Shriekback su svojevremeno, vrlo davno bili proglašeni najboljim drugoligaškim bendom, The Fall su sa svakim albumom bili ubjedljivi prvaci druge lige, upadali u elitnu postrojbu, ali nikad se nisu uspjeli zadržati u njoj na dulje vrijeme, tek u samo jednom slučaju UK no.9 "The Infotainment Scan" (1993), te tu i tamo ponekog top-40 singla, a ovi čudaci iz Liverpoola su onda u tom aspektu autsajderski konformisti druge lige bez imalo želje za nadmetanje u većem natjecanju premda su na početku karijere s albumom "Walking With Thee" (2002) bili čak nominirani za Grammy, ali su im ga ispred nosa maznuli Coldplay, a osim toga, bili su i luđačko-bolesna predgrupa na Radiohead turneji za "Kid A". Praktički su od posljednjeg albuma "Wheeltappers and Shunters" ostavili sve potenciometre i instrumente na istoj poziciji, vratili se u stari studio na Merseysideu i dosljedno na isti način nastavili seriju zvuka koji ne mrda niti naprijed, a niti nazad kao da su se betonirali u epohi 1979-1980 kada su stvarani neki od najznačajnijih post-punk albuma usko povezanih s elektronikom i psihodeličnim eksperimentima na bazi Suicide, Cabaret Voltaire i The Human League. Moglo se pomisliti da im je Covid-19 pandemija idealno sjela na image, te da će ga maksimalno iskoristiti već u prvom valu, tamo u proljeće 2020., ali nisu se javili premda su odvajkada poznati da nose zaštitne maske na licu, a na tom zadnjem albumu su odjenuli i zaštitne sanitarne uniforme. No, kako vrijeme ide, od četverca su ovdje momentalno dvojac koji i dalje nesmiljeno nastavlja grotesknu satiru o prihvaćanju novih ideja pogleda u budućnost referirajući se na djela H.G. Wellsa "Things to Come", Marshall McLuhana "The Medium is the Massage" i "Sombrero Fallout" Richarda Brautigana izvitoperivši ogledalo rakursa u maglovitu kombinaciju ludila, zastrašujućeg ambisa, gluposti, mrzovoljnosti i zabave. Dok svi trabunjaju o kurentnoj situaciji, Adi Blackburn i Jonathan Hartley su odavno otišli u prostranstva svojevrsnog svemirskog šamanizma i lucidnog undegrounda sakrivši lica benda ispod maski kritizirajući stereotip rock benda i spomenika egocentrizma frontmena. Kako prepoznati bilo koga iz postave kad su uvijek svi isto obučeni s istim maskama?



Nego, ovdje je lirski dosta toga samosvjesno banalizirano u humoreskama s nekakvim imaginarnim provodom na tom fantastičnom otoku gdje se jedu kuhana jaja, čips, poslužuje se samo švedski stol, pijuckaju kokteli i gledaju stalne tropske oborine u metaforički uznemirujućim kontekstima na stvarnost s brzom dozom optimizma i zaokreta u oživljavanju prošlih vremena, a kako god, uvlači se slušatelja u oštro zamišljeni svijet. Tako je uvodna "The lamplighter" nerazgovjetna i sanjivo pijana vijugajući crvenim tepihom u beskonačnom koridoru poput onog šašavo-drogiranog filma "Fear & Loathing in Las Vegas" s Johnny Deppom i Benicio Del Torom (sjećate li ga se?), a hedonizam nastavlja "Fine dining" u izmaglici synthova sa šaputavim glasom 'stegnite kravatu, zauzmite svoja mjesta'. Zamamno opčinjeno stanje vrti se iz pjesme u pjesmu stvarajući osjećaj supijanog i bezbrižnog raspoloženja gdje je takoreći sve na pladnju i sve je dozvoljeno, bilo da su kojekakve intimnosti u salonu za masažu (pjesma "On the other side..."), pijanka ispod drvene sojenice ("Miracles"), vrtložni tripovi ("Take a chance"), smiješno-jezovite eksperimentalne droge ("Refractions in the rain") ili mračni kutovi plesnih podija stvoreni za perverznu zabavu sve do izlaska sunca, a tu se dešavaju svakojake vragolije stacionirane u naslovnoj temi "Fantasy island" koja ponajviše asocira na njihove rane garažne dane spojivši post-punk i electro-disco ranih 80-ih.

Svakako da bend niti u ludilu nije pomišljao prije 10-15 godina da će se jednom pronaći u diskoteci i na ovakvoj destinaciji kao bezbrižno lagodnoj inspiraciji dodavši i uvrnutu verziju starog hita "I can't stand the rain" Ann Peebles (najpoznatija je ona od Tine Turner), ali s druge strane stoji dojam da im je ovakav novootkriveni paradoks dobrodošao u svoj toj nepredvidljivosti gdje uz spomenutu electro-disco i post-punk fazu kanaliziraju i pop psihodeliju 60-ih dodajući finalni šlih na ionako zdrmano-ekscentrične pjesme, još ponajbolje u tom fahu, a takve nisu imali već poprilično dugo.

Naslovi: 1.The lamplighter, 2.Fine dining, 3.Take a chance, 4.Refractions (in the rain), 5.Dream can come true, 6.Miracles, 7.On the other side…, 8.Fantasy island, 9.I can't stand the rain, 10.Feelings, 11.Hocus pocus, 12.Grand finale

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/10/2021