Evo mene opet na Alcestu. Drugiput u manje od mjesec dana. Ovajput na popravnom. I to zato jer ih nikad prije nisam uspio pogledati u Šiški, a bili su tamo dva puta (drugi puta na pragu korone, a prvi puta kad mi još nisu ni bili u fokusu kao bend). Jer da sam to već odradio, vjerojatno mi ne bi palo na pamet otići u Boogaloo, nego direktno ponovo u Šišku, no ovako sam barem dobio priliku za popravni. A u Boogaloo sam se pravio da mi je dobro, a znao sam da nešto ne štima. Osim toga, ovdje su na istom računu bila još dva odlična benda + totalno drugačije uređen stejđ za Alcest nego u Boogaloo te bogatiji merch, pa stvarno ne znam pod kojim su uvjetima oni došli svirati u Zg. Enivej, dosta o Boogaloo u kriminalnom zvuku tamo, gdje se unatoč tome trenutno gruvaju svi bendovi umjesto nešto bolje Tvornice. I opet dolazimo do pitanja, kako je moguće da jedan milijunski grad nema adekvatan koncertni prostor za 1000-2000 ljudi ili više kao što su npr Kino Šiška ili Orpheum u našem susjedstvu ili nešto dalji Paradiso. No, dosta o problemima. Idemo na odličnu muzičku večer koju su točno u 19:30 otvorili sa brundanjem basa u želucu belgijski DOODSESKADER. Samo ime ("death squad") opisuje ovaj sonični atak na sve organe. Duo čine Tim De Gieter (Amenra, Every Stranger Looks Like You,…) i Sigfried Burroughs (Kapitan Korsakov, The K., …), pa je u publici već bilo dosta publike s Amenra majicama. Bubanj i bas sa soničnim matricama dobro su nas prodrmali u dostavljenih pola sata svirke svojom muzikom i parolama koje se vrte na platnu iza njih. Tim i Sigfied dijele vokale, viču, urlaju, pa ponekad i pjevaju. Dok Sigfried lupa po bateriji bubnjeva ko da mu je zadnje (a kasnije se ispostavilo, da je bubnjar Svalbarda još moćniji u tom lupanju), Tim svojom visokom štrkljavom pojavom i specifičnim "plesom" uz sviranje basa pojačava doživljaj. Muzički možemo ubaciti u ladicu - post metal - jer tu ima svega i svačega, pa je vjerojatno tak najlakše. Posljednja pjesma u njihovom setu People Have Poisoned My Mind To A Point Where I Can No Longer Function, najviše me se dojmila i tu bi čak i mogao i doma slušati. Ponoviti neki njihov koncert, uvijek; ostalo doma slušati, vjerojatno ne. Tijekom polusatne tišine, da bubnjići dođu na svoje, pripremili su se britanski Svalbard. Oni su u sličnoj ladici, samo im još dodaju - post hardcore. Pošto nisam expert za takvu muziku, mogu samo reći da se slažem s tim. Svalbard su nam u ovo muško veče donijeli i jednu žensku i to na vokalu. I to kakvom vokalu. Kad sam sam čuo prve taktove pjesme Eternal Spirits, ogledavao sam se po dvorani otkud dolazi taj vokal, jer nisam vjerovao da simpatična Serena Cherry, ispušta takve zvukove. Tek kad je promijenila s growlanja na pjevanje malo sam se smirio i nadao se da me taj vokal neće proganjati noćima. Ispalo je da se Serena između svake pjesme lijepo nasmije, ugodnim glasom najavi novu pjesmu, ispriča neku priču. Ovaj put je bila priča o najboljem danu u njenom životu u Ljubljani uz Atlantis spa, dućan sa magičnim karticama i finom večerom, a onda brzo promijeni facu u smrtno ozbiljnu, počne vikati na nas i uvede nas u njen depresivni svijet, kako i sama kaže kroz najave pjesama. Iako se, takva Dr Jekill i Mrs Hyde transformacija čini nespojivom, super funkcionira. U režanju na mikrofon pomaže joj drugi gitarista Liam Phelan, dok basista drži ritam i maše kosom zajedno sa Serenom, a bubnjar je ljudska mašina koju ni prava mašina ne bi uspjela nadmašiti u brzini i točnosti pogađanja promjena ritmova. Inače Svalbard imaju četiri albuma, a sinoćnje pjesme većinom su predstavljale prošlogodišnji "The Weight of the Mask" s ponekim hitom s prethodnih albuma. I njih bi ponovo uživo pogledao da se ukaže prilika. I sad dolazimo do onog zbog čega smo uopće te večeri došli u Ljubljanu. Ja na popravni, a Siniša na prvi izlazak na ispit, jer srećom nije mogao u Boogaloo, pa ga nije bilo teško nagovoriti. Nagovarali smo i neke druge, koje nećemo imenovati, al oni su se odupirali. Sad im je krivo. Da sad ne nabrajam sve ono što sam na početku napisao, samo ću krenuti. Merch - u Zg bile dvije vrste majica i torba, ovdje majice, torbe, cdovi, pinovi, prišivci i besplatni plakati s koncerta… šteta, nije bilo ploča. Stejđ - u Zg statično platno, ovdje razne biljke, životinje, puni mjesec… sve što treba da se upotpuni doživljaj ovakve mistične glazbe. Setlista - ista u Zg i Ljubljani, kao i na cijelom touru. U nekom drugom slučaju bilo bi mi žao da na dva koncerta čujem iste pjesme, no ovdje je radi usporedbe to čak i bilo poželjno. Kako su se na prve tri pjesme u Zagrebnu uštimavali i raštimavali, ovdje je sve krenulo onako kako treba i točno u trenutku kad treba uslijediti udarac u pleksus kad se uključuju bubanj i bas, ako znate o čemu pričam, to se i događa. I to već na prvoj pjesmi, a meni se lice razvlači oko glave. Neposredno prije sam Siniši rekao da ako zvuk bude ko u Zagrebu, da ću krenuti pješke, a da me onda on stigne kad hoće. Srećom to se nije dogodilo. A kak je tek zveknulo na Protection. Kulminacija na Sapphire. Muzika Alcesta traži savršeno naštimane gitare Neigea i Zeroa, te vokal taman toliko da lebdi iznad njih, da ne bude ni pretih ni preglasan, a onda kad dođe do promjene u zvuku da se to i osjeti. To smo upravo dobili u Šiški, a to nismo u Boogaloou. Do kraja su prošli kroz novi album koji su pokrpali sa starijim pjesmama koje su se odlično uklopile, te vjerojatno dobile i novo ruho zbog struje koja je bend zadnjim albumima odnijela iz black metala u shoegaze, koji sad možemo zvati i blackgaze, tako da i mi koji inače black metal ne bi slušali, možemo sa zadovoljstvom ovakav bend i zvuk slušati i u toplini doma zamotani u fotelju.

Svakako jedan od najboljih koncerata u ovoj godini, a sad ih se već dosta naredalo, pa je polako i vrijeme za podnošenje računa.

pedja // 19/11/2024