Simple Minds su rasprodali malu dvoranu Doma sportova! Tu činjenicu treba respektirati. Jim Kerr i društvo na sceni su već više od 35 godina. Iako i posljednjih godina uredno objavljuju albume, izostali su megahitovi, pa čak i hitovi na kakve smo bili navikli od njih prije dvadesetak godina. Noviji albumi solidne su kvalitete, čvrstog i kompaktnog sadržaja, ali očito je da nisu upiknuli u žicu mlađih slušatelja da bi se uzdigli iznad neke prosječnosti, a oni koji su ih slušali nekad, još uvijek radije slušaju te nekadašnje pjesme. To se vidjelo i na sinoćnjem koncertu koji je bio popunjen publikom 40+, a znakovito je da su se tribine popunile prve. Ipak su to stare noge i stare kosti. Srećom, stare noge i stare kosti odmarale su se samo do početka koncerta, a onda su se ustale, zaboravile ne bolove i ponesle Simple Mindse u doba najveće slave. Pjevalo se s njima skoro sve, pljeskalo se, dizalo ruke u zrak i gromoglasno odobravalo svako Kerrovo "upucavanje" publici s "Kvala", "Bok" i slično. No, to stari lisac kakav je Jim Kerr stvarno odlično radi.

Načele su ga godine, što se vidi po licu, kosi... A navodno je i virozan, no maestralno je odradio svoje. Na glasu se ne osjete godine. A to je najbitnije kad zažmiriš, oni sviraju Waterfront i vratiš se u prošlost. Kraj njega Charlie Burchill, gitarista koji je dao mnoge prepoznatljive gitarističke dionice i danas ih znalački odsvirava, a s novim gebisom i tridesetak kila viška simpatičan je sredovječni Škot.

Njih dvojica su ono što je ostalo od originala. Mel Gaynor, simpatičan crni razvaljivač bubnjeva, odmah je do njih po stažu u bendu, a kad lupa, brate, lupa ga svjetski.

Basista i klavijaturista, Ged Grimes i Andy Gillespie, nisu više ni tako mladi, ali dobro su nadomjestili nekadašnje članove, i daju svoj doprinos.

Najslabija karika u bendu je pjevačica Sarah. Iako odličnog glasa, nikako ne može nadomjestiti ili otpjevati dionice koje je nekada davno pjevala jedna druga pjevačica. Pogotovo joj nije trebao izlet u solo pjevanje klasika Dancing Barefoot, za vrijeme dok je Jim Kerr uzimao dozu Coldrexa. Što se tiče programa, s obzirom da su na "Greatest hits" turneji, a iza sebe imaju šesnaest studijskih albuma, treba u dva sata programa izgurati barem po jednu pjesmu s nekog albuma i još poneki hit. Srećom po njih, ja sam bio u manjini i mrštio se na njihove megahitove kao što su Mandela Day ili This is Your Land, dok je većina u dvorani zborno pjevala na Don't You ili Alive And Kicking. No, mora im se priznati, kao i njihovim tehničarima da su postigli moćan zvuk i priredili fantastičnu zabavu za mnoge kojima je ovo bio prvi izlazak nakon dugo vremena.

A ta publika, bila je definitivno najjača karika sinoćnjeg koncerta.

Ono što me tijekom cijelog koncerta proganjalo je usporedba s U2. Nekad su i jedni i drugi bili stadionski bendovi i takmičili se ko će napuniti veći stadion. Pitam se kako Jim Kerr, iz perspektive male dvorane Doma sportova, gleda danas na to!?

pedja // 05/03/2014