Ove sezone Kanal B je realizirao dva izdanja. Još u proljeće je izašao pomalo čudnovati po nazivu "P4V1", no kada se promotri, bio je to zgodan tehnički pamflet sa četiri teme nazvane po specifičnim, ajde rečemo, nisu pomagala nego pojmovi i stvari poput kamere za nadzor, akorda C7B5, ultra tankog bloka za podešavanje i kompresora čime se nadebelo udaljio od dosadašnjeg angažiranog opusa što je vrhunac dosegao prethodnim albumom "Nazbol" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32861 (2023). Malo sam se iznenadio ovakvim zaokretom i jednostavno šutio da ne ispadnem bedak pred velikim umjetnikom. S ovim sedmim radom "Nebula" izlazi van zemaljskih okvira u imaginaciju kozmičke maglice, posebnog luminiscentnog dijela međuzvijezdanog medija koji se može sastojati od ioniziranog neutralnog ili molekularnog vodika i kozmičke prašine. To su često ona područja u kojima nastaju zvijezde, odnosno formacije plina, prašine i drugih materijala koji tvore gušća područja privlačeći dodatnu materiju tako da naposlijetku postaju dovoljno čvrsta da oblikuju zvijezdu, a potom se smatra da time mogu formatirati i planet, te druge objekte planetarnog sustava.

Sad, to je u principu proučavanje fizičkih odnosa, pojava, relacija i inih stvari u svemiru, no hipoteza jeste da je autor ovdje ušao u svojevrsnu ezoteričnu metaforu o postanku unutar postojećeg, to jest, nije se služio otrcanim ekstenzijama Velikog praska već konotacijama unutar njega kao da mu je dosta uobičajenih socio-političkih, društvenih, moralnih, etičkih i ostalih tematika o kojima je praktički već sve rečeno isto kao i u emotivnim sferama ljigavih ljubavnih patetika o kojima ustvari nikad nije, koliko mi je poznato, niti zucnuo. Odnosno, otišao je u SF s vlastitim vizurama fabule i dramatike na posve nesvrstan, zaseban način ne prilagođavajući se, niti ne insinuirajući na neke klišeje što je ustvari ogroman autorski kredibilitet pokazavši iskonski smisao za originalnost i legitimnu ideološku slobodu. S 30 i nešto godina je došao na onaj najbolji i najkreativniji tip umjetnika 'nauka i buka', odnosno 'science & noise' kao što reče veliki Ralf Hutter (Kraftwerk).

Full album:



Na 23 minute materijala prvo dočeka svemirski poziv "Calling all cosmonauts" iskrivljenim 'wov' efektima nepoznate semantike, one koju astronomi (a ne astrolozi, to su oni pseudoznanstvenici koji kreiraju horoskop) tako žudno očekuju od civilizacije s tko zna kojeg kuta galaksije, a onda slijedi potmulo miran terible drajving "Please hold" tekuće-vijugavog drone putovanja s blagim lomom istosmjerne harmonije jezivog ugođaja fiksirajući adekvatan soundtrack kanal za nešto kraći komad "Expanse" u već daleko nemirnijem senzibilitetu kada se senzori otisnu daleko u percipiranje nepoznatih krajobraza poput onog istovremenog ushićenja, a i makabrične neizvjesnosti upravo straha od nepoznatog i neistraženog u koje autor upravo svijesno srlja poput nekadašnjih velikih pomorskih istraživača što niti sami nisu znali kuda ih nosi brod s 2-3 jarbola i dvadesetak pijanih i često priglupih mornara. Enigmatičnost se nastavlja mračnim "The last outpost", nešto bogatijim komadom s nizom efekata nalikujući elektro-akustičnom pristupu uključujući i konkretnu glazbu analognog karaktera koji je, pak, bio preteča prvim industrial izvođačima, dakako baziranim na ambijentalnim skulpturama eksperimenta. Ovdje se mogu osjetiti i one šarže novosadskog Mrt-a, te dakako, nezaobilaznih ranih radova Kraftwerk i Throbbing Gristle kada učeni pametnjakovići od glazbenih kritičara pojma nisu imali što su genijalci stvarali. Bez pretjerivanja, ovo je mini simfonija ambijentalnog drone industriala.

No, najjači komad je svakako naslovni "Nebula" od 7 i pol minuta u kome se prikazuje miješanje kozmičke prašine, ioniziranog neutralnog ili molekularnog vodika u svrhu privlačenja ostalih pogodnih materija za stvaranje neke sasvim nove kozmičke pojave. Nitko od znanstvenika nikad nije tvrdio da je nužnost ovakvih galaktičkih fluktacija važna za čovječanstvo, međutim jeste tamo mnogo dalje jer ovakva maglica može imati nekoliko svjetlosnih godina u promjeru što je prvim astronomima promaknulo. Kompletno gledajući, ovo je čarobno djelo koje bi valjalo popratiti adekvatnim video radom poput SF filma (sa ili bez razgovora), nešto poput Phil Glassovog "Koyaanisquatsi" (1982), a kao što u Hrvatskoj nema ama baš nikakvih velikih i odvažnih filmskih (avangardnih) režisera koji bi: a) uopće prepoznali ovaj kreativan potencijal, b) htjeli se upustiti u rad, c) naše društvo pokrenuti s mrtve točke art skulpture, tako sam slobodan ovaj album proglasiti najvećim umjetničkim dostignućem Hrvata u 2024. godini, dok će se najmanje nekoliko milijuna pitati zašto i zakaj premda, možda niti jednu kompoziciju s ovog albuma nikada neće niti čuti.

Ovo je najnoviji, maštoviti done futurizam.

Naslovi: 1.Calling all cosmonauts, 2.Please hold, 3.Expanse, 4.The last outpost, 5.Nebula

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 27/10/2024