'credo' pristupom, ovo nalikuje na Tarantinove filmove gdje prvo dobiješ komadić budućnosti sa skokom u neku neidentificiranu stvarnost preko komotne fikcije zapaprivši s nečim sasvim desetim bez ikakvog vremenskog poretka dižući adrenalin i neizvjesnost kolaborirajući bez ikakvih ograničenja; ustvari, to su igre fabule i skokova s percepcije na percepciju, odnosno, ovakvi kolaži provjereno dodaju uzbudljivost bez onih stereotipova - uvod, priča, zaplet, rasplet, epilog - kraj.
No, to su vrlo dobro složene konstrukcije pune motivacije o državnom uređenju, jebenom sistemu, paralelnom svijetu u kome živimo i naposlijetku, ludnici, to jest psihijatriji u koju vas mogu zatočiti ako ste igrač van pravila kao što pokazuje jedini singl "Dissociative identity disorder", praktički apsurdan čin između normalne, psihički zdrave osobe i psihijatra koji u svojoj racionalnosti ne shvaća iz kakve je okoline došla dotična osoba što govori i nerazumljiv jezik. Hej? Koliko ih imamo svakog dana iz trećih zemalja, a u Francuskoj ih odavno ima i previše zahvaljujući kolonizacijskoj ostavštini. U određenu ruku, ovo se može tumačiti i kao osveta današnjice da se kao ljudi apsolutno ne razumijemo s obzirom na velike kulturološko-povijesne, religijske, naravno razlike u svjetonazorima i jezicima, a to je ovdje komično naglašeno slobodnim, čak i nonšalantno kurtoaznim fikcijama koje šetaju od pjesme do pjesme s velikom duhovitošću tragikomike oslobođene Emmanuel Macrona (tko se više sjeća ranijih François Hollande, Nicolas Sarkozy, Jacques Chirac, te dva najpopularnija - François Mitterrand i Valéry Giscard d'Estaing?).

Full album:



Ne, ovo nimalo nije daleko od osmoze upijanja kurentne Francuske s ne tako dalekom historijom, uostalom, čitav svijet jako dobro zna, ili sam ja to previše frankofilski uronjen, da u zemlji Akphaezya (ako se malo bolje poigraju anagrami slova, dobije se štošta) ništa ne funkcionira na očekivajuće adekvatan način. Jest, ovo je namjerno maksimalno spetljan album kojeg će te teško razumijeti ako niste slušali prva dva. Na svu sreću, ja jesam, a i njihovi raniji promoteri su bili jako revni, ovaj puta nisu. Informacije su dostupne samo na zvaničnoj web stranici benda i od sada počinje čitava intriga koja, čini mi se jest namjerno postavljena antiteza o pravilima i normativima. Ne kažem da ovdje pjesme nisu bitne kao neki (ne)potrebni kadrovi u filmu ili nedaj Bože reklame od kojih se popizdi, ali moj osjećaj jest da je Stephan H. smandrljao finiš kompresiravši čak tri dijela, za koje je obećao 5 albuma u prekratki omnibus. I k tome, ovo bi trebao biti kraj benda ako ga kojim slučajem ne zadesi slava.

Naslovi: 1.Rapture, 2.At Shyrya, 3.Nauseating blend, 4.Case 24-135, 5.Dissociative identity disorder, 6.A mother last will, 7.T.R.O.Y., 8.The echo of tomorrow, 9.The other face

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 21/12/2024