Singl "Something in the dark" ovih Velšana iz Newporta učinio mi se zgodnim kad sam ga sasvim slučajno vidio i poslušao na youtube, a onda otkrijem da im je ovaj album "Fire In Heaven" već drugi po redu, te su još ranije imali i istoimeni EP "The Nightmares" (2019).



Singl je nešto između Placebo i Joy Division, te prvog, onog fantastičnog debija "Hot Fuzz" američkih The Killers, tema o ženi koja je zaboravila govoriti zbog nadnaravnog poremećaja, a image je post-punkerska gothic šmekerija, sasvim prihvatljiva za retro bend, pa pomislih da je to, ono, što jest uobičajeno prilikom izbora promotivnog singla, jedna od slabijih pjesama s nadom da je album nabrušeniji i žešći s obzirom da im pod opisom žanra stoji upravo post-punk. Međutim, vrlo brzo se ispostavi da je to ustvari i jedna od najjačih pjesama uz uvodnu punkersku "Siren song", pop-punk "Letting it all go", te simpatičnu gothic The Cure plesnjaču "Run away" obavijenu vještičarenjem, a može se proturiti i post-rock balada "Blood on your hands" s vodećim, elegantno nježnim vokalom Eleanor Coburn (inače svira klavijature) na temu klanja životinja premda bend u suštini nije ekipa vegetarijanaca, ali ima zanimljive fabule o izgubljenoj ljubavi u svemirskom univerzumu od mitologije, vanzemaljskog života, složenih emotivnih kompleksa do sveobuhvatnog preispitivanja vlastitog postojanja s ponekim angažiranim pristupom. Zanimljivo jest da je ime albuma uzeto od citata čuvenog Jaz Colemana iz Killing Joke. Ono što mene tu najviše pecka jest glavni vokal gitariste Adam Parsloea u previše gnjecavo-patetičnom izdanju klasične brit-pop orijentacije i tu nema pomoći jer tijekom gotovo 40 minuta albuma nije kadar ama baš niti jednom podviknuti, čak niti u momentima snažne frustracije, a gotovo svi brit-pop vokalisti su imali izlete u mračno i čudljivo raspoloženje koje su potkrijepili povremenom agresijom. Tja, ovo je sasvim vjerojatno namjerna jukstapozicija da se ne skače, nego bude strogo usmjeren u patetiku i lepršavu prozračnost lakoće busanja u emocionalnim ratovima iz kojih se uglavnom jasno nazire pobjednik i gubitnik, te se u njegovom slučaju može činiti da namjerno zadirkuje slušatelja svojim pričama u kojima koristi i elemente TV emisija i filmova s jezivim scenarijem analizirajući ljubav.



Zanimljivo za poslušati, posebice u lirskom aspektu. Dobar, čak i solidan emo/ gothic post-punk/ pop s tim šepavim Parsloevim vokalom. Jaz Coleman i Jim Kerr (a i Peter Murphy) u onim sjajnim danima neobuzdane, ekscentrične (i eksperimentalne) mladosti bi ovakve blistavo jasne tekstove čarobne fantazije i istraživanja misterije otpjevali na svoj specifičan način. Glupo je reći, ali ovaj bend treba boljeg i autentičnije prodornijeg pjevača. Sve ostalo je uglavnom sasvim OK.

Naslovi: 1.Siren song, 2.Something in the dark, 3.Dead roses, 4.Letting it all go, 5.Hell is gonna happen, 6.Beneath your name, 7.Blood on your hands, 8.Run away, 9.Winterlude, 10.Heaven won't hold me, 11.Melancholy waltz

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 17/02/2025