Ovotjedni Impronedjeljak donio je glazbenu poslasticu na novoj, pomalo neobičnoj lokaciji - koncert se održao u šatoru kružnog oblika smještenom tik uz Močvaru. Ambijent sam po sebi nosio je jednu posebnu atmosferu; intiman, zatvoren prostor sa zaobljenim linijama stvarao je osjećaj zatvorenog svijeta, gotovo izoliranog od svakodnevice. Premda sam bio na mnogim koncertima, moram priznati - ovo mi je bio prvi u šatoru. Zvuk je bio iznenađujuće dobar, posjećenost solidna, a večer - nezaboravna.

Hypersurface - meditacija i tekstura zvuka

Večer je otvorio Hypersurface, međunarodni trio čiju postavu čine Andria Nicodemou (vibrafon, Cipar), Drew Wesely (gitara, Brooklyn) i Vasco Trilla (bubnjevi, Barcelona). Već sam početak koncerta djelovao kao suptilan uvod u nešto više: glazba se razvijala polagano, gotovo ritualno, poput recepta u kojem se sastojci lagano krčkaju - nijedan ton nije bio suvišan, a prostor između nota bio je jednako važan kao i one same.

Njihova izvedba balansirala je na rubu neoklasike i eksperimentalnog jazza, s atmosferom koja je podsjećala na izdanja ECM New Series. Osobno, riječ je o glazbi koju ne slušam, ali upravo zato mi je bilo zanimljivo prepustiti se tom nepoznatom svijetu. Kao da sam se ukrcao na glazbeno putovanje bez karte i plana puta. Drew Wesely svirao je sjedeći, tretirajući svoju električnu gitaru poput avangardne slide country gitare. Iako je u nekoliko navrata ustajao, čime sam se ponadao nekoj distorzijskoj eskapadi - ostao je dosljedan nijansiranju tišine i tonova. Vasco Trilla koristio je osebujne palice s kuglicama na vrhovima, dodajući teksturu udarcima po čineli i bubnjevima, često trljajući palice po površinama i time stvarajući slojeve zvuka.

Andria Nicodemou bila je tiha zvjezdana prašina trija - njezin vibrafon ponekad je zvučao kao čitav orkestar. Svirala ga je palicama, gudalom, pa čak i prstima, povremeno stvarajući disonantne, gotovo kakofonične pasaže koji su podsjećali na Glenna Brancu, ali još dublje u avangardnim vodama.

U razgovoru s članovima benda nakon koncerta, potvrdili su da ih jako inspiriraju avangardna filmska i kazališna glazba. I zaista - dok ih slušate, lako možete zamisliti njihove tonove kao soundtrack nekog nijemog eksperimentalnog filma iz 30-ih ili 40-ih godina. Jedina zamjerka? U nekom momentu su se kratko odmaknuli od filmske lirike u žešći, atonalniji dio koji je podsjećao na Free Fall Jimmyja Giuffrea - i baš kad je krenulo biti najzanimljivije, vratili su se sigurnijem teritoriju. Šteta što nisu duže ostali u zoni slobode.

Apeiron - glazba bez granica

Nakon kratke pauze, na scenu se popeo zagrebački kolektiv Apeiron, ansambl posvećen slobodno improviziranoj i kreativnoj glazbi. Već samo ime benda nosi duboko značenje - apeiron (grč. ἄπειρον) označava ono što je bezgranično, neograničeno, beskonačno i neizmjerno. U filozofiji Anaksimandra, jednog od prvih grčkih mislioca, apeiron je prapočelo svega - izvor iz kojeg sve proizlazi i u koji se sve naposljetku vraća. Nema boljeg naziva za glazbeni kolektiv čija se izvedba rađa iz tišine, razvija u nepredvidivim smjerovima i vraća se natrag u tišinu, uvijek drugačija i uvijek nova.

Bio je to moj prvi susret s Apeironom uživo - i sigurno ne i posljednji. Od samog početka bilo je jasno da se ne radi o običnom glazbenom iskustvu. Violina, gitara, bubanj, flauta i vokal prvi su otvorili prostor zvuku, nježno i intuitivno. Malo po malo, pridružio se i ostatak ansambla. Onome tko nije upoznat s idiomom slobodne improvizacije možda bi se činilo kao da "se ne zna tko pije, a tko plaća", ali meni je sve imalo savršen smisao - jasnoću unatoč kaosu, red unutar slobode. Svaki glazbenik znao je kada se povući, kada stati, kada podržati druge, i kada preuzeti vodeću ulogu. Njihova sposobnost da ni iz čega izgrade glazbeni svijet koji pulsira energijom, tenzijom i emocijom - i potom ga jednako suvereno razgrade - ostavlja bez daha. Bilo je trenutaka kad su atmosferski tonovi i nježni glazbeni gestovi vladali prostorom, samo da bi ih ubrzo zamijenila eksplozija zvuka - groove, disonanca, ekstatična kulminacija. Posebno me se dojmila dinamična izmjena faza u izvedbi - poput plime i oseke, zvuk je rastao i opadao, neprestano mijenjajući boju i intenzitet.

U jednom trenutku na sceni su bile dvije violine, truba, alt saksofon i trombon - neobična, ali fascinantna međuigra instrumenata koji inače rijetko dijele zajednički prostor. Zvuk je bio gust, ali ne zagušujući - bogat, ali protočan. Kombinacija slobodne forme, spontanih odluka i vrhunske tehničke izvedbe rezultirala je glazbom koja je istovremeno bila i osobna i kolektivna, i apstraktna i duboko emotivna.

Publika je imala privilegiju slušati jedinstvenu skladbu koja je trajala 45 minuta, sličnu pristupu koji je ranije iste večeri imao i kolektiv Hypersurface. No, Apeironov pristup bio je drugačiji - možda nešto suptilniji, možda kompleksniji, ali svakako magičan.

U trenucima dok sam ih slušao, sjetio sam se Alberta Aylera iz razdoblja kad je s njim svirao Don Cherry - ta ista kombinacija spiritualnosti, divlje energije i intuitivne povezanosti glazbenika osjetila se i ovdje. Iako ih je bilo čak jedanaest na pozornici, sve je djelovalo kao jedno tijelo - s mnogo glava, ruku i srca, ali s jednom voljom i jednim dahom.

Kad sam pokušao snimiti cijeli kolektiv, jedva su stali u kadar - i to ne samo fizički, već i simbolički. Apeiron nije bend koji se može lako uhvatiti objektivom, definicijom ili žanrom. Oni postoje izvan granica poznatog i komfornog. Njihova glazba nije za svakoga - teško da će privući stotinu ljudi odjednom - ali onima koji im se otvore, pružaju iskustvo koje je duboko, pročišćujuće i nezaboravno.

Za razumjeti i voljeti ovakvu glazbu, možda je potrebno imati barem osnovnu glazbenu pismenost, ali još važnije - otvorenost duha. Onaj tko se upusti u taj zvučni svijet bez predrasuda, bit će nagrađen iskustvom koje se ne zaboravlja lako.

Sastav za ovu izvedbu činili su: Leo Beslać (flauta), Franjo Glušac (električna gitara), Boris Janje (kontrabas), Ivan Marincel (trombon), Tena Novak (violina), Igor Pavlica (truba), Ivan (alt saksofon), Damir P. Kafka (tenor saksofon, sopran saksofon, violina), Dina Puhovski (glas), Mirjana Vodopija (alt saksofon, glas) i Bruno Vorberger (bubnjevi).

Apeiron su više od glazbene grupe - oni su organizam u stalnoj transformaciji, glazbeni ritual koji slavi slobodu, intuiciju i zajedništvo. Ovakvi koncerti nisu samo događaji - oni su doživljaji. I upravo zato - jedva čekam ponovno ih čuti. Ova večer pod šatorom bila je podsjetnik koliko improvizirana i avangardna glazba može biti izazovna, ali i nagrađujuća. Hypersurface nas je odveo na kontemplativno putovanje kroz nijanse i teksture, dok je Apeiron pokazao svu raskoš kolektivne improvizacije i snagu slobode. Možda takva glazba nikada neće imati široku publiku, ali to joj i nije cilj. Ona postoji zbog sebe same - i zbog onih koji su spremni slušati.

Za one koji su voljni zakoračiti izvan granica poznatog, ovakve večeri su prava dragocjenost. A za nas koji smo tamo bili - bila je to još jedna večer kada je glazba disala punim plućima.

jura // 29/05/2025