Objavljen još ujesen 2012. pod punim nazivom The Bryan Ferry Orchestra, ovaj projekt kao rijetko koji cover album starog macana plijeni svojim autentičnim, a ovaj puta i veoma arhaičnim sadržajem.

Ferry je ovdje po prvi puta u karijeri obradio samoga sebe i svoj nekadašnji znameniti sastav Roxy Music u jazz maniru. Ali, avaj, u duhu onog ranog jazza s početka 20. stoljeća kakav je stilski okončan do cirka završetka 2. svijetskog rata. Elem, u duhu vremena kada je jazz šarao sa dixilend, swing, bossanova i cabaretskim ugođajem u kome se pojam big benda tek stidljivo nazirao, a Glenn Miller tek počeo utirati put velikoj svjetskoj slavi. Ono vrijeme Enrica Caruza, nijemih crno-bijelih filmova Buster Keatona i Charlie Chaplina, prohibicije, velike bijede, ekonomske krize između dva rata, romantičnih zavodnika s ružom u zapućku poput gospodina Fulira (Relja Bašić) iz filma "Tko pjeva zlo ne misli", onog vremena kada nije bilo top-lista kao mjerila popularnosti, kada pojam pop glazbe nije postojao, kada su samo rijetki imali taj luksuz bogatstva da si priušte radio, a glazba se išla slušati na trgove s promenadnim glazbenicima i nikome na pamet nije padalo da će jednog dana biti silovana zakonima tržišta i biznisa...

Da sve bude u originalnom maniru, Ferry je u kompaniji sa svojim dugogodišnjim ortakom Rhett Daviesom (producirao brojne albume Roxy Music i Ferryija) zvuk satkao u mono produkciji. Mutnoj i nečistoj, baš onako kako su to zvučale prve škripave vinilke i stare folije iz 1920-tih godina koje su se okretale na čuvene, danas numizmatičke gramofone 's trubom'. I još nešto - ovih 13 obrada su instrumentali.

E, sad će to mnogima zasmetati što Ferry ovdje nije otpjevao niti jedan stih, ali gospodin je učinio još jedan veliki umjetnički potez. Svoje vokalne dionice je kao kompozitor i aranžer striktno utkao u vodeće instrumentalne dionice, pa je tako većina ovih pjesama rađena baš upravo onako kako su to prvi crni jazz glazbenici bez ikakvog poznavanja nota radili - odsvirane su po sluhu vokalne arije. Zbog toga mnoge pjesme nemaju niti malo sličnosti s originalima, a jedino ih veže bliskost sa Ferryijevim vokalnim interpretacijama.

Primjerice pjesme Roxy Music "Do the strand", "The bogus man", "Just like you" (sve iz 1973), "Virginia plain" (1972) ili one iz solističkog opusa Ferryija, poput "This is tomorrow" (sa "In Your Mind", 1977), "This island earth" (album "The Bride Stripped Bare", 1978), "I thought" originalno priređene s Brian Enom ("Frantic", 2002) ili najfriškije "Reason of rhyme" (s posljednjeg albuma "Olympia", 2010) gotovo je nemoguće prepoznati. Samo pravi fanovi i poznavatelji svakog Ferryijevog otpjevanog stiha mogu pronaći zajedničke sličnosti i poveznice budući da su svi ti vokalizmi ubačeni u vodeće role duhača, široke ekipe sastavljene od klarinetista, trubača (s poklopcima), saksofonista, instrumentalista na tubi, trombonu, a tek u rijetkim slučajevima tu ulogu preuzimaju gudači, banjo i piano kojeg je tek tu i tamo odsvirao sam Ferry.

Prepoznati će se 'otprve' jedino čuveni evergreeni "Love is the drug" u vrlo turobnom moody izdanju i "Avalon" u neuobičajeno veselom i lepršavom obliku. A ako se očekivalo da će Ferry svoje uspješnice "Don't stop the dance" i "Slave to love" za ovu priliku učiniti još sladunjavijima i prijemčljivijima, onda smo se prevarili. Istina, obje su vođene kao i ostale vokalnim arijama, ali dokučiti ove instrumentalističke metamorfoze nije nimalo lako. Ova druga, inače u originalu lagana balada, priređena je u vrlo plesnom swing izdanju koje sakriva brojne Ferryijeve epitete, kako vokaliste, tako i aranžera 'novokomponiranog' jazz retra.



Peter Gabriel i Sting koji su također obradili sami sebe u glamuroznim verzijama s filharmonijskim orkestrima, ruku na srce, nisu niti izdaleka toliko moćno, autentično i nadasve originalno pristupili ovome poduhvatu kao Ferry. "The Jazz Age" ima sve osobine koje ukazuju na nevjerojatan i ogroman autorski karakter iznimnog pjevača i genija koji je uvijek znao pogoditi u detalje svaku svoju intonaciju 'zašto i zbog čega tako', a ovdje ih je interpretirao baš upravo onako kako bi ih mnogi stari, odavno pokojni jazz glazbenici izveli. Za mnoge koji su Ferryija smatrali velikim idolom generacije Bowiea, glama, campa, new-wavea i new-romanticsa, ovaj album istinski može poslužiti kao dokaz neprijepornog talenta, a i kao sam pečat karijere. A za one koji su ga površno pratili ili smatrali da je bio samo hladni manirist, mogu se zahvaljujući blagodatima interneta upustiti u istraživanje. Dovoljno je originalne pjesme usporediti s ovim obradama - i na jednim i na drugim verzijama se otkriva gomila Ferryijevog umjetničkog dekora. Ovdje još i više zahvaljujući obimnoj strukturi građe raspoređene kroz brojne instrumentalističke varijacije gdje jednu vokalnu melodiju izvodi u kolopletu po 6-7 glazbenika.

Premda je ovo najslabiji Ferryijev tržišni plasman u karijeri (UK no.50), nikako nije razočaravajući rad. Otkrivati će se postupno s vremenom. A ne bi bilo nimalo loše da nam se osmjehne sreća na nekom od budućih jazz festivala da baš on s ovim interpretacijama ušeta kao gost.

Kako god, "The Jazz Age" je majstorski cover album.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 01/04/2013