Evo konačno pravih nasljednika Mark E.Smitha & The Fall koji na specifičan način povezuju brit-pop, alternativu, blues, post-punk, ekspresiju, underground, psihodeliju, sympho-rock i pri tome se dobro šegače kao Monty Python i Magnus & Bunker (autori Alan Forda) na ciničan i ironičan sofisticirani način.

Rijetko koji izvođač je uspio već sa svojim prvim singlom zaintrigirati velikog pokojnog John Peela s BBC Radio One kao što se to dogodilo s Clinic. Doduše, oni dolaze iz njegovog rodnog Liverpoola pa se djelomična simpatija rodila i na osnovi lokalpatriotizma, no činjenica da su i slušatelji uvrstili EP "I.P.C. Subeditors Dictate Of Youth" u čuveni izbor najboljih singlova 1998. u sklopu godišnjeg glasovanja Festive 50 pokazuje istosmjerni kriterij ukusa. Jako dobro se toga sjećam jer sam u to vrijeme redovito pratio Peelove emisije i gotovo sve ih snimao na audio kazete. Band je nastao samo godinu prije, 1997. u Liverpoolu kada se Ade Blackburn (vokal, klavijature, melodika) spojio s ostacima sastava Pure Morning gitariste, klavijaturiste i klarinetista Jonathan Hartleya. Nedugo potom pridružili su im se Brian Campbell (bas, flauta, vokal) i Carl Turney (bubnjevi, piano, prateći glas), te su nakon spomenutog EP-ija o vlastitom trošku objavili još dva - "Money On Your Back" i "Cement Mixer" (oba 1998). Iduće 1999. odmah im priskače jedan od najuglednijih britanskih nezavisnih izdavača Domino Records s kojim potpisuju ugovor za kojeg objavljuju sve svoje naredne radove. Prvo je slijedio hvaljeni debi album "Internal Wrangler", a potom i tri singla "The return of Evil Bill", "Distortions" i "The second line" (svi 2000.) od kojih je ovaj posljednji korišten u televizijskoj reklami za Levi's. To im je donijelo manji kultni status koji im je omogućio nastup na All Tomorrow's Parties i Scott Walker Meltdown festivalima, te turneju na kojoj su kao predgrupa nastupali ispred Radiohead. U daljnjem slijedu razvoja karijere objavljivali su albume svake druge (parne) godine, nastupali po svim znamenitijim festivalima i održali turneje sa Flaming Lips i Arcade Fire. Premda nisu egocentrični skup glazbenika, za sebe vole kazati da zvuče kao niti jedan drugi band, te na koncertima nose zaštitne maske za disanje jer vole samoironiju. Kao nadahnuće za ovakav image poslužili su im The Residents koji su po njihovom mišljenju band s preozbiljnim vizualnim izgledom, dok su oni uvijek željeli izgledati daleko blesavije i smiješnije. Ne znam kakav je odjek imao strip "Alan Ford" u Britaniji, no činjenica je da ovi 'čistunci' imaju otprilike sličan smisao za art humor poput Talking Heads, XTC ili Jane's Addiction.



No, glazba koju rade i ovaj peti album po redu ne spada u rang 'blesavog i smiješnog' premda se znaju satirički odnositi prema nekim svakodnevnim i uobičajenim radnjama kao što su odlasci u trgovinu, ispijanje jutarnje kave, popodnevnog čaja, gledanju dosadnog i predvidljivog TV programa ili praćenju medija. Mnogo tekstova na albumu je sofisticiranog sadržaja što u svakom novom preslušavanju otkriva niz pikanterija iza kojeg stoji izgrađeni svjetonazor o religiji, poimanju Boga (uvodna "Memories" s neobičnim glazbenim kombinacijama od The Beatles, The Stooges do suvremenog indie-rocka), radosti doručka u bašti ili bijegu od žene koja 'hvata poput vještice' (čudnovati indie-blues brojevi "Tomorrow" i "The witch made to measure"). Premda se ne vole uspoređivati s niti jednim izvođačem, ipak se u zvuku i načinu kako su komponirali skladbe osjete neprikosnoveni utjecaji minimalizma Wire i The Fall, blage sintagme surfa, sympho-rocka (zahvaljujući melodijama flaute u "Free not free"), elegičnost patetike Radiohead koju ismijavaju na sofisticirani način (singl "Free not free" i lagana "Emotions"), lucidnost Pere UBU, Butthole Surfers i spomenutih Wire i The Fall (vrlo ironična post-punkerski nabijena "Shopping bag" s otkačenim zvukovima limenog klarineta), psihodeličnost The Doors u kombinaciji s kraut-rockom (neobična "Corpus Christi" s također nemogućim minijaturama klarineta kao da ih je odsvirao Andy McKaye iz ranog perioda Roxy Music i odlična neo-folk koračnica "High coin"). Svoju indie snagu prikazuju u sjajnom laganom broju "Mary and Eddie" u kojem su spojili pravi akustični gothic neo-folk utjecaj (pomislio sam da se radi o mađarskom Sturmast!) s post-industrialom, a i Caveovim The Bad Seeds u ritmu valcera kojeg drže melodika i opaka gitarska solo dionica. "Winged wheel" je jedna od najenergičnijih skladbi na albumu koja povlači za sobom temperament Joy Division u suvremenoj varijanti neo-gothica 21. stoljeća, a kako se dojam o spajanju svega i svačega u njihovom zvuku nikako ne može zaobići, posljednja skladba "Coda" je čudesna tvorevina 3/4 valcer takta (poput The Young Gods skladbe "Did you miss me" s prvijenca iz 1985.) kojeg drži klavijaturist Jonathan Hartley uz brojne pozadinske efekte (nijemi back vokali, synth efekti, udaraljke, crkvena zvona...) i 'gluho' visokoj gitarskoj solo distorziji kao da je riječ o nekom od zagubljenih snimaka njemačkih Can s odjavnim narativnim vokalom Blackburna koji govori o ovom albumu da je proslava pobjede i dar.

Album traje svega 33 minute i uz specifičan samozatajan vokal Ade Blackburna koji zvuči kao sramežljiva varijanta Ian Curtisa, Marc Almonda i Thom Yorka pjevana s začepljenim nosom (zbog maske za disanje) što nalikuje na ono poznato nerazumljivo 'mrmljanje u bradu' Mark E.Smitha, te sasvim jednostavnih, ali i neuobičajenih aranžmana, kao i lucidnih tekstova, brojnih instrumentalnih efekata, ovo je genijalan album 2008! Nažalost, njihov rad nije prepoznat kao komercijalno uokvireno djelo. Velika šteta što se u ovo vrijeme interneta kvaliteta još uvijek mjeri s hit pjesmama kojih na ovom albumu nema.

Čudesno jednostavan album bez ijednog hita. Tko to može napraviti? Mark E.Smith, The Residents i ...

Nevjerojatno.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 28/07/2008