Trebalo bi prebirati detaljno po math-core/metal kolekciji da se pronađe ovako tehnički potkovan i svirački koncizan band. Barem u ovo vrijeme. Istoimeni debi iz 2008. je bio impresivan, a ovdje je petorka iz Pittsburgha još pojačala svoj izraz mnogobrojnim sviračkim tehnikalijama da se jednostavno zapitate kuda dalje s ovakvom glazbom.

Ako ćemo, onako grubo posesivno gledajući, ima dvije-tri vrste metal bandova po tehničkim karakteristikama. Prvi su oni čije vam pjesme ostaju u trajnom sjećanju kao savršenstvo stila čiji rad ostavlja duboki trag u povijesti žanra, drugi su oni koji naprave poneki kvalitetan album uzimavši ideje od onih iz prve kategorije, a treći su oni koji su potpuno promašeni slučaj. Nažalost, Hero Destroyed unatoč svojoj tehničkoj perfekciji spadaju u onu drugu kategoriju jer se sada sasvim jasno nakon oduševljavajućeg prvijenca vidi da im manjka kreativnih ideja. Za nekoga tko nije dovoljno duboko u ovom izuzetno zahtjevnom žanru, ovo se može učiniti kao urnebesno potkovana svirka što jest točno, međutim, svemu tome manjka duša, tj. pjesme koje se pamte.

Materijal je veliki koktel mnogobrojnih žanrova od thrasha, hardcorea, noisea, math-corea, metala, nu-metala, noise-corea..., sjajno je produciran s posve čistim dionicama gitara, bubnjeva, basova i oldschool vokala frontmena Pat McNicholasa, ali su pjesme jednostavno prenatrpane tehničkim kovitlanjima. S ovakvim tehniciranjem band je vješto nadomjestio pomanjkanje osnovne kreacije posegnuvši za vrlo zapetljanim gitarskim i ritmičkim opservacijama koje niti nakon 4-5 preslušavanja ne možete zapamtiti. Pjesme su odreda kompleksnih aranžmana, bubnjarskih hc vratolomija, jazz/funk-core i math-core petljanja da nakon izvjesnog vremena sve prerasta u veoma monotono peglanje s poigravanjima tehničkih egzibicija na gotovo matematičkoj osnovi. Zach Mooreova gitara svira jedno, Jeff Turkova drugo, bas Dustin Newmana plete i frlji nešto sasvim deseto, ritam bubnjara Neal Andrusa razara sa egzibicijama, što to sve u kompletu funkcionira odlično još da tome ponešto pridonese i McNicholasov vokal koji je linearan od A do Ž sa grubim hardcoreaškim stilom bez šapata, bez promjena intonacija i bez ikakvih kreativnih glasovnih rješenja. Njemu je sve režavo i grubo kao da je frontmen death-metal banda. No, u svemu ovome najviše manjka osjećaja i to je glavna boljka ovih fantastično uigranih Amera koji gotovo suhoparno izvode sve te vratolomije poput glazbenika u simfonijskom orkestru kojima se živo fućka kako će djelo izgledati u globalu. Svaki od ove petorice je profesionalno odradio svoj dio zadatka u studiju, sve je to odlično snimljeno i izmiksano, veoma dobro zvuči, nabrijano je i dosta žestoko, ali ponavljam prenaporno komplicirano i zvrzlano s one sviračke strane. Tek sitan jednominutni psihodelični instrumentalni eksperiment "Permian - Triassic", zatim lagani, također instrumental "Cerberus" u ritmu post-rocka na math-rock način a'la hrvatski Man Zero/ Peach Pit i završna, nešto lakša "Wickerbasket splinter" izdvajaju se iz ove apsolutno vraški zahtjevne kolekcije od 11 pjesama.

S tehničke strane, kapa dolje, ali s one kompozitorske ništa posebno osim generičkih tehnikalija bez melodija i ideja poput masaže za mozak i živce. To je još uvijek ok. Pričekajmo treći album, nešto se valjda može promijeniti.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 30/10/2010