Hvaljene i poštovane švedske legende iz Göteborga, jedni od začetnika melodičnog death metala (uz kolege im, Dark Tranquality i In Flames koji danas rade posve drugačiji žanr) imaju poprilično poljuljan status. Prvi dio karijere do 1996. im je veleban; od 4 albuma barem 2 su vrhunac žanra, a potom se braća Björler razišla. Basist Jonas je nastavio u drugoj inkarnaciji ostavši do dandanas, a gitarist Anders se dvaputa vraćao i odlazio. Kada su nakon gotovo punih 20 godina diskografske neaktivnosti, 2014. objavili povratnički album "At War with Reality" (USA no.53, UK no.132), ostavili su kisela lica starih fanova pokušavajući popraviti dojam prethodnim "To Drink from the Night Itself", prvim albumom bez Andersa. Moram reći da me oba albuma nisu osobito strefila, mogla su komotno biti objavljena i netom nakon 1996. jer je potom na njihovom temelju stasalo gomile metalcore klinaca koji su u nekim slučajevima odigrali puno bolje role. Sad, kada ponovno kucaju na vrata po treći puta nakon predugačkog izdavačkog hiatusa, otvaraju ono dobro znano poglavlje života na staroj slavi za koju, kada su bili mladi, nisu niti bili svjesni kakve ima potencijale. Osobito u kreativnim hrabrostima koje su graničile s eksperimentima. Evo, njihova riff snaga ostaje i dalje ista, a prednost je ta što im je moderna produkcija dala puno više prostora dajući ovome albumu i određenu kvalitetu, međutim to ne opovrgava činjenicu da ovdje sami sebe kopiraju, da ne kažem pljačkaju pokušavajući od nekadašnjeg endema stvoriti silovano komercijalni proizvod. Prije svega tematski. Ponovno prožimaju stare mizantropske priče o prirodi smrtnosti i preispitivanju života kroz mračna raspoloženja u introspektivnom maniru s malo pretumbavanja onih starih poetskih inspiracija koja im niti nakon toliko dugo vremena nisu olakšavajuća okolnost, već nužno zlo. Postoji ideja i nit vodilja nalik na Andersova nadahnuća (napisao je barem polovicu tekstova na prva 4 albuma), no nažalost ovdje ekipa nema adekvatnu gravitaciju u stihovima gubeći se u klišejima i pompozno napumpanim prikazima bez potrebite dramatike nizajući banalnosti poput horrora B, pa čak i C kategorije. Onda, album je unatoč prihvatljivih 45 minuta predugačak trošeći vrijeme na glazbena uljepšavanja raznim uvodima, akustičnim staccatima, pa čak i progressive konotacijama odvajajući, a može se primijetiti i udaljavajući se od nekog koncepta s namjerom da ostavi dojam tekuće fabule koja ustvari i ne postoji. Jedna od lošijih stvari kod ovakvog pristupa jest da su imali na lageru samo 2-3 kvalitetne pjesme na kojima su izgradili čitav album, a to je uistinu premalo. Čak niti s nekom boljom revitalizacijom ideje inače vrlo jednostavnih pjesama ne bi postigli neki učinkovitiji dojam.



Uvodna "Spectre of extinction" s akustičnim uvodom ležerno navodi o nekoj monumentalnoj prirodi kompozicije potrošivši čak minutu i pol na ambijentalije da bi počeo klasičan thrash/ death riffing za hedbanging uz obavezne melodije, no to traje svega 3 minute umnogome podsjećajući na "Battery" Metallice (gostuje i gitarist Andy LaRocque iz King Diamond). "The paradox" je singl po mjeri: ide odmah u glavu sa snažnim udarcima i galopima, te prepoznatljivim bijesno-maničnim vokalima frontmena Tomas Lindberga koji mi se više dojmio na onom sjajnom Disfear albumu "Live The Storm" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=4442 daleke 2008. u D-beat izdanju (metalizirani hardcore punk mu puno bolje stoji). To je praktički i najsnažnija stvar. Naslovna "The nightmare of being" oko koje se vrti čitav 'koncept' previše okoliša rascjepkanim pasažima ponirući i do post-death konotacija, a zna se, tako nešto od njih očekivati je diskutabilno unatoč najkraćem formatu od svega nepune 4 minute. Pokušaj da krenu naprijed s vlastitim idejama utaboren je, po meni u najboljem komadu "Garden of Cyrus", šaputavom pseudo-instrumentalu obogaćenom i saksofonom, a oivičenom kroz post-metal konstrukciju s daškom Pink Floyd i Opeth, a naći će se ovdje i Anatheme, te Yakuze, bendova koji su kroz njihovu dugogodišnju neaktivnost sagradili znamenita djela. "Touched by the white hands of death" ima jednominutni orkestralni intermezzo koji bi odgovarao Genesisima u vrijeme Peter Gabriela očekivajući symphonic rešetanje. Međutim, to je dangubljenje jer se taj uvod samo rabi za popunu vremena, a velika je vjerojatnost da ga na koncertima neće izvoditi čak niti ne rabeći neku matricu. Pjesma je u nastavku okey s rešetanjima bubnjara Adrian Erlandssona, uz Lindberga i Jonasa jedinog originalnog člana postave iz 1990. godine. Onda dolazi opet panegirik s predugačkim orkestralnim uvodom "The fall into time" uplovivši u novi simfonijski death nastavljajući uobičajenim relacijama, ovaj puta ne žestokog, već podosta tromog kontempliranja kompozicije razvučene na skoro 7 minuta kompleksnog šamaranja po gothicu i samodopadnom tehniciranju aranžmanskom strukturom 'malo gore-malo dole' i 'po lojtrici gor, pa dol'. Drugačije bi to bilo da su ATG symphonic-metal bend, daleko razumljivije i prihvatljivije rakurse bi se klasificiralo, ovako nastaje papazjana nesklada laskanja samima sebi, pejorativno rečeno 'već smo dovoljno zreli da možemo napraviti i ovakvu stvar'. Ma jeste, ali vrijeme vas je prošišalo, mnogi su to napravili prije vas… Ajde, tu je još jedna pjesma vrijedna spomena - "Cult of salvation" udarajući u gothic-metal s dobro odmjerenim rasponom galopa i umjerenih tempova, dok je preostali dio materijala švrljanje autoreferencijalnih, samodopadnih trenutaka karijere.



Sve je ovo dobar komercijalni paradoks jednog strašnog benda kada možda nije niti znao da je bio strašan, a i avangardan podsjećajući na mnoštvo odličnih izvođača koji su zahvaljujući lošem prijemu publike tranziciju pronašli u mekšem izričaju, a to ovi Šveđani zasigurno jako dobro poentiraju prešavši u sladunjave oblike koji od ukupnih 45 minuta imaju tek polovicu agresije deatha. Možda će im naredni album biti Pink Floyd odiseja s potrebitim, ali i ublaženim death elementima, a kroz desetak godina bi se mogli pretvoriti i u mainstream bend svirajući laganije riffove poput najžešćeg i najopakijeg Lenny Kravitza. Kad se srežu sva ona orkestralna prenemaganja koja ne izvode na koncertima, ovdje ostane samo bijednih 20-ak minuta kvalitetno odrađenog melodičnog deatha. Zna se, At The Gates u ovoj novoj reinkarnaciji ciljaju na sasvim novu publiku koju će, sasvim sigurno i dobiti kao što su je dobili In Flames i Dark Tranquality. Još samo da Lindberg skine kapicu, ošiša se, navuče prsluk i intelektualni hipsterski image, po mogućnosti sa cvikerima, da zajebe Anders Fridéna (In Flames). A i godine su tu, oba imaju pola stoljeća na plećima, ozbiljan death već počinje kucati na vrata…

Naslovi: 1.Spectre of extinction, 2.The paradox, 3.The nightmare of being, 4.Garden of Cyrus, 5.Touched by the white hands of death, 6.The fall into time, 7.Cult of salvation, 8.The abstract enthroned, 9.Cosmic pessimism, 10.Eternal winter of reason

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 05/07/2021