Kada se naučite od underground banda dobivati kvalitetne albume u brzim i plesnim tempovima, onda svaka njihova lagana stvar nekako djeluje kao promašena, no kada on isporuči kompletan album u laganom tempu, onda je to veliko razočaranje. Upravo se to dogodilo sa šestim albumom liverpulskih Clinic koji su čitav tempo odigrali u prvoj brzini s mnogo rikverca u pop 60-ih. Na albumu su samo tri brže teme "Lion Tamer" u umjerenom twist taktu, "Evelyn" sa pokušajem oživljavanja Phil Spectorovog zvučnog zida i "Orangutan", no one su u mid-tempu kakav je bio polovično primjetan na prethodnom odličnom "Do It!" (2008), a dvije od njih se nalaze posve na završetku, tako da dok se do njih stigne, Clinic vam oduzme bilo kakvu motivaciju za ubrzanje ritma.

Album otvara vrlo lijepi ljubavni pop-evergreen singl "I'm aware" koji će podsjetiti na jedan oblik primitivno mutiranih Stereolab sa melodijama nijemih vokala i violine, nastavlja se s naslovnom "Bubblegum" u satiričnom izdanju, no međutim očekivani brzanci u kojima su ranije prednjačili sa svojim domišljatim spojevima The Fall, Wire, The Stooges, Joy Division, kraut-rocka, eksperimenata i psihodelije nikako da dođu. Čitav album odsviran je ono što se kaže 'na sjedećke' poput sessiona za gitarsku melodiju, klavijature i prigušeni vokal Ade Blackburna. Tematski su i dalje veoma sarkastični i puni zdravog humora, no izostanak brzih tempova doslovce je uzdrmao njihov dosadašnji autorski kredibilitet. Mekoća kojom su ovdje obasuli ipak im nije vitalno jako oružje, tako da unatoč nekim zanimljivim riješenjima, primjerice "Radiostory" sa imitacijom Jarvis Cockerovog monologa ili posezanja za najranijim Pink Floyd, odnosno Syd Barretovim pop shemama u "Linda", "Milk and honey", "Forever (Demis' blues)" i "Another way of giving" nisu neki trajniji zalog za budućnost. Trenutno su se opustili od melodijskih kaosa, te se samo valja nadati da je ovo privremeni hir gdje su gotovo izbacili gitarske distorzije, te potpuno uklonili duhačke eskapade klarineta i flaute Brian Campbella. Sve dok se ne oslobode ovakvih duhova prošlosti s kojima pokušavaju oživjeti prastari pop zvuk u zaista starinskoj produkciji John Congletona (radio između ostalog sa Erykah Badu, Modest Mouse, Antony And The Johnsons...), neće biti nikakvog vidljivog napretka. Ovo je korak unazad.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 31/10/2010