Ovaj kvintet nastao je nakon razlaza death/grindcore banda Commit Suicide, te je odlučio svoj novi izraz maksimalno orijentirati u čisti noisecore. Nisu se baš nešto pretrgli od želje da sastave odgovarajući press materijal i biografiju, pa se o mnogim detaljima može samo naklapati 'između redaka'. Oni su Pat McNicolas (vokal), Jeff Turko (gitara), Zach Moore (gitara), Dustin Newman (bas) i Neal Andrus (bubnjevi). Istoimeni debi album počeli su snimati ujesen 2007., okončali su ga 2008., te su ga tokom iste godine promovirali na navodno frenetičnim nastupima po USA.

Stil i glazba koja je prikazana na svega 23 minute ovog debija je maksimalno opaka i brza u klasičnom i standardnom Relapse hardcore izrazu s očitim utjecajima bandova poput Mastodon, The Dillinger Escape Plan i Converge. Stoga nazivnik metal ne treba uzeti u njihovom slučaju kao zdravo za gotovo jer daleko više koketira sa post-hardcore i metalcore izrazom u kojem se metal smjernica očituje tek samo kao sporadičan detalj. Glazba im je posve čista, kristalno jasna i daleko je odmakla od zaglušujućih preteća stila od prije petnaestak i više godina kada je vokale u ovakvom izrazu bilo najteže razaznati šta i o čemu govore zbog dominacije gitarističkih distorzija koje su ovdje u sasvim drugom planu. Produkciju su vrlo detaljno ispeglali na kompaktne zvukove dvije razdvojene gitare koje su pune vraških tehničkih i virtuoznih detalja sa 'pletećim' bas melodijama koje po svojem ultrabrzom prebiranju ponekad sežu u nevjerojatno brzi hardcore-funk/jazz, a sam zvuk su profiltrirali sa umjereno masnim premazima i gitarističkim udarima. Čitav zvuk im 'gruva' i frca autohtonim smjernicama stila u kojem se ponekad osjete i sintagme stare new-wave i noise škole koja ipak nije bila toliko zahtjevna u svojem tehničkom pogledu (poput skladbe "Flashers" u kojoj se može osjetiti djelićak najkonciznijih Nomeansno, pa i najbržih The Jesus Lizard), no svirka je prvenstveno orijentirana na strahovitu samokontrolu u sprinterskoj math-core utrci na 110m s preponama. Ponešto im je ostalo i od nekadašnjeg death-core izraza u tempovima i tretmanima gitara, no sav zvuk kao i aranžmani sagledani su kroz cjelovite, slojevite i dorečene tehničke vratolomne sprege. Svi su bez ikakvog rezona sjajni glazbenici, tehnički besprijekorno potkovani i ne zaljeću se onako, na glavu, te bi mogli sasvim koherentno raditi i najzahtjevniji tehnički fusion jazz/rock. Sa ovih 7 kompozicija ("Cause for cancer", "Bloody hand", "Flashers", "Texas heart shot", "Code of arms", "Head in the noose" i "Thin white line") nalaze se upravo na najboljem putu da sam pojmovnik brutalnog izraza dovedu u potpuni red mada on na prvo slušanje izgleda i zvuči kao totalni kaos. No, to su sve toliko zahtjevne dionice od kojih jednostavno staje dah...

Najavljuju da je ovo samo uvertira za puni dugosvirajući album koji se treba pojaviti tokom 2009.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 08/05/2009