Nekad ljubimci John Peela i vlasnici prlilično popularnih UK hitova danas su se sveli na čisti art underground kojeg izgleda da više nikog ne zanima, ali imaju ponovno dobar album!

Liverpulski čudaci i dalje redovito objavljuju albume svake druge (parne) godine neprekidno iznenađujući svojim kreacijama. Na prošlom "Bubblegum" su otišli u pop ranih 60-ih pokušavajući povratiti povjerenje alternativne publike kojoj taj štos ipak nije bio interesantan nakon preosornog i previše otkačenog "Do It!" iz 2008. Dva posljednja singla "I'm aware" i "Bubblegum" prošla su posve nezapaženo udaljivši ih s top ljestvica na kojima su do prve polovice prošle decenije zaredali lijepi serijal od 8 UK top-100 hitova. Sve se nekako čini da su auditoriju sve manje i manje interesantan bend - ovo im je 7. album i po svemu sudeći, ponovno će kao i prethodna dva ostati u dubokoj medijskoj sjeni. Sustavno prkose konvencijama razvijajući čudan post-punk na artistički način, a ovaj puta su se odlučili našegačiti s bendovima poput The XX koje je britanska kritika ishvalila na sav glas. Stoga kad se prvi puta sluša "Free Reign" stiče se dojam da je bend zaboravio svirati, da falša i da će mu se zvuk i sistem svakog trena raspasti poput ranih The Fall. Ali, to je samo prividna slika s kojom ne pokušavaju razmontirati svoj stil ili izvršiti neki bitniji zaokret. Uostalom, oni nikada nisu bili bend strogih konciznih načela, pa tako ovdje u prvi plan izbijaju pomjerene sekvence u miksu kojeg im je radio Daniel Lopatin aka Oneohtrix Point Never s evidentnim kašnjenjima u tempovima i naoko neuštelanom svirkom. Zvuk klavijatura Ade Blackburna i Jonathan Hartleya je starinski krik mode cirka The Doors 1967., gitare su surfersko i wah-wah natucanje post-punk sekvenca (sviraju ih obojica), basovi Brian Campbella su tupi, gotovo industrial križan s kraut-rockom, bubnjevi i ritmovi Carl Turneya su potisnuti u pozadinu (a svira i piano), a sve je to premazano s mnoštvom drajverskih efekata i ponekom dionicom melodike, klarineta i flaute koje sviraju svi u bendu osim bubnjara. No, za razliku od The XX, tematika im je povezana uz cyberspace i literarna djela književnika Andre Bretona s nadrealističnom fabulom o psihodeličnom labirintu u kome se miješaju scene stvarnosti i emocija sa svemirom, dalekom budućnošću, filmskim spektaklima, prirodom i konkretnim eksterijernim samplovima.

Album je to ponovno bez potencijalnog singla s 9 relativno jednostavnih pjesmama od kojih nekolicina prelazi preko 5 minuta, a kad se sve skupa sabere, osnovnu potku čine minimalističke gradacije oko kojih se diže čitava dinamika zahvaljujući producentskim zahvatima. Uvodna "Misty" će podsjetiti na atmosferičnost The Doors i jednog dijela karijere The Stranglers iz one njihove pop-faze vremena new romanticsa ranih 80-ih godina. "See saw" vraća vjeru u Clinic sa razbijenim fragmentima nalik na The Residents i uvodni riff iz kojeg samo čeka da iskoči Springsteenov refren himne "War". Najkompaktnija je na cijelom albumu, ima plesni tempo, fine linije klarineta, ali i vrlo čudan tekst kojeg je Adi Blackburn nakon duljeg vremena otpjevao poput Marc Almonda s podosta vox-extended izleta (a ima ih još na albumu!). Kad bi se zasebno slušala "Seamless boogie woogie BBC2 10pm (rpt)" mogao bi se steći dojam da su Clinic synth-pop bend koji druguje s Gary Numanom i Ultravox iz faze John Foxxa, tamo negdje 1978/79, a kad se onda posluša najčudnije odsvirana i ujedno najkraća "Cosmic radiation", stekne se dojam da im je prioritet bio pomiješati jedno 5-6 stilova od funka 70-ih, campa Roxy Music, soul-jazza Steely Dan, space-rocka i nezaobilaznog post-punka. Jako čudna, a naoko jednostavna pjesma s nekoliko breakova...



U drugom dijelu albuma nalaze se dinamičnije skladbe vođene uglavnom minimalističkim progresijama nalik na kraut-rock. Tu su umjerenijeg tempa "Miss you" (prvi singl) s egzibicijama jako lijepe surf-staccato gitare i efekata klavijatura, najeksperimentalnija "King Kong" kakvu nikad nismo dobili od The Residents u ovakvom plesnom pop obliku (s čudnovatim središnjim dijelom od 5 neobično drhtavih sekundi!), zatim "You" koja je križanac Can, Kraftwerk, ranih Underworld kada su još svirali gitare (pa i The Doors zahvaljujući tretmanu klavijatura u organskoj psihodeliji), te jedna možda i sasvim nepotrebna laganica "For the season" koja je očigledno jedan od otpadaka prethodnog albuma "Bubblegum". Završna "Sun and the moon" ima jako lijepi emotivan prvi dio koji metaforički govori o uzajamnoj povezanosti čovjeka s prirodom (refren 'you give me your love'), no drugi dio je posve razbrkan i razbijen skoro u kakofoniji gdje Adi mumljajuće pjeva preko svoje zaštitne kirurške maske.

Album je u svakom slučaju daleko bolji od "Bubblegum", plesniji je, no nije onako vraški nabrijan i komičan kao "Do It!". Puno je ozbiljniji, slojevitiji, pa čak i eksperimentalniji. I ako se uspije preći ta magična crta prvog slušanja kada uistinu zvuči da Clinic ne znaju svirati pravilno, te kada se uđe dublje u njihovu svirku, otkrivaju se mnoge površne zamke njihovog itekako razvijenog stila.

Vidite, ovakvu glazbu je redovito vrtio John Peel ističući u prvom redu britansku underground scenu, no kako slavnog radio DJ-a s BBC-ija nema među živima od 2004., na tom najvažnijem glazbenom otoku na svijetu nitko se nije pobrinuo da mu bude nasljednik. I nema više Clinic na top-listama bez obzira što i dalje prave odlične albume. I jasno je da niti jedna pjesma s ovog albuma neće dospijeti u široke medije, zbog čega će bend sve više i više tonuti u marginu bez obzira na činjenicu da za sredinu XI mjeseca imaju i američku promociju, te ako ih put nanese i na naš Balkan, niti ona šačica pratitelja indie scene neće uzeti za ozbiljno ovaj bend smatrajući ih nekakvim šarlatanima.

Ako uistinu budu uporni kao The Fall s kojima su sličnosti jako velike, Clinic bi mogli imati veliki kultni status čudnovatog post-punka. Ovo im je sasvim dobar i slušljiv album s kojim su pokazali da se ponovno vraćaju u formu.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/11/2012