Američki hard/heavy rockeri, 'novi Guns'n'Roses' konačno su odrasli i u svojem petom pokušaju uspjeli osvojiti bastion, američki Billboard gdje su zasjeli na čelo ljestvice najprodavanijih albuma.

Još prije jedno pola decenije šuškalo se o ovim, tada još praktički klincima iz Huntington Beacha (istočno predgrađe Los Angelesa na obali Pacifika) da su moguće novo veliko ime američkog hard-rocka i metala kada su koncem 2004. potpisali ugovor sa Warner Bros. Do tada su se pet godina probijali iz undergrounda na svijetlo američke scene objavivši dva albuma "Sounding The Seventh Trumpet" (2001) kada su imali samo 18 godina pohađavši srednju školu i "Walking The Fallen" (2003) za independent etikete Good Life Recordings i Hopeless Records gdje su mješali sve i svašta. Od punka i glam/hard-rocka sve do hard-corea i heavy-metala pri čemu su stekli status pijano-drogiranih, indisponiranih i prilično nekontrolirano besramnih imitatora Guns'n'Roses postavši band kojeg se može samo obožavati ili mrziti. Naziv banda 'sedmerostruka osveta' uzeli su iz Biblije (knjiga postanka) kada je Kain ubio Abela. Definitivnu opčinjenost sa Gunsima potvrdio je album "City Of Evil" koji je 2005. objavljen za Warner Bros. i po prvi puta doveo band na američku listu najprodavanijih albuma gdje su zauzeli no.30. U Europi su dugo vremena tražili svoju priliku često nastupajući po open-air festivalima uz dvije održane turneje (nastupali su zajedno sa Metallicom i Guns'n'Roses), sve dok im četvrti i po mnogima najbolji album "Avenged Sevenfold" 2007. nije dospio na oficijelni UK no.24., a singl "Beast and the Harlot" (sa "City Of Evil") postao omanji hit. U Americi su već postali zvijezde dosegnuvši sa albumom "Avenged Sevenfold" USA no.4, no izostanak velikog hita ipak ih nije približio najširem sloju publike kako su priželjkivali. Pred samu Novu godinu, 28.XII 2009. njihov bubnjar James Owen 'The Rev' Sullivan pronađen je mrtav u vlastitoj kući u Huntington Beachu, a obdukcija je pokazala da je smrt nastupila nakon predoziranja sa tri vrste droge i alkoholom. Imao je 28 godina. Dva mjeseca kasnije obznanjeno je da band kreće u studio s novim bubnjarem, The Revovim idolom Mike Portnoyem iz Dream Theatre koji im se za početak pridružio kao session glazbenik obećavši da će s njima odraditi i promotivnu svjetsku turneju. Premda su kroz karijeru promijenili četiri člana, od osnutka 1999. jezgro sastava neprestano čine M.Shadows (vokal), Zacky Vengeance i Synyster Gate (gitare), te Johnny Christ (bas) koji je u postavu došao 2002. nakon što su se na toj poziciji izmjenila tri basista - Matt Wendt, Justin David Meacham Sane (ex-Suburban Legends, Pinkly Smooth) i Dameon Ash.

Ovaj peti album kojim su se konačno domogli američke pozicije no.1 na listi najprodavanijih albuma (ispred Eminema), je tipičan mainstream rad koji puca na prokušana riješenja - brze hard/heavy skladbe i balade. Jedan dio albuma je heavy smjesa Metallice i Megadeath (najočitije skladbe su "Nightmare", "Welcome to the family", "Natural born killer", "God hates us"), a drugi dio je posvećen njihovim vječitim fascinacijama sa Gunsima. Vokali M.Shadowsa su čisti i razgovjetni s očitim pokušajima imitiranja Axl Rosea i James Hetfielda, ali se ne može reći da mu taj zadatak ne ide dobro, štoviše, odlično se snalazi u tome. Gitarske solaže su melodično tipične za klasični metal, a brze skladbe protežiraju uglavnom sve osnovne i vitalne HM karakteristike (poduplane bas pedale, klasične riffove, višeslojne aranžmane s mnogo izmjena taktova...). Ono što ih donekle čini posebnijima su melodični prateći vokali i gudački aranžmani (osobito u kompaktnoj skladbi "Danger line" koja se iz brzanca pretvara u baladu), dok su im balade "Buried alive", akustične "So far away" i "Tonight world dies", te 7 minuta dugačka "Victim" i raskošna klavirska "Fiction" sa gudačkim aranžmanom posve orijentirane da ubodu najšire slojeve audijencije u želji za sličnim efektom kakav su ostvarili evergreeni "Nothing else matters" (Metallica), "November rain", "Don't cry" (Guns'n'Roses) ili "Winds of change" (Scorpions). Koliko će u tome uspjeti, trebati će pričekati neko određeno vrijeme da ih publika prepozna kao svoje nove 'stiskavac' favorite.

Bez ikakvih pokušaja eksperimentiranja i težnje za nadogradnjama stilistike, materijal se opozicijski prepušta prokušanim šablonima koji su gotovo nepromijenjivi još od vremena Led Zeppelin i prvih klasičnih heavy-metal bandova s konca 70-ih godina. Pjesme bez ikakvih problema od prve ulaze u uho, melodične su i sa otprilike istovjetnim tenzijama podjednako balansiraju između mainstream metala i balada. Njihov američki uspjeh više nije nikakvo iznenađenje, ovaj album ima sve potrebne elemente kojima mogu posve zadovoljiti ukuse široke publike, te su konačno dosegli i popularnost u Britaniji gdje su se u prvom tjednu po izlasku dokopali UK no.5. Velika je pretpostavka da će uskoro i u našim krajevima okupiti široko sljedbeništvo koje će u njima zasigurno prepoznati nove Guns'n'Roses.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/08/2010