Povodom izlaska 13. studijskog albuma Bryan Ferrya, nekadašnjeg velikana glama i campa, te duhovnog tvorca mnogih art-rock/pop žanrova donosimo kompletan pregled njegove solo karijere.

Pjevač i vođa znamenitog britanskog sastava Roxy Music rođen je 26.IX 1945. u County Durhamu (sjeveroistočna Engleska), te je nakon diplomiranja umjetnosti koncem '60-tih počeo pjevati u opskurnim sastavima Gas Board i Banshees. Također je vrlo kratko vrijeme radio kao učitelj, a 1970. odlazi u London i osniva Roxy Music. Nakon prva dva albuma s Roxy Music ("Roxy Music", 1972. i "For Your Pleasure", 1973.), iz sastava odlazi značajna kreativna karika Brian Eno, sastav objavljuje još jedan album "Stranded" (1973.), te Ferry počinje paralelno objavljivati samostalne albume. Više o toj fazi karijere pisali smo u tekstu 'Roxy Music - diskografija'. BRYAN FERRY - These Foolish Things (1973, Virgin Records)

Prvi rad "These Foolish Things" objavljen je 5.X 1973., te je kompletna zbirka obrada Ferryijevih omiljenih autora i kompozicija. Uz hit-singlove, obradu Bob Dylana "A hard rain's a-gonna fall" (UK no.10) i revijalnu laganu šansonu "I love how you love me" (Barry Mann/ Larry Kolber), album je donio još 12 obrada, između ostalih i klasike poput "Sympathy for the devil" (Jagger/ Richards), "Piece of my heart" (Franklin), "Baby I don't care" (Lieber/ Stoller), "It's my party" (Wiener/ Gold/ Gluck) i "You won't see me" (Lennon/ McCartney). Premda je na albumu gostovalo desetak provjerenih glazbenika s cijelom postavom Roxy Music (John Porter - gitara, bas, Phil Manzanera - gitara, Eddie Jobson - violina, klavijature, synth i Paul Thompson - bubnjevi), djelo je prilično rezervirano i plitko ostvarenje kojim je Ferry samo želio vratiti dio svojeg duga nekim utjecajima koje je kao mladić upijao 60-ih godina. Glazbeno se baziravši na letargičnijem spoju soula, šansona, utjecajima Phil Spectorovog zvučnog zida i britanskog mainstream rocka s isturenim Ferryijevim piano melodijama, album je zahvaljujući velikoj reputaciji matičnog sastava odlično primljen ostvarivši jedan od njegovih najboljih plasmana dosegnuvši UK no.5. Bila je ovo sjajna priprema buduće velike karijere koja se trebala relevantno odraziti i s uspjehom u Americi kojeg je Ferry priželjkivao nakon velike turneje. Međutim, kasniji razvoj situacije pokazao je kako je Ferry svijesno ili ne, samom sebi onemogućio takav razvoj događaja nakon turneje Roxy Music po Americi kada ih publika nije shvatila izjavivši da 'Amerikanci nisu previše bistri'. BRYAN FERRY - Another Time, Another Place (1974, Virgin Records)

Drugi album objavljen 5.VI 1974. bio je također kolekcija obrada, no unatoč velikom uspjehu sa UK no.4 primljen je s vrlo lošim kritikama unatoč sijasetu vrijednih covera poput UK no.13 singla "The 'in' crowd" (Billy Page) u hard-rock/glam formatu ili klasičnih evergreena, također singla "Smoke gets in your eyes" (UK no.17, Kern/ Harback), te pjesmama "You are my sunshine" (Davis/ Mitchell) i "(What a) wonderful world" (Campbell). Spočitavalo mu se da je revno upao u šablonski manirizam gdje je na prvom mjestu postavio zabavu, a onaj kreativni kredibilitet koji se od njega očekivao potisnuo je posve u pozadinu. Slušati njegove interpretacije poznatih pjesama Bob Dylana ("It ain't me babe"), Ike Turnera ("Fingerpoppin'") ili Kris Kristoffersona ("Help me make it through the night") nije predstavljalo ništa drugo osim suhoparnog gažersko-restoranskog pristupa u kojem je ipak Ferryijeva vokalna izvedba izvlačila maksimum iz revijalnog glazbenog šliha uokvirenog s pompozno proširenom studijskom ekipom od čak tridesetak različitih glazbenika, te pratećih ženskih vokala s gudačkim i duhačkim aranžmanima. Od njega se u tom trenutku očekivalo puno više, a ne kolekcija obrada koja je odgovarala pitkoj mainstream pop potrošnji za razbibrigu i šminkersku zabavu. BRYAN FERRY - Let's Stick Together (1976, E.G. Records)

U međuvremenu, radeći i sa Roxy Music, dolazi do znatnih previranja i kreativnih posrtanja koja su uzdrmala pitanje opstanka sastava (albumi "Country Life", 1974. i "Siren", 1975.), te Andy MacKay i Phil Manzanera kreću također Ferryevim stopama objavivši solo albume "In Search Of Eddie Riff" i "Diamond Head". Uz to Manzanera okuplja novi sastav 801 s kojim pokazuje vrlo visoki nivo kreativnosti. U ovakvoj kriznoj i nestabilnoj situaciji, voda na miln je stigla u pravo vrijeme zahvaljujući prvom i jedinom USA top-30 hit-singlu Roxy Music "Love is the drug" (1975.), te unatoč svemu Ferry objavljuje treći solo album "Let's Stick Together" u jesen 1976. godine. Ovdje se po prvi puta predstavlja kao autor polovine materijala, no radilo se zapravo o ranijim Roxy Music skladbama "Sea breezes", "Chance meeting", "Re-make/ re-model", "Casanova" uz tek jednu novu autorsku skladbu "2HB" koju je posvetio svojem filmskom idolu Humphrey Bogartu. Ostatak materijala su obrade od kojih je naslovna "Let's stick together" (Wilbert Harrison) sa Ferryijevom fatalnom ljubavnicom Jerry Hall na pratećem vokalu doživjela veliki uspjeh dohvativši UK no.4, a EP s pjesmama "Shame, shame, shame" (Jimmy Reed) i "The price of love" (Everly Brothers) UK no.7. Album je svoj najveći fokus na listama zabilježio na UK poziciji no.19 što je u tom trenutku bio odličan doseg u vrijeme kada je sudbina samih Roxy Music bila posve neizvjesna. Ova dva singla kroz narednu budućnost su mu donijela ogromne tantijeme ne silazivši sa programa radio stanica koji ih još dan danas vrte ogromnim količinama. Što se tiče tehničke strane, Ferry je ponovno pretjerao s ogromnim arsenalom od 20 glazbenika od kojih su neki iskorišteni tek za potrebe kratkih vokalnih ili instrumentalističkih sekvenci, no čitav album je unio barem malo svježine u zvuk sa mekšom pop produkcijom Chris Thomasa koji mu je pokazao orijentaciju ka stilu kojeg će sjajno i uspješno uokviriti tek u narednom desetljeću. BRYAN FERRY - In Your Mind (1977, E.G. Records)

Nakon toga Ferry početkom veljače 1977. objavljuje četvrti album "In Your Mind" kojim se posve okreće ka komercijalnoj pop-dance-rock publici koja mu donosi novi uspjeh, te album doseže UK no.5, a singlovi "This is tomorrow" UK no.9 i "Tokyo Joe" UK no.15. Ovdje je Ferry po prvi puta kompletan autor cjelokupnog materijala, no stekao se utisak da je unatoč odličnoj produkciji Steve Nyea njegov kreativni senzibilitet opasno ugrožen. Vrijeme kada se u Britaniji pojavio punk na kojeg je djelomično utjecao svojim glam-rock/camp fazama Roxy Music pokazalo je da se Ferry gubi u koraku s vremenom čak i na daleko mekšem, ali i sofisticiranijem terenu prozvanim new-wave. Ultravox sa John Foxxom, Japan i Gary Newman su iskoristili sve moguće Ferryijeve utjecaje koje su isprepleli sa modernom tehnologijom i elektronikom prokrčivši si put za velike svjetske uspjehe postavši rodonačelnicima stila koji će se nekoliko sezona kasnije prozvati new romantics, no Ferry je spram njih ostao suzdržan manirist koji je zaglibio u površnosti tražeći samog sebe. I premda je posegnuo za velikom svjetskom turnejom u koju je uključio ogroman prateći sastav u kojem su bili i članovi Roxy Music, izvještaji su mahom govorili o neduhovitom i pretjerano ukočenom frontmanu kojeg je bilo teško prepoznati u odnosu spram onog zanesenjaka s prva dva-tri albuma Roxy Music. BRYAN FERRY - The Bride Stripped Bare (1978, E.G. Records)

Uspjeh prethodnog albuma nagnao ga je da ponovno ode u studio i objavi vrlo sličan album nazvan "The Bride Stripped Bare" (UK no.13) koji je rezultirao simpatičnim, ali polovično uspješnim dance-rock singlom "Sign of the times" (UK no.37). Album sadrži 10 kompozicija od kojih je 5 obrada, a između ostalog ovdje se nalazi i "Take me to the river" (Al Green/ Hodges) koju će samo dvije godine kasnije proslaviti Talking Heads. Odjek singlova "What goes on", obrada Lou Reeda (UK no.67) i tradicionalne "Carrickfergus" u letargično - poluakustičnoj country atmosferi je bio poražavajući; rijetko su se vrtjeli i nakon svega dva-tri mjeseca su posve zaboravljeni, te ih Ferry gotovo više nikada nije izvodio na svojim nastupima. Začuđujuće je da su upravo ove dvije kompozicije izabrane kao singlovi jer su spram ostatka materijala prilično prozirne atakirajući na jedan vrlo uski krug audijencije. Osim što je suzio krug na desetak session glazbenika, napustila ga je Jerry Hall koja je postala ljubavnica Mick Jaggera što se osjetilo u svakom zakutku albuma. Ferryijev vokal i interpretacija su postali patetični, puni žalopojki i lamentacija koje su izvirale gotovo iz svakog otpjevanog stiha premda se trudio da prikrije svoju emocionalnu shrvanost, osobito u elegičnoj obradi evergreena Roosevelt Jamisona "That's how strong my love is", te u 6 i pol minuta dugačkoj sympho-baladi "When she walks in the room" koja je vrlo efektno spojena sa gudačkim aranžmanom Ann Odell, piano melodijom i brojnim gitarističkim improvizacijama Neil Hubbarda. U globalu gledajući, album je s produkcijske i glazbene strane rafinirano izdanje akustičnih pop-rock formata sa nadogradnjama gudača ("Can't let go"), ležernog soul-rocka ("Hold on, I'm coming", obrada Isaac Hayesa i David Portera, spomenuta "Take me to the river") i sofisticiranim elektronskim dosjetkama (završna "This island earth") kojima se barem malčice priključio kurentnoj suvremenoj sceni na čijem je čelu u to vrijeme neprikosnoveni vladar bio David Bowie sa albumima "Low" i "Heroes", no bilo je očigledno da je Ferry tu bitku izgubio spram daleko konkretnijih i tada avangardnih krčitelja novih horizonta.
Narednih godina Ferry se intenzivno vraća radu sa Roxy Music s kojima objavljuje dva završna albuma "Flesh And Blood" (1980.) i "Avalon" (1982.), te u velikoj ekspanziji mnogih Ferry & Roxy imitatora new-wavea, post-punka, new romanticsa i elektronike definitivno raspušta sastav ostavljajući generacijama 80-tih pravi leksikon za šminkerski pop-rock zvuk i svjetonazor. BRYAN FERRY - Boys And Girls (1985, E.G. Records)

U prvoj polovici 80-tih nedostatak Ferryevog kompozitorskog rada pospješen je s nekolicinom reizdanja, te se singl "Let's stick together" po drugi put našao na top-ljestvicama što su vrlo brzo nadomjestila dva naredna i najbolja albuma u njegovoj karijeri.
Gotovo istovremeno nekadašnji članovi Roxy Music, Andy MacKay i Phil Manzanera objavljuju album "The Explorers" istoimenog kratkoročnog projekta, a Ferry "Boys And Girls" (1985.). Oba albuma su prikazala svu čar nekadašnjih Roxy Music kreativnih nazora, pa je Ferryev album pokupio ne samo komercijalni uspjeh, već i novu milijunsku publiku koja je tek sada otkrila njegove sentimentalne i romantične strasti. Najzaslužniji za konačni Ferryijev UK no.1 uspjeh je prateća ekipa sa Guy Fletcherom (klavijature), Omar Hakimom (bubnjevi) i David Gilmourom iz Pink Floyd (gitara), te producent Rhett Davies koji je radio neke od najznačajnijih Roxy Music albuma. Ferry ovdje nije mario za troškove, album je sniman na čak 6 različitih lokacija od čuvenog Compass Point studija Eddy Granta na Bahamima do The White House studija u Australiji sa 25 gostujućih glazbenika i 17 ton majstora, producenata i asistenta među kojima su bili Mark Knopfler i Nile Rodgers (gitare), Tony Levin (bas) i Bob Clearmountain koji je radio miksanje i post-produkciju. U to vrijeme ovo je bio najluksuzniji album u kojeg je uložena abnormalna novčana cifra za realizaciju, a govorkalo se da je i najskuplje dugosvirajuće glazbeno djelo u povijesti r'n'r industrije koje je po financijskim troškovima premašilo i sva ona megalomanska ulaganja Led Zeppelin, Pink Floyd i The Rolling Stones. S albuma je skinuto čak pet singlova od kojih su balada "Slave to love" (UK no.10) i dance-rock "Don't stop the dance" (UK no.21) bili u opticaju dugi niz godina kao neizostavni hitovi radio etera i disco podija širom svijeta. S druge strane, Explorers je plesao svega nekoliko mjeseci, te nakon toga više nitko nije spominjao mogućnost zajedničkog rada bivših kolega za nekim ponovnim okupljanjem Roxy Music.



U pauzi između dva albuma, 1986. objavljen je vrstan singl, balada "Is it your love strong enough?" (UK no.22) za soundtrack "Legend" koji se odlično uklopio u tadašnje pop-rock sheme i potpuno neprimjećeni "Help me" također za soundtrack "The Fly". A nezaobilazno se treba prisjetiti i činjenice da je za vrijeme samog snimanja albuma "Boys And Girls" u proljeće 1985. odbio poziv da se kao vokal pojavi u pjesmi "Don't you (forget about me)" za film "The Breakfast Club" smatrajući je preplitkim pjesmuljkom za svoj tada vrlo čvrsti artistički senzibilitet. Tu priliku su iskoristili Simple Minds koji su si time otvorili vrata velikog američkog i svjetskog uspjeha osvojivši USA no.1. Premda mu je "Boys And Girls" donio prvi puta u karijeri britanski broj jedan na listi albuma, te doživio same lovorike i pohvale kritičara, američka publika mu nikako nije zaboravila onu izjavu od prije desetak godina kada je izjavio da 'Amerikanci nisu previše bistri'. Ipak i s takvom reputacijom doći do USA no.63 bio je solidan učinak spram svih ranijih solo albuma od kojih niti jedan nije dogurao do USA top-100. Nakon ove vrlo plodne i uspješne sezone, Ferry je u paketu sa Roxy Music hitovima u proljeće 1986. objavio dvostruku kompilaciju "Street Life: 20 Great Hits" koja je zasjela na UK no.1 i vrlo sarkastično, na USA no.100. BRYAN FERRY - Bete Noire (1987, Virgin Records)

Posljednji Ferryev rad u 80-tim bio je odličan album "Bete Noire" (UK no.9, USA ponovno no.63) na kome je gostovalo više od 40 glazbenika. Svesrdnu pomoć uz Patrick Leonarda koji je kompozitor glazbe za polovinu albuma, ovdje su pružili John Marr (iz The Smiths), Paulinho Da Costa, Rhett Davies, David Gilmour (Pink Floyd), Paul Johnson, Andy Newmark, Courtney Pine... Album je posve naglasio segment plesnog dance-rocka u raskošnoj produkciji i raznolikom koloritu glazbenih nota tako da su singlovi "The right stuff" (UK no.37), "Kiss & tell" (UK no.41) i "Limbo" (UK no.86) po svojim kreativnosima posve nadmašili sve one brojne Roxy Music hitove iz 70-tih godina, a album je s pravom uvršten i u kategoriju najboljih albuma po kritici 1987. godine. Premda singlovi nisu ostvarili željene plasmane na britanski top-10, oni su vrlo brzo prepoznati kao standardi iskonskog dance-rocka 80-ih ostavši jednim od najsenzibilnijih dostignuća na tom polju. Prema podacima iz 2007. godine, oni su uz "Let's stick together", "Slave to love" i "Don't stop the dance" doživjeli tokom proteklih 20 godina multimilijunsku brojku radio emitiranja s kojima su daleko odmakli od svih Roxy Music hitova uključujući i najpopularniju "Jealous guy", obradu John Lennona objavljenu 1981. godine. BRYAN FERRY - Taxi (1993, Virgin Records)

U devedesetim godinama Ferry je već postao vidno umoran od kompozitorskog i diskografskog rada, te se nakon punih šest godina vratio s vrlo blijedim, mada ponovno raskošnim albumom "Taxi" (1993). Na njemu nema niti jedne autorske skladbe, te je svih 10 kompozicija ponovno uzeto iz repertoara Ferryu omiljenih evergreena i klasika. Singl "Will you love me tomorrow" (Gerry Goffin/ Carole King) kojim je najavljen album u proljeće 1993. prošao je gotovo nezapaženo unatoč jednotjednom pojavljivanju na UK no.23, tako da u najezdi alternativnog grunge zvuka i hiper produkcije s MTV-a unatoč solidnom reperoaru, već nakon nekoliko mjeseci nitko na njega nije obazirao nikakvu veću medijsku pažnju. Inače, album sadrži i obrade "I put a spell on you" (Screamin' Jay Hawkins) koja je objavljena kao singl (UK no.18) i "All tomorrow's parties" (Lou Reed). Treći singl "Girl of my best friend" (Bobrick/ Butler) koja je satirično posvećena Mick Jaggeru i njegovoj najvećoj emotivnoj boli, Jerry Hall sasvim neprimjetno je nakon kratke avanture na UK no.57 nestao iz bilo kakvih medijskih krugova.



Ipak, na račun velike Ferryijeve reputacije, album je dosegao fantastičan UK no.2, zavidan USA no.79 i milijunsku nakladu što je u tom trenutku ipak bila precijenjena komercijalna slika već pomalo otrcanog maniriste koji je svoj kreativni fokus po svemu sudeći ostavio u 80-im. BRYAN FERRY - Mamouna (1994, Virgin Records)

Već naredne jeseni Ferry objavljuje deveti solo album "Mamouna" (UK no.11, USA no.94) u nadi da će probuditi zanimanje glazbene i medijske javnosti, te unatoč kompletnom autorskom pristupu i solidnom laganom singlu "Your painted smile" (UK no.52) ne uspjeva dosegnuti niti polovicu uspjeha prethodnog albuma "Taxi". Pripremao ga je punih šest godina, nazvao ga po istoimenom gradu u Maroku, te ga je realizirao sa 26 glazbenika između kojih su se samo kao plaćenici pojavili stari ex-Roxy Music kolege Andy MacKay i Phil Manzanera. Interesantno je da gotovo nitko nije primjetio da se ovdje po prvi puta nakon punih 20 godina susreo s Brian Enom s kojim je skladao kompoziciju "Wildcat days". Inače, album je natopljen letargijom i ležernim skladbama izostavljajući neke značajnije dance-rock formate koji su mu u 80-im najbolje pristajali. S današnjeg aspekta, bilo je to sasvim solidno djelo na kome su se još uvijek nazirale bolne emotivne uspomene, ali unatoč njegovom senzualnom lirskom i vokalnom doprinosu, sav materijal je trpio od letargije i rasplinute, gotovo gnjecavo-patetične pop melankolije. BRYAN FERRY - As Time Goes By (1999, Virgin Records)

Jubilarni deseti solo rad objavljuje 1999. pod naslovom "As Time Goes By" prema znamenitoj kompoziciji Herman Hupfielda, te je kao i u većini Ferryevog opusa potpuno sastavljen od obrada. Na albumu se nalazi čak 15 skladbi od kojih su tri čuvenog Cole Portera ("Miss Otis Regrets", "You do something to me" i "Just one of those things"). Zbirno gledajući, Ferry je ovdje prošarao od velikana kabaretske i klasične scene ranih godina 20. stoljeća do opusa evergreena bluesa i jazza, pa je tako ovdje prisutan "September song" (Kurt Weill/ Maxwell Anderson), "I'm in the mood for love" (Wilmot/ McHugh/ Fields), "Falling in love again" (Hollander/ Connelly) i posve nepotrebna kabaretska rasplesana jazz šećerlama "Easy livin'" (Robin/ Rainger). Cijeli album je debelog starinskog jazz zvuka orijentiranog na striktni mekani mainstream za ugodna nedjeljna popodneva uz izvedbu od čak 34 jazz-session glazbenika od kojih su polovica duhači i gudači sa dvojicom bandoneonista (harmonikaša) i jednim instrumentalistom na banju. Isprepličući plesne i lagane skladbe, sve mahom u starinskom revijalnom stilu perioda prije 2. svjetskog rata, Ferry je ponudio šarmantan i već pomalo zaboravljeni duh nijemih crno-bijelih filmova, foxtrota, charlestona, dixielanda, tanga, swinga, croonera i big bandova a'la Glenn Miller na profinjeni način, te mu zbog toga nitko ne može predbaciti nikakvu zamjerku. No, ovaj rad je medijski prošao posve nezapaženo (UK no.16, USA no.199), pa tako pod novom najezdom post-new wave zvuka koji je počeo pristizati iz Amerike koja je počela nuditi mnoštvo mladih izvođača sklonih fuzijskim utjecajima svega i svačega, Ferry je nakon ovog albuma ponovno okupio Roxy Music. BRYAN FERRY - Frantic (2002, Virgin Records)

Na početku 21. stoljeća Roxy Music kreću na turneju i objavljuju čak tri albuma uživo - "Concerto" (2001.), "Live" (2003.) i "Viva Roxy Music! The Live Roxy Music Album" (2003.) sa kojima još jače pozicioniraju svoj značaj i utjecaj na lavinu novih izvođača (od Modest Mouse, Music, The Notwist, Interpol, Beta Band, Killers, The Bravery, preko Franz Ferdinand i Bloc Party, do Kaiser Chiefs, Editors, Elbow, Arcade Fire...).
Ovakav poticaj dao je snage Ferryu da objavi jedanaesti solo album "Frantic" (UK no.6, USA no.189), no na njemu se kriju mnoge zamke glede njegovog autorskog integriteta. Premda je sa Stewartom napisao šest brojeva, tri samostalno, jedan s Brian Enom (završni pop valcer "I thought"), nikako nije na odmet ne spomenuti da se Ferry debelo spotaknuo na vlastiti retrogradni stepen kojeg je tijekom karijere koliko-toliko uspješno zaobilazio. Album jednostavno pati od nevjerojatnih predvidljivosti kojima Ferry gotovo nikada nije bio sklon, pa čak niti na bljedunjavim albumima "Taxi" i "Mamouna" ili u povremenim, ispodprosječnim pjesmama na albumima tokom 70-ih godina. Naime, većina materijala zvuči kao spoj klasičnih dosadnjikavih rock skladbi Eric Claptona i Dire Straits (primjerice pjesme "Cruel", "Goin' down", "Goddess of love", "Nobody loves me"), a nakon dugo vremena Ferry je ovdje koristio i usnu harmoniku. Jedini sitni odmak prikazan je u pjesmi "Hiroshima" koja donekle priziva zvuk Roxy Music u usporenijem dance-rock obrascu između U2 i Simple Minds. Kao i uvijek do sada, meštar ceremonije je ponovno okupio impozantnu brojku od dvadesetak glazbenika, a niti prisustvo Jonny Greenwooda na gitari (iz Radiohead) i starih kompanjona iz Roxy Music uključujući i Brian Enoa nije ništa uvelike pripomoglo da se zaustavi nevjerojatno eklektičan spektar stilova tipičnih za najklasičniji rock-pop mainstream. Da bi sve bilo u uobičajenom kontekstu, ponovno je uvršteno i nekoliko obrada - Dylanove "It's all over now baby blue" (objavljena kao bezuspješan singl) i "Don't think twice it's all right", te dvije posve nepotrebne, country-folk valcer "Goodnight Irene" (Ledbetter/ Lomax) i poluakustični dance-pop/rock "One way love" (Berns/ Ragavoy) koja je također izdana na sasvim neprimjećenom singlu koji je otišao u zaborav. Album je težio da se Ferry ponovno vrati u medijsku eksploataciju sa pamtljivim kompozicijama, no vrijeme je pokazalo da su svi argumenti ipak bili nedovoljno jaki i inovativni za takav poduhvat. BRYAN FERRY - Dylanesque (2007, Virgin Records)

Svoj album "Dylanesque" kompletno je posvetio znamenitim obradama skladbi Bob Dylana među kojima se nalaze vrlo uspjele verzije "Just like Tom Thomb's blues", "Times they are a-changin'" (obje u mid-tempu AOR-a), "Knockin' on heaven's door" (country), "Gates of Eden" (ambijentalni blues), "Baby let me follow you down" i "All along the watchtower" (obje u rasplesanom dance-rock formatu). Bio je ovo solidan album koji je dao do znanja da se od Ferrya može još ponešto dobrog očekivati, a odrazio se ponovno i u velikoj ekipi glazbenika koji su profesionalno odradili svoj dio studijskog zadatka. Tako su postavu između ostalih činili basist Guy Pratt (radio s Pink Floyd, Madonnom, Michael Jacksonom, Roxy Music, Sophie Ellis Bextor), prateći vokal Me'sah Bryan (radila s Kylie Minoque i Victoriom Beckham), te stari suradnik bubnjar Andy Newmark koji ima zavidnu listu karijere (Carly Simon, Sly And The Family Stone, Ronnie Wood, Steve Winwood, David Bowie, Carole King, Randy Newman, John Lennon, Roxy Music...). Ostatak raskošnog pratećeg banda još su sačinjavali Colin Good (piano), Leo Abrahams (gitara), Oliver Thompson (gitara), Chris Spedding (gitara) i Mandy Drummond (viola, klavijature, prateći vokal). A sam album je za razliku od prilično razočaravajućeg prethodnika "Frantic" imao daleko suptilniju strukturu; premda je takoreći ostao u vodama klasičnog mainstream rock/popa, zahvaljujući samom kosturu jednostavnih Dylanovih originala, sve pjesme su nepretenciozne i ležerne bez ikakvih većih otklona da bi mirisale na nešto što Ferryiju ne pristaje. U konvencionalnom pogledu, radi se uglavnom o šablonima kakve je isporučivao na solo radovima tokom 70-ih ispreplitanjem soft-rocka, bluesa, piano-bar melodija i laganih country natruha u suvremenom izdanju, te se sam Ferry ponovno prihvatio i povremenih melodičnih 'catchy' dionica na usnoj harmonici. Ovime je nakon punih 14 godina ponovno dospio na UK top-5, te premda singlovi "Simple twist of fate" u lepršavom country-pop maniru, zatim AOR formatirana "The times they are a-changin'" i piano-bar verzija "Positively 4th street" sa ugodnim solo violončelom Anthony Pleetha nisu doživjeli nikakvu značajniju prođu, pokazali su da ovaj ovremešeni stilist još uvijek ima ponešto baruta u arsenalu kojim može potpaliti solidnu starinsku paljbu.

Velika svjetska turneja po prvi puta je omogućila i našoj publici da ga vidi i doživi na veoma dobrom koncertu 11.X 2007. kada je nastupio u dupke krcatom KD Dražen Petrović u Zagrebu. Da ne bi bilo zabune, godinu dana prije je debitirao na ovim prostorima održavši zatvoreni koncert u HNK-u samo za uski krug audijencije.

horvi // 25/10/2010