Stihovi i naslovi povećeg uglazbljenog mnoštva ističu fascinaciju mistikom najbližeg nam nebeskog tijela.
Bilo da je okidač mlađak ili uštap,mjesečev obris vidljiv nam golim okom odavno se usidrio kao drag neznanac u poeziji i prozi,kazalištu i filmu, brojnim slikarskim erama. I nije za čuditi se,jer ono zagonetno i iole nepoznato,često ostavlja impresiju i okuplja autorsku koloniju koja lako nalazi načina o tome se izraziti,a što također izaziva gore spomenutu fascinaciju,ovoga puta kod nas,zahvalne publike.
Mjesec je najzad naš vjerni suputnik i premda se svake godine odmiče od naše Zemlje,sunčevu svjetlu ipak ne može pobjeći,a u kakvome je svjetlu prisutan kod deset izabranih autora,vidio sam to... No,sami ćete prosuditi.

TKO JE ZGAZIO GOSPOĐU MJESEC - Videosex (1985)

Band koji je u mnogočemu bio prvi,probojan i poseban,a svakako ne čudi što je u granicama ondašnje Jugoslavije stanovao u najzapadnijoj Sloveniji,iznenadio je vlastitim stavom,svježinom i odvažnošću,tim i više,znajući da su najistaknutiji članovi grupe,Anja Rupel i Iztok Turk,u trenutku izdavanja debija bili maloljetni,odnosno jedva punoljetni.
Anja je ljepotom i nimalo dječjim glasom plijenila pažnju i pozornost,mamila uzdahe i odrastala brzinom munje,dok je Iztok,tek zakoračivši iz dječaštva ka mladosti,rastao ukorak sa lokomotivama elektroničke synth-pop invazije poput Depeche Mode ili Bronski Beat,da bi na drugom albumu Lacrimae Christi - oštroumnom djelu izuzetno produciranom - pored svega poentirao ubacivši elemente jazza,što čujemo u sjajnoj predmetnoj pjesmi. Melodijom dominira produkcijski šarm 80ih,vizualna estetika,odnosno istančana moda koja prati Anjinu ljepotu planski je naglašena,kao i žanrovska hladnoća u utrobi teksta: "Tako je lijep kada je mrtav ovaj grad".
Kult Videosexa tinja i danas,premda su po snimljenom Ljubi In Sovraži,te 1992. Anja i Iztok okončali svoju ljubavnu priču,te umirovili band zauvijek.
"Mrzim kada sama šetam noću"



THE KILLING MOON - Echo & The Bunnymen (1984)

Jednom prilikom sam rekao kako su engleski (ok,britanski) bandovi popularnoj glazbi dali veći obol od američkih. U redu,možda izjava i jest malko pretjerana,jer od zapada prema istoku SAD-a,ne izostavljajući naravno karizmatični jug,nalazimo čitavu napast kolosa svih žanrova i značajki,no opet,pet imena kao što su Bowie,Stones,Beatles,Zeppelin i Floyd,pobjeđuju uglavnom sve. No da ne okrenem leđa Dylanu,Youngu,Allmanima,Wonderu,Milesu,evo neka ostane neriješeno.
A i ovi dečki iz Liverpoola spremni su zaigrati najzahtjevnije uloge,o njima čitamo hvalospjeve,evo i pišem(o) rado,sjetimo ih se ponekad,a onda ih sa guštom i slušamo. O Killing Moonu mogu samo u superlativima,jer to je pjesma stasala na boljoj strani 80ih,tamo lociramo romantičarsku psihodeliju i Seargeantove gitare bez suvišnih tonova,shodno motivu pjesme sjetne i ranjive,dok u McCullohovom glasu čujemo kazališnu akustiku i uvjerljivost kakve će godinama kasnije prigrliti glam učenik Brett Anderson.
Ponikli u (i odani) post-punk sferi,vremenom će zvuk banda (upravo od 1984. i Ocean Rain ploče) dospjeti do refleksija pop nostalgije,svjesno ukrašene načelima psihodelične ideologije kroz dominaciju sjajne gitarske sofisticiranosti kao ovjerenog bandovog potpisa.
Preporuka: slušati bez predrasuda i prepustiti se bujnoj krošnji melodije.

"The killing moon
Will come too soon"

MOONLIGHT SERENADE - Glenn Miller & His Orchestra (1939)

Jedina instrumentalna kompozicija tematski podobna,jednostavno je morala dospjeti ovdje,na mjesto gdje pripada.
Glenn Miller je bio skladatelj iznimnog talenta i osjećaja,trombonist koji je znao čuti što u kojem trenutku skladbi odgovara i treba,pa bi na iznenađenje mnogih,a unutar svog orkestra,micao trube iz prvog plana,dodavao klarinete ili saksofone,sve za savršenu melodiju koju je imao u viziji.
Moonlight Serenade iako blista pod mjesečinom,svojom ljepotom odmara i u jutarnjim satima,ili za vrelog ljetnog popodneva,jer šarm kojim zavodi društvo saksofona i klarineta,na što se naslanjaju tromboni i prigušene trube,ritam su i raspoloženje svima potrebno,umirujući bazen topline i blagosti. Često si je pustim,jer dinamiku big banda savršeno vođenu palicom maestra Millera,nećete baš naći tako pitomo odsviranu kod uobičajeno brojnih kolektiva,počesto i za pokoji decibel preglasnih,a što ovdje nije slučaj.
Millerova serenada niti susjedima nije smetnja,ma u koje vrijeme zasvirala.

BLUE MOON REVISITED (SONG FOR ELVIS) - Cowboy Junkies (1988)

Konačno sam pronašao mjesto za sjajne Kanađane,blizance Timmins,čiji alt-country/folk diše takvim tempom i dinamikom,kakve će u svoja glazbena uprizorenja kasnije utkati grupa Low.
Premda sam uvodom zapljeskao na dvije strane,vraćam se Junkiesima,jedinstvenoj pojavi ispod Sunca (i plavog,usamljenog Mjeseca),čija se magija poprilično osjeti i na studijskim izdanjima,a nesputano i smirujuće poetično i za koncertnih praznika za uši i dušu.
Blue Moon je pjesma nastala davne 1934. iz imaginarija malo poznatih Richarda Rodgersa i Lorenz Hart,a zaradila je status "all american" balade,koju su redom snimili Ella,Billie,Sinatra,Platters,Sam Cooke,Dylan,a vjerojatno najpopularniju verziju,na koju su se kanadski kauboji referirali,otpjevao je Elvis.
Način kojim su Junkiesi odali počast i ispričali priču oko ove krasne pjesme jest nepatvoren: Trinity Session je sjajan album iz 1988. čije je mjesto radnje crkva sv. Trojstva u Torontu,a pjesma iako snimljena sa ostalim materijalom,našla se pak na kompilacijskom It Came From Canada,Vol.4 ; no ovdje je bit fabule - posebnost je živa svirka objavljena u formatu studijskog albuma snimana jednim,centralnim mikrofonom,oko kojega je band (bio) kružno okupljen i koristeći živu akustiku crkve,dobili su zvuk koji će ih i definirati,a oko spomenute Elvisove pjesme nastala je divota doživljaja (podnaslov nedvojbeno jasan - Song For Elvis) sa utisnutom tekstualnom "more blue" količinom patine.
Nestvarno dobro i prekrasno!

MY MOON,MY MAN - Feist (2007)

Leslie Feist baš poput sunarodnjaka iz Cowboy Junkiesa,posjeduje tu transcendentalnu umjetničku visprenost i klik,koji su nimalo slučajno odabrali nju da ih ističe,resi,pronosi.
Sjajnoga glasa i široke autorske rezolucije,minucioznost kojom me kupila komotno se krećući kategorijama indie/folk/pop tradicija i ležerno upravljajući izuzetnom ženstvenošću u pjevačkom istupu,Feist vole svi glazbeni pustolovi bez barijera,svi koji udišu život punim plućima i svi koji i od boljega traže bolje.
Pozdravljam stoga srdačno dubokoumna Feistina nesvakidašnja glazbena bojanja friško vidljiva u My Moon,My Man,pomognuta autorskim kistom i producentskom tečnošću Chillyja Gonzaleza,jer slušajući ih u zajedničkom harmoničnom koračanju odličnom stvari,otklanjamo i najmanje dvojbe - ovoj kanadskoj suradnji potpuno je nevažno tražite li od njih istinu ili izazov,kada alegorija u glazbenoj cjelini smještena na živopisnom i hvalevrijednom albumu Reminder,svoj mikrokosmos,introspekciju i vještinu okuplja upravo ovdje,u minutama indie kategorije odozgo osvijetljene.

"Take it slow,take it easy on me
And shed some light,shed some light on me please"

HARVEST MOON - Neil Young (1992)

Godine 1972. Neil je snimio sjajan album Harvest,poslasticu koja je mješavina čežnje i nostalgije u glazbenom bitku,da bi točno dvadeset godina kasnije zasvijetlio Harvest Moon,osobito mi draga ploča sa istoimenom numerom country ruha,koja će se svidjeti i onima koji taj glazbeni žanr baš i nemaju u fokusu.
Kako ne zavoljeti Shakeyevu akustičnu temu koja teče smirujuće porinutom melodijom krasnih kružnih aranžmana,dok staloženi vokal praćen zlatnom dionicom Linde Ronstadt dajući stihovima da vode ples,stiže do sanjivog sola usne harmonike nakon čega se prepušteni nježnostima najednom nađemo pod okruglom crvenom siluetom punog Mjeseca?!
Ako vam djelovanje uštapa čini smetnje,šalje nemiran i buncajući san,takvo što nemojte očekivati spremate li se za počinak uz ovu mirisnu Neilovu melodiju u tami sobe.

MARQUEE MOON - Television (1977)

Imao sam sreću i zadovoljstvo vidjeti i čuti Toma Verlainea na djelu.
Dogodilo se to u dupkom punoj Tvornici 2009. godine,kada je suvereno vodio band Patti Smith u tami stagea te ljetne večeri i potvrdio veličinu - majstorska klasa ne gasne niti ne kopni.
A debitantski album matične mu grupe Television,sjajni Marquee Moon,ugledao je svjetlo dana za njujorške prilike vrlo uzbudljive 1977. godine.
Velika i važna ploča kojom se prolama novovalna energija,ploča puna eksperimentalnih digresija (pa) i punkerskih vibracija,sa istoimenom pjesmom neobičnog mjesečevog traga obojanom jazzy umecima i impresivne logike,u kojoj Verlaine ima uže kojim spaja 70e sa 80ima,a gitarska igra sa Lloydom i poglavito fantastičan solo,sklapaju pakt sa Zemljinim satelitom u atmosferi mistične teksture.
Dragulj je ovo sa rijeke Hudson i strši visoko,kao baklja u ruci božice Libertas.



WALKING ON THE MOON - The Police (1979)

Pjesma bestežinskog reggae ugođaja,čiji me zapravo ambijentalni dub koji se ponavlja sa tri Stingova tona,Andyjevom flangerom i delayom istaknutom gitarom,te Stewartovim treperavim palicama,oduvijek asocirao na Armstrongove prve korake male za čovjeka,a velike za čovječanstvo.
Reggattu de Blanc sam preslušavao do iznemoglosti,punokrvnu novovalnu maestralnu disertaciju koja briljira od prvog do posljednjeg tona,preplavljenu zlatnim plodovima poleta i Njezino Veličanstvo Glazba ima puno zahvaliti ovoj trojici čarobnjaka što su boravili unutar njezinih granica.
Iako osobnim favoritom naglašavam No Time This Time,resku dinamitnu utrku koja zatvara album,atmosferična Walking On The Moon stvar je jedinstvenog stila koja otvara galeriju slika Mliječnog puta pritom stvarajući uistinu dojmljiv audiovizualni zapis vrijedan pažnje.
Nebesko harmonična dimenzija stvaralačke originalnosti na djelu.

"We could live together
Walking on,walking on the Moon"

MOONLIGHT MILE - Rolling Stones (1971)

Dinastija Stones kroz period nešto duži od šest desetljeća,izuzev Keitha kao jedine konstante,broji još trojicu gitarskih mušketira,posve različitih i bez iznimke strahovito dobrih.
I koliko god volim Ronniejevu lucidnost i sjajan ton,Brianovu mladenačku snagu i odličan R&B okidač,godine u kojima bilježimo nesvakidašnje stilske bravure Micka Taylora,najblistavija je etapa tog veličanstvenog maratonskog banda.
A na fantastičnoj ploči Sticky Fingers pružio je toliko dojmljivih,impresivnih i pamtljivih dionica,bivajući već iskusnom Richardsu bič,putokaz,možda i crvena krpa pred očima,no svakako vrijedan divljenja - mladi lav čiju će gitarsku dominaciju u Sway ili Can't You Hear Me Knocking,nadmašiti samo ona u odjavnoj špici albuma,"pjesmi ceste" obasjane mjesečinom,univerzalno lijepoj Moonlight Mile.
Keith igrom slučaja nije bio u studiju za snimanja ove pjesme,stoga najviše kredita ide na račun Jaggera čija je ideja izrasla u divnu kompoziciju - Jagger je odsvirao i akustičnu gitaru,otpjevavši doista sjajno,dok osim Taylorovih gitarskih senzacija,briljiraju i klavirske dionice Jima Pricea,te aranžmani stringsa Paula Buckmastera,no poseban naglasak zaslužuje raskošni Charliejev bubanj čiji dodir i emociju nalazimo u svakom kutku ove mjesečeve sonate.
Stoga počivaj u miru Charlie,ovakav bubanj nisu slušala ni grčka,a ni rimska božanstva!

MJESEČEV ROG - Laufer (1994)

Tog ljeta,prije nego će se utaboriti na Krku, snimajući materijal za album Pustinje,imali su Lauferi "jadransku turneju" sa zagrebačkom Anesthesijom,te se mogu pohvaliti da sam svjedočio tada dvama energičnim i rasprodanim koncertima i eto sentimenata koji su Mjesečev Rog ovdje smjestili nauštrb Van Morrisona ili Bowieja.
Ne skrivam da sam te godine gutao Dorothy od Overflowa i Pustinje,kao i Jar Of Flies te Versus; no nisu samo lijepe uspomene prije odlaska na studij razlogom uvrštavanja ove odlične pjesme među najdraže "mjesečarke".
Jesu li Lauferi mogli i više od dva odlična albuma? Vjerojatno jesu,možda bi,da su se kasnije upoznali,bili zreliji i spremniji na kompromise,izgradili Novo riječko carstvo,no opet,pitanje je bi li onda Urban snimio Otrovnu Kišu ili Ženu Dijete?! Kako nam kondicional neće pomoći u mijenjanju prošlosti,jesen 1994. bješe sretna dočekavši sada već kultni album Pustinje,na kojem u mnoštvu odličnih pjesama,svojom poetskom ležernošću lebdi gore naslovljena - Ljubin bas je nokturno prigodan Urbanovim pjevanim metaforama,Vavina gitara zavodi Mjesec i okolne zvijezde,dok Alenov bubanj i smirujući,i probitačan (kada se nakon drugog refrena uvuku u bridge fantastično podignut),definira najzad veliku klasu i band odvodi u jedan novi doživljaj,originalan i nesvakidašnji u momentumu ondašnje scene.
Laufer su ovim djelom položili sve ispite u zadanim rokovima,no do zajedničkog diplomskog rada ipak nisu dospjeli,jer će se sljedeće godine razići,gradeći karijere u različitim pravcima.

"Mogao sam pasti
Sa mjesečevog roga
Ispred tvojih nogu
Poput lažnog Boga"

dario b. // 01/06/2025